KOMENTAR JULIJANE ADAMOVIĆ

Potpisat ću za smjenu Hasanbegovića, ali nešto me koči...

Zlatko Hasanbegović

Zlatko Hasanbegović

Izvor: tportal.hr / Autor: Patrik Macek, Anto Magzan/PIXSELL

Prije nego što potpišem peticiju o smjeni aktualnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića (a hoću) ili se odlučim put Zagreba, na neke buduće prosvjede (a neću), moram još jednom sa sobom raščistiti neke stvari. Ovoga puta, naglas

Kao prvo, možda taksativno navesti zbog čega peticiju treba potpisati, a kao drugo, iza čega (ili koga) svoj potpis ne stavljam. I ne samo to, već sam uvjerena kako nitko nema formalnog, a ni moralnog prava u to ime podići svoj glas. Već kad se dosad nije poklopio ušima. Osobito se to odnosi na pojedince koji su neku večer na Trgu sv. Marka bili prave male zvijezde prosvjeda. S gitarom u ruci i revolucionarnim stihovima na usnama.

Zašto mislim da izbor Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture Republike Hrvatske nije ne samo najsretnije, već ni ispravno političko rješenje. Ne samo u ovoj krvavo podijeljenoj zemlji, već ni u jednoj civiliziranoj zemlji koja drži do vrijednosti istinskog antifašizma. Ne onog koji ministar poistovjećuje s komunizmom ili zločinima počinjenim u ime njega (ili bilo čega drugog), već istinskog odbijanja tvrdnje da nitko od Hrvata u Drugom svjetskom ratu nije ginuo za ispravnu ideju i Hrvatsku kao svoju domovinu. Antifašizam ne smatram floskulom, iako sam svjesna da se svašta pod njegov kaput pokušava sakriti. On je za mene sadržaj, a ne forma.

Ministrov prezir prema 'podanicima'

Napokon, ja ministru ne osporavam pravo da drugačije misli i slobodno izrazi taj svoj stav (i politička korektnost je dogma koju smijemo preispitivati), ali sam duboko uvjerena da osobe koje ideološki zastranjuju (desno ili lijevo) nisu dovoljno kapacitirane za uspješno vođenje državnih tijela čije usluge koriste bilo koje/kakve heterogene skupine, a pogotovu ako su ta heterogena skupina djelatnici i krajnji konzumenti umjetnosti i kulture.

Tu nema kalupa i direktiva.

Ministar Zlatko Hasanbegović dolazi u resor koji mu je posve nepoznat, bez obzira na to što se njemu samom čini kako mu je sve više nego jasno i što o tome bez zadrške javno i prilično radikalno istupa. Rekla bih, osobito zbog toga. Netko tko s tolikim prijezirom govori o korisnicima usluga ministarstva na čije čelo dolazi, razbacujući se tvorbama poput 'dokoličarski kulturni agitprop' ili 'parazitare', ne može biti osoba koja, umjesto dodatnog produbljivanja jaza, može započeti s rješavanjem nagomilanih problema.

Onaj čija je ideja bila ta da Zlatka Hasanbegovića postavi za ministra kulture (nećemo ga imenovati, samo ćemo ga prstom pokazati) po svoj prilici ima neki osobit animozitet prema umjetnosti, kulturi i kulturnim djelatnicima. Ne samo da ih/je ne razumije, on ih također prezire.

Ima putra i na glavi umjetnika

Za razliku od poštenog Hasanbegovića, on ih se i boji. Dok se za populaciju branitelja u koaliciji na vlasti, hodajući po jajima pomno bira osoba koja će im biti prihvatljiva (osobito ekipi prosvjednika u Savskoj 66), kulturnjacima se za zadovoljstvom lupaju zaušnjaci. Oni su 'uhljebi' i 'paraziti' koje treba maknuti s državne sise, ali ne da bi tu sisu posve oslobodili, već da bi neki drugi na nju isti čas nasjeli. Jer, kulturnjaci su naporni. Ne daju se modelirati. Barem ne svjesno. Oni su nužno zlo, osim ako nisu poslušnici koji će svoja djela stvarati po nečijim zamislima.

No, pitam se, jesmo li mi takav tretman jednim dijelom i zaslužili? Odnosno, imamo li kao sudionici ili nijemi svjedoci kamčenja ove države, manje ili više putra na glavi, pa se sad ljepljivim prstima ponešto otežano češemo.

Ne, reći ćete. Kultura je oduvijek zadnja rupa na svirali (književnost, da ne govorimo). Za kulturu se sve manje i manje izdvaja. Od kulture se u ovoj zemlji može krepati, a ne časno i pošteno živjeti. Osobito ako si pisac.

Slažem se.

No osim što od svog pisanja ne možemo živjeti, postoji još niz stvari koje 'ne možemo', a radimo ili smo radili. Stvari i postupaka koje ne bismo trebali i smjeli činiti, a događale su se. I zbog kojih nekako ne osjećam moralnu satisfakciju u inače opravdanom zahtjevu da se aktualni ministar smijeni.

Isti smo kao oni koje pljujemo

Osobito kad su svima puna usta naprasno smijenjenog povjerenstva za dodjelu sredstava neprofitnim medijima. Da nije tog događaja, ne bih znala koliko nam (ne samo desnici koju s osjećajem superiornosti volimo nazivati nazadnom) nedostaje introspekcije, koliko smo u stanju biti 'isti' kao oni na koje prstom upiremo. Koliko nam se u demokraciju, toleranciju i istinu zaklinju nedemokratični, netolerantni i neiskreni ljudi. Perjanice aktivističke scene. I zovu nas da u njihovu obranu dižemo revoluciju.

Dakle, što me to koči da mirne ruke potpišem peticiju?

Ono što nismo smjeli/trebali, a činili smo. Ili tolerirali.

Prvo i osnovno (u glavu) nismo smjeli dopustiti da se bira ( ili šutjeti o tom i takvom izboru) povjerenstvo za financijsko poticanje pluralizma u neprofitnim medijima sastavljen uglavnom (čast iznimkama) od ljudi istih identičnih svjetonazora, ma koliko nam se ti nazori činili ispravnima ili jedino ispravnima. Ovo društvo ne čine samo jedni ili 'istointeresni'.

Potom, ne možemo, revolucionari i revolucionarke, sjediti u tom istom povjerenstvu i dodjeljivati novac portalima u kojima smo sami pisali ili još uvijek pišemo (pod pravim imenom ili pseudonimom) ili smo aktivisti/članovi nadzornog odbora udruge koja ih je osnovala.

Pa im još i u ime povjerenstva i ministarstva nadzirati potrošnju sredstava. I tako nekoliko godina zaredom i tako za x portala s kojim smo interesno vezani.

Nagrada žirija u kojem je šogor ili kum

Ne možemo sjediti ni u kulturnim vijećima koja odlučuju i o otkupu knjiga iz naše naklade, ali ni prozivati te iste članove vijeća za njihove grijehe, a potom primiti nagradu žirija u kojem nam sjedi šogor ili kum. A ne možemo ni primiti nagradu za istraživačko novinarstvo, a potom, bez ikakvih provjera ili upita za potvrdu informacija koje želimo bombastično iznijeti javnosti, za navedenu stvar (korupciju u žiriju), lažno optužiti kolegu koji nam iz nekih razloga nije sjeo. Ili smo uvjereni da je loš pisac, svejedno.

Ne bismo se smjeli udruživati u interesne skupine, klanove, lobije koje će potom koristiti svoj položaj po principu 'ja tebi, ti meni' ili u profitnim ili neprofitnim medijima pisati hvalospjeve po identičnom obrascu ili narudžbi (za novac ili protuuslugu), a blatiti ili raditi sprdnju s onima koji su vam stali na žulj.

Možda pretjerujem, ali ako smo u poziciji književnog kritičara, ne bismo smjeli preferirati pisce koji su kod nas prošli (i platili) radionicu kreativnog pisanja. Nije lijepo ni da s gnušanjem odbijemo uzeti u ruke prvijenac kolegice koju smo sreli na nekom književnom događaju i nekako nam baš nije sjela.

Ne možemo pristati putovati na inozemni festival dvije ili više godina zaredom s istom knjigom. Ili biti redoviti gost festivala jer ste ekipa s cuge i odlično kuhate. Predstavljati hrvatsku književnu scenu na svakom božjem kontinentu, a već cijelo desetljeće niste napisali i objavili karticu teksta.

Ili od strukovnog društva neposredno nakon vjenčanja biti poslan na prekoocensko putovanje u književno-bračnom paru, što dođe skoro pa kao neko poklon-putovanje na medeni mjesec o trošku proračunskih korisnika.

A istovremeno ostati nijemi što nam je toliko puta nagrađivana kolegica, jedina koju ću u ovom osvrtu imenovati, Nada Mihelčić, umrla u krajnjoj bijedi. I što je dostojno čovjeku sahranjena bez ikakvog doprinosa i angažmana ministarstva kulture (izjavili su sućut, baš kao i za D. Bowieja te ostale preminule zaslužnike) i strukovnih udruženja (osobito onog čiji je član bila), a tek zahvaljujući milodarima sakupljenim putem Facebooka. I onda, već sutra dotiskati novo izdanje njezine knjige, za koju smo davno kupili autorska prava.

Pjevamo o Crnojinoj kolibi, a svoje ne vidimo

I napokon, ne bismo smjeli tako olako prijeći preko ignorancije i štete koja se čini onima koji rade u osami, bez klanovskog pregnuća. Ili one koji se bore za prava tih istih (marginaliziranih), bune se protiv nepravilnosti te organiziraju prikupljanje pomoći i sprovode za svoje mrtve kolege.

A nije lijepo ni da se pojavimo na prosvjedu protiv 'sile i nepravde', i s gitarom u ruci pjevamo aluzije o Crnojinoj kolibi, a sami smo jednu godinama gradili.

To što ona nije od dasaka, već od nepromišljenih i uskointeresnih postupaka i krivih odluka, ne amnestira nas. Ne vadi nas, kao ni tužnog Crnoju, ni sve zasluge ovog svijeta. Ni 'ratni' put na izgradnji mira i tolerancije. Ni udareni temelji LGBT kulturne scene i književnosti u Hrvata, ni sav šarm jedne inače simpatične osobe.

Pa ni sav, zbog autokratskog i 'ustašoidnog' ministra, pravednički gnjev ovoga svijeta.

Štrecne me pjesma na Markovom trgu

Ono što bismo smjeli, trebali i morali prije svega se nalazi u vlastitu dvorištu. Preskakanjem i negiranjem te gomile smeća, unaprijed smo izgubili bitku u borbi za pravedno i demokratsko društvo. Šutnja, jer je riječ o nama dragim osobama, kolegama, poznanicima, prijateljima ravna je šutnji o zločinima u incestuoznoj obitelji.

Zato, kad cure na Markovu trgu zapjevaju 'Halo, ministre' i stih 'Sad ili nikad treba djelovati ili pod čizmom skončati', nešto me gadno štrecne.

Nije to samo strah od čizme. To je osjećaj da se ljudima čini kako je samo čizma razlog za djelovanje.

Preciznije, tuđa čizma.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!