SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU

Pejzaž sjećanja - Što je nama Goli otok?

26.06.2016 u 18:50

  • +11

Volonterski kamp "Pejzaž sjećanja"

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Udruga Goli otok Ante Zemljar

Bionic
Reading

Goli otok trebao bi postati mjesto dijaloga o otporu političkom nasilju u različitim društveno-političkim kontekstima, a dostojanstven odnos prema žrtavama zahtijeva i primjerene edukativne te muzeološke sadržaje, na čemu već neko vrijeme rade Documenta i udruga Goli otok 'Ante Zemljar', a s Volonterskim centrom Zagreb u suradnji s partnerskim organizacijama iz Italije, Slovenije, Srbije, Crne Gore i Makedonije na Rabu i Golom otoku u tu su svrhu ove godine organizirali i volonterski kamp Pejzaž sjećanja te ljetnu školu Kultura sjećanja u suvremenoj Europi

Goli otok jedan je od primjera da društva koja ne poznaju svoju prošlost i s njom se objektivno ne suočavaju - jasno sagledavajući uzroke i krivce za počinjene zločine priznavajući sve žrtve u sukobu - nisu zdrava i ne mogu napredovati, već im nad glavom neprestano visi opasnost ponavljanja bolne povijesti, upozoravaju organizacije civilnoga društva koje se bave suočavanjem s prošlošću.

Snaga društva, napominju, uvelike leži u obračunu s duhovima prošlosti te je stoga važno razvijati kulturu sjećanja što je dugotrajan i bolan proces u kojemu nema mjesta šutnji ili stvaranju zabranjenih narativa koji evoluiraju u mitove jer njima je lako manevrirati po ideološkim željama i potrebama političkih i vjerskih elita premda upravo na njima leži najveća odgovornost osiguravanja društva koja ne pristaju na šutnju i strah kao njezin temelj i posljedicu, već se otvoreno bore sa svojim traumama.

Goli otok u kulturi sjećanja suvremene Europe

Upravo u svrhu daljnjih napora otvaranja dijaloga o otporu političkom nasilju te pamćenju otpora u različitim društveno-političkim kontekstima, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću te udruga Goli otok 'Ante Zemljar' i Volonterski centar Zagreb u suradnji s partnerskim organizacijama iz Italije, Slovenije, Srbije, Crne Gore i Makedonije organiziraju ove godine volonterski kamp Pejzaž sjećanja i ljetnu školu Kultura sjećanja u suvremenoj Europi od 17. lipnja do 3. srpnja na Rabu i Golom otoku, a cilj je memorijalizacija žrtava zatvorskog kompleksa Goli otok i konzerviranje tamošnjih preostalih objekata.

Želeći poslati poruku da je žrtve golootočkog kompleksa potrebno pamtiti na dostojanstven način, a materijalne ostatke sačuvati i staviti u svrhu memorijalizacije, u sklopu radno edukativnog međunarodnog volonterskog kampa 'Pejzaž sjećanja' par desetaka međunarodnih volontera uređuje prostor perivoja ispred nekadašnje upravne zgrade u uvali Tetina, a proći će i kroz niz radionica o suočavanju s prošlošću i kulturi sjećanja. U 'Ljetnoj školi - Kultura sjećanja u suvremenoj Europi' imat će priliku čuti od renomiranih domaćih i međunarodnih eksperata o memorijalizacijskim praksama stradanja iz Drugog svjetskog rata te poslijeratnih socijalističkih i komunisitičkih režima širom Europe. Kamp i škola su dio aktivnosti na projektu 'Lica otpora i opozicije represiji u Europi u 20. stoljeću' koji u sklopu programa 'Europsko sjećanje' financijski podržava Europska komisija.

Goli otok - opomena i put

Goli otok treba biti opomena i put koji će pokazati kako se ne bi trebalo postupati s ljudima, dugi niz godina upozorava Darko Bavoljak, predsjednik Udruge Goli otok 'Ante Zemljar' podsjećajući da je od dolaska prve skupine kažnjenika na Goli otok prošlo 67 godina te da je u periodu od 1949. do 1956. više od 16.000 ljudi osuđeno na preodgoj i društveno koristan rad u trajanju od šest mjeseci do dvije godine, a manji broj ljudi i na višegodišnje zatvorske kazne po osnovi IB-a (Informbiro). Prema podacima udruge 'Ante Zemljar' i povjesničara Martina Previšića čija je tema doktorskog rada upravo Goli otok, više od 13.000 ljudi tu je kaznu odslužilo u ropskim uvjetima na Golom otoku. Ostali su bili u drugim zatvorima i kaznionicama diljem Jugoslavije, a smatra se da oko 400 ljudi nije preživjelo što su podaci do 1956. kad je logor Goli otok transformiran u običan zatvor koji je radio do 1989. godine.

U politički logor osnovan nakon sukoba Tita i Staljina 1948. kada je zaprijetila sovjetska invazija na bivšu Jugoslaviju tadašnje vlasti slale su ljude bez ikakvog suđenja. Zatvorenici i zatvorenice, protivnici i protivnice tadašnjeg komunističkog režima, čiji je krimen bio razmišljanje vlastitom glavom, mnogi i samo jer nisu htjeli 'cinkati' prijatelje, rodbinu, kolege, surovo, brutalno i jezivo su u svrhu preodgoja maltretirani i prisiljavane na težak fizički rad u kamenolomu i rudnicima boksita, ljeti pri visokim temperaturama, a zimi na hladnoj buri pri čemu su istodobno bili i žrtve i mučitelji čime se u potpunosti nastojalo poniziti njihovo ljudsko dostojanstvo.

Zašto je Goli otok i dalje 'rupa u sjećanju'?

A nepravda ni danas nije stala, kako prema zatočenicima i zatočenicama te njihovim obiteljima, tako i prema novim generacijama, koje ako uopće, malo znaju o Golom otoku i Svetom Grguru te njihovom povijesnom kontekstu, a nemaju ni priliku na licu mjesta učiti što se dogodilo. I to unatoč tome što je još 2005. godine Sabor podržao inicijativu da se taj golootočki kompleks proglasi spomen-područjem uz mogućnost memorijalno-obrazovne institucije za izučavanje demokracije i ljudskih prava, ali u realizaciji se najdalje otišlo prije pet godina postavljanjem spomen ploče nakon Europske rezolucije o osudi svih totalitarnih sustava.

Da dostojanstven odnos prema žrtvama zahtijeva i primjerene edukativne te muzeološke sadržaje, upozoravaju u razgovoru za tportal Vesna Teršelič, voditeljica Documente, i Dea Marić, koordinatorica obrazovnog programa Documente, organizacije civilnog društva koja već nekoliko godina podupire inicijativu Udruge Goli otok 'Ante Zemljar' započetu 2004. godine za proglašenjem Golog otoka mjestom sjećanja na sve kažnjenike nekadašnjeg logora. No kako je, pitamo ih, uopće došlo do suradnje s udrugom 'Ante Zemljar' i ovog projekta te kakvu budućnost Golog otoka zajednički žele ostvariti?

Teršelič:Naša suradnja je prirodna reakcija na zanemarivanje važnog dijela naše prošlosti. Odlučili smo se na program koji uključuje organiziranje volonterskog kampa i ljetne škole kako bi dali konkretan doprinos ustanovljenju budućeg spomen područja. Željeli smo povezati motiviranost nasljednika zatočenika Golog otoka i javnu vidljivost i prepoznatljivost kao i organizacijsko iskustvo Documente.

Oslonili smo se na dosadašnje prijedloge zaštite nekadašnjeg logora koji su pripremljeni isključivo zahvaljujući ekspertizi suradnika udruge s časnim imenom književnika Ante Zemljara, koga pamtim sa sjetom. U Documenti vjerujemo da je nužno primjereno sjećanje na žrtve represije svih političkih sistema, pa tako i žrtava represije socijalističke Jugoslavije.

Je li vam se javila ili ste sami pokušali kontaktirati crkvene udruge MAGIS i SKAC Palma i kako gledate na njihove napore po pitanju Golog otoka? One, naime, organiziraju niz kampova za mlade tijekom ljeta, a u ponudi se posebno izdvaja Goli otok uz fizički rad i molitvu, a nude tri vrste programa: ekološki, povijesno-edukacijski i duhovne vježbe. Kamp traje šest dana, a cijena je 300 kuna i od polaznika se očekuje izvrsno psihofizičko stanje te osnovna upućenost u povijest otoka.

Teršelič: Nismo bili u kontaktu, no smatram da je njihov rad vrijedan svake hvale. Zgrade na Golom su tako zanemarene da ne bi bio dostatan ni angažman tisuća volontera. Krajnje je vrijeme da vrijedne napore civilnih inicijativa i umjetnika podrže i vladine institucije Republike Hrvatske.

Kako teku radovi u međunarodnom volonterskom kampu 'Pejzaž sjećanja' i što oni uopće mogu značiti za stanje u kojem se nalazi Goli otok na rubu propadanja?

Marić:
Radovi teku prema planu, park ispred nekadašnje upravne zgrade Tetina raščišćava se i pomalo poprima svoje nekadašnje hortikulturne značajke. Volonteri plijeve, kose, rezu suhe grane i uživaju u činjenici da se rezultati rada vide.

Kakvi su prvi dojmovi volontera, pogotovo s obzirom na to da dolaze iz različitih zemalja, i kakvo je njihovo predznanje o Golom otoku, kao i kakve ishode u smislu osvještavanja očekujete po završetku kampa i škole?

Marić:
Predznanja volontera o Golom otoku vrlo su raznolika, od nekolicine koja je o Golom otoku znala vrlo malo do nekolicine koju je tema interesirala iz osobnih ili istraživačkih razloga. Samo mjesto stradanja je na volontere imalo raznolik učinak, neki su bili jako pogođeni atmosferom mjesta i 'duhovima prošlosti' dok neki nisu u tolikoj mjeri bili dotaknuti sudbinama.

Ono oko čega su volonteri gotovo unisoni jest apsolutna neprimjerenost trenutnog (ne)odnosa prema povijesti lokaliteta, a ističu odsustvo informacija in situ te općenito nedostojanstven odnos prema traumi koju prostor nosi.

Je li povijest stradanja na Golom otoku dovoljno poznata i integrirana kao dio povijesnog nasljeđa ovih prostora u svrhu boljeg razumijevanja sadašnjosti i izgradnje budućnosti temeljene na demokratskim vrijednostima i održivom miru te što treba učiniti po tom pitanju?

Marić:
Povijest Golog otoka apsolutno je nedovoljno poznata. Evidentno je odsustvo ozbiljnih povijesnih istraživanja o ovoj temi, dok je s druge strane Goli otok često 'u ustima' onih koji nastoje ukazati na političku represiju u doba socijalističke Jugoslavije.

No i tada, Goli otok je najčešće simbol, potpuno odvojen od svoje povijesne suštine i specifičnosti. Nedostaje nam vise istraživanja, te sustavan i dostojanstven pristup memorijalizaciji lokaliteta. Ovakav pristup mora uključivati edukativne sadržaje, onakve koji bi donijeli argumentiran dijalog o prošlosti.

Zašto nijedna vlast od osnutka hrvatske države nije pokazala interes riješiti 'problem' Golog otoka?  Štoviše, prije par godina čak su ga se pokušali i 'riješiti' prodajom/koncesijom kako bi pokrpali rupe u proračunu. Reagirali su i tada 'Ante Zemljar' i Documenta, koja je zatražila da Vlada tu temu hitno uvrsti na dnevni red Sabora i da se hitno donese zakon o spomen-području Goli otok. Jesu li vam odgovorili i u kojem su sada stadiju napori u zaštiti i revitalizaciji Golog otoka?

Teršelič: Žao mi je što je u Hrvatskoj prošlost češće predmet političkih manipulacija, nego prilika za razvijanje kulture sjećanja utemeljene na osudi svakog nasilja. Sve dosadašnje vlasti su zanemarile ulaganja u sveobuhvatna istraživanja, obrazovanje za suočavanje s prošlošću kao i priznavanje patnje svih stradalih, za razliku od mnogih drugih zemalja koje imaju desetke specijaliziranih muzeja posvećenih žrtvama holokausta, antifašističkom otporu i sudbini političkih zatvorenika.

Vlast socijaldemokrata i liberala uopće nije reagirala na inicijativu za zaštitu Golog otoka. Časna iznimka bio je saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina čiji predsjednik Furio Radin već više od desetljeća inzistira na zaštititi. Nedavno se ipak nešto pomaklo. Prije nepunih mjesec dana Konzervatorski odjel u Rijeci, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Ministarstva kulture donio je rješenje o preventivnoj zaštiti Golog otoka. Goli otok je time stavljen na listu preventivno zaštićenih kulturnih dobara, što je vrlo važan korak.

Treba li kod suočavanja s prošlošću oko pitanja Golog otoka, kao što je to u više navrata upozoravao Furio Radin, tražiti veću odgovornost 'lijevih' vlasti?

Teršelič:
Razumijem zašto Furio Radin traži veću odgovornost 'ljevice' jer je tadašnja komunistička partija odgovorna za nasilje na Golom, ali preferiram prozivanje i 'lijevih' i 'desnih' vlasti kako bi se počeli natjecati tko će napraviti više za razvoj inovativnih obrazovnih programa u domeni suočavanja s prošlošću.

U nedavnom smo Apelu za pamćenje svih žrtava pozvali Vladu Republike Hrvatske da odvoji dodatna proračunska sredstava za neophodna istraživanja, a sve nadležne institucije, posebno županije i lokalne vlasti, na razvoj programa kulture pamćenja utemeljene na načelima uključivosti, nenasilja i dijaloga kao i kvalitetnije korištenje europskih programa posvećenih sjećanju na sve žrtve.


Koliko su vam u osmišljavanju revitalizacije Golog otoka pomogla i svjedočenja zatvorenika i zatvorenica te članova i članica njihovih obitelji s kojima je Documenta razgovarala u sklopu ranijeg projekta - 'Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas' u suradnji sa sveučilištima Erasmus i Twente iz Nizozemske?

Teršelič:
Komunikacija s preživjelima nam je najvažnija inspiracija. Kad smo počeli snimati sjećanja želivši ih sačuvati od zaborava nismo znali u kolikoj će mjeri njihove riječi oplemeniti naš rad. Uvijek iznova se vraćamo intervjuima objavljenim na portalu Osobna sjećanja, kako bi pronašli nove načine uključivanja poruka naših sugovornika u filmove, didaktička pomagala, a nadam se uskoro i filmski serijal Documenta Memoriae.

Vjerujem i da je samo pitanje vremena kad će se realizirati neke od ideja svjedoka vremena Vladimira Bobinca koji je na Golom bio zatočen od 1951.-1953. i stalno mu se vračao u svojim prijedlozima programa usmjerenim na nove generacije.


'Svršeno je', piše na jednom od grafita na Golom otoku, no - je li doista svršeno? Ili mi 'svi nosimo strah u genima? - kako to smatra Bavoljak, inače i autor dokumentarnog filma 'Goli otok' o svjedočanstvu poznatog slikara i grafičkog umjetnika pokojnog Alfreda Pala, a na tom tragu razmišlja i Tiha K. Gudac, redateljica dokumentarca 'Goli' o obiteljskoj priči o djedovom robijanju, koja kaže kako joj se 'čini da je u cementu društva bivše Jugoslavije bila bitna svijest o tome da, kako je rečeno u njezinom filmu – 'uvijek možeš doći pred nekog isljednika' te misli da je strah još uvijek velik dio mentaliteta naroda bivše Jugoslavije'. Kakva su vaša iskustva temeljem dugogodišnjeg rada na suočavanju s prošlošću – živimo li i dalje u strahu i ako da – zašto to nije strah od zaborava?

Teršelič:
Još nije gotovo jer svakog dana svjedočim strahu preživjelih koji sve prijeteće poruke čitaju u rasteru nasilja koje ih ne prestaje traumatizirati. Prošlost ne prolazi jer kao društvo nismo odustali od verbalnih i fizičkih obračuna, nismo prihvatili druge i drugačije, niti smo prihvatili odgovornost za pijetet prema svim žrtvama. Kao da nas teret zločina počinjenih u prošlosti pritišče još jače jer propuštamo stvarati obrazovne programe temeljene na činjenicama o holokaustu, genocidima i političkom nasilju kao i vrijednostima nenasilja, uvažavanja i solidarnosti.

Da bi nove generacije prepoznale ideje koje zatiru ljudska prava i slobode i kojima su ljudi samo sredstvo te im se suprotstavili prije nego se takve ideje pretvore u zločine, trebamo razvijenu kulturu pamćenja i uređena spomen područja i muzeje na mjestima stradanja u Drugom svjetskom ratu, socijalističkoj Jugoslaviji i Domovinskom ratu. Obogaćeni takvom kulturom mladi će moći doista osuditi različite zločine.

354036,220415,239590,354129