'Zakon o zaštiti prava pacijenata datira iz 2004. i danas je praktički neprimjenjiv u praksi, što kažu i sami liječnici. Hitno nam treba novi zakon – ne samo o zaštiti prava, već i o obavezama pacijenata. Pitanje obaveza se potpuno zanemaruje, ali prava i obaveze moraju ići ruku pod ruku', rekla je za tportal Jasna Karačić Zanetti, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata.

Hrvatski zdravstveni sustav ne uspijeva pružiti ono što bi pacijentima po zakonu trebalo biti zajamčeno – informiranost, poštovanje, dostupnost liječenja i pravo na drugo mišljenje. Iako su zdravstvenim čelnicima posljednjih godina puna usta reforme zdravstva i poboljšanja usluga, kako upozorava Karačić Zanetti, stanje se zapravo čini sve gore.

Za razliku od nekih zemalja zapadne Europe, u Hrvatskoj se pacijent često osjeća izgubljeno i uopće nije upoznat sa svojim pravima kad dođe u neku zdravstvenu ustanovu.

'U Belgiji, Nizozemskoj ili Italiji pacijentu pri dolasku u bolnicu daju brošuru u kojoj su naznačena njegova prava. Kod nas je jedina situacija u kojoj se to dosljedno radi – prilikom uhićenja. A trebali bismo imati isto tako jasno definirane postupke i za zdravstveni sustav', kaže Karačić Zanetti, dodavši da je to zapravo i kod nas definirano zakonom, ali se ne poštuje, niti postoje sankcije za to.

Liste čekanja i pravo na povrat troškova

Najčešće pritužbe odnose se na nedostupnost zdravstvenih usluga, odnosno dugačke liste čekanja. Rješenje, kaže Karačić Zanetti, postoji i već se uspješno provodi u brojnim članicama EU-a: pacijent bi imao pravo otići privatniku, a HZZO bi refundirao iznos te usluge, onoliko koliko košta u javnim zdravstvenim institucijama. Razliku bi pacijent sam nadoplatio. Time bi se, kaže, ubilo više muha jednim udarcem.

'To bi istovremeno smanjilo liste čekanja, omogućilo korištenje privatnih kapaciteta i riješilo sukob interesa liječnika koji istovremeno rade u javnom i privatnom sektoru, pa popodne šalju pacijente koji su im ujutro došli u bolnicu kod sebe u privatnu praksu. Pacijent bi imao izbor, a sustav bi bio pravedniji', objašnjava.

Na što se još pacijenti najviše žale?

Uz fizičku nedostupnost sustava, pacijenti se najviše žale na manjkavu komunikaciju.

'Zdravstveni djelatnici nemaju vremena, a pacijenti često ne dobivaju dovoljno informacija da bi mogli donositi odluke o svom liječenju. U Europskoj uniji pacijent je aktivan sudionik, a kod nas mu se sve servira bez rasprave. Tako se stvara osjećaj bespomoćnosti', dodaje.

Poželjno bi, kaže, bilo i pravo na drugo mišljenje, no ono se kod nas, nažalost, još uvijek smatra znakom nepovjerenja.

'Dvije glave znaju više od jedne. To nije kritika prvog liječnika, već odgovorno ponašanje pacijenta', objašnjava Karačić Zanetti.

Pritužbe kao temelj reforme

Glavno pitanje je kako bi trebala izgledati reakcija sustava na sve te probleme. Predsjednica Udruge za prava pacijenata smatra da se ponajprije treba učiti iz pritužbi pacijenata.

Kao konkretan prijedlog za poboljšanje Karačić Zanetti predlaže obvezni upitnik o zadovoljstvu uslugom nakon svakog pregleda ili boravka u nekoj zdravstvenoj ustanovi.

'To bi nam dalo konkretne podatke o stvarnim problemima u sustavu iz prve ruke. I trebalo bi postati temelj reforme. Onda bismo znači koje se loše prakse ponavljaju i što treba mijenjati', naglašava.

Tisuće prijava bez sustavne obrade

Udruga mjesečno zaprima i tisuće prijava pacijenata, a njihov broj raste iz godine u godinu. Iako nisu sve prijave znak ozbiljnih propusta, ukazuju na rastuću frustraciju.

'To s jedne strane pokazuje da su pacijenti sve informiraniji – ali istovremeno i sve nemoćniji. Znaju koja su im prava, ali ih ne mogu ostvariti', upozorava Karačić Zanetti.

Postojeća povjerenstva za prava pacijenata pri županijama često su ograničena u djelovanju te ne postoji jedinstven sustav koji bi pratio svaku prijavu od početka do kraja.

'Uvijek se postavlja pitanje što kad određena instanca ne može riješiti neku situaciju, tko je onda nadležan? Zapravo u tim situacijama nemamo onu zadnju instancu, osim Ministarstva zdravstva, koje može slati inspekcije, ali to se rijetko događa. Većina prijava ide na više adresa, često bez konkretnog ishoda', kaže.

U odnosu između pacijenta i zdravstvene ustanove ili djelatnika, podsjeća, ne smije se zaboraviti ni na odgovornost samih pacijenata.

'Liječnik i pacijent su partneri u liječenju i zdravstveni sustav ne može funkcionirati ako pacijent ne igra aktivnu ulogu u procesu liječenja. Ne možemo očekivati da liječnik snosi svu odgovornost. Potrebna je suradnja, međusobno poštovanje i preuzimanje odgovornosti. Pacijent mora znati svoje obveze', poručuje.

Digitalizacija zdravstva i zaštita osobnih podataka

Digitalizacija zdravstva je u svakom slučaju već donijela brojne vidljive prednosti – o e-recepata do e-konzultacija. No donijela je i niz izazova, posebice u vezi sa zaštitom osobnih podataka, a Karačić Zanetti ističe da su zloupotrebe već prijavljivane.

'Kod nas postoji jedan generalni problem, a to je tumačenje GDPR-a u zdravstvu. Putem sustava e-Građani svaki pacijent može označiti da ne želi da se njegovi podaci javno dijele. I ono što se dogodi je da svi zaposlenici bolnice mogu vidjeti kompletnu dokumentaciju pacijenta unutar te zdravstvene ustanove. To je kršenje zaštite osobnih podataka, naravno, a pacijenti su ga prijavljivali u više navrata', kaže ona.

No, kako naglašava, svaki pacijent mora znati da ima pravo zatražiti očitovanje od zdravstvene ustanove – ispis toga kad netko pristupa vašoj medicinskoj dokumentaciji te tražiti objašnjenje zašto je netko ulazio u vaš medicinski karton.

Što se tiče statističke obrade podataka na razini EU-a, napominje da se u tim slučajevima koristi anonimizacija te da osobni podaci nisu ugroženi.

'Ti se podaci prikupljaju na drugačiji način. Ako, primjerice, želite znati koliko je bilo pacijenata liječenih od dijabetesa u KBC-u Zagreb, onda ćete anonimizirati podatke te se oni onda ne prikupljaju po imenu i prezimenu nego statistički', objašnjava Karačić Zanetti.