Parlamentarna inicijativa za povlačenje Francuske iz NATO-a proteklog je tjedna stigla na dnevni red francuske Nacionalne skupštine, a iza prijedloga stoji Clémence Guetté, potpredsjednica Nacionalne skupštine i članica ljevičarske stranke Nepokorena Francuska (LFI). Postoji li šansa da u sadašnjem, izrazito fragmentiranom sastavu francuskog parlamenta, njezina inicijativa prođe? Nikad ne reci nikad
Guetté u svom prijedlogu navodi da je povlačenje Francuske iz NATO-a oduvijek stav njezine stranke, no u svjetlu, kako je navela, povratka SAD-a imperijalističkoj politici, potrebno je hitno razmotriti ovo pitanje.
Razlozi za izlazak Francuske iz NATO-a prema Clémence Guetté
- Nezakonita otmica venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura;
- Prijetnje drugim suverenim državama, uključujući prijetnje aneksijom Grenlanda;
- Sankcije protiv europskih dužnosnika koji inzistiraju na reguliranju aktivnosti američkih digitalnih korporacija;
- Pljačkaški trgovinski sporazumi nametnuti Europskoj uniji pod pritiskom;
- Zahtjev iznesen na posljednjem summitu NATO-a da se 5% BDP-a potroši na obrambene izdatke koji prvenstveno koriste američkoj industriji naoružanja, a idu na štetu europske neovisnosti;
- Miješanje u europske izbore u korist krajnje ljevice.
Sve ove mjere, navodi Guetté, pokazuje da SAD službeno napušta međunarodno pravo i mehanizme kolektivne sigurnosti, što u praksi EU pretvara u vazalnu državu. U tim okolnostima ostanak Francuske u vojnom savezu koji predvodi zemlja koja otvoreno djeluje izvan granica međunarodnog prava nije ni poželjan ni održiv, ocjenjuje.
'Povlačenje iz NATO-a omogućilo bi Francuskoj da obnovi svoju vojnu i diplomatsku neovisnost i ponovno postane nesvrstana država', objasnila je političarka te dodala da bi raskid Francuske sa zapadnim blokom i njegovim arogantnim svjetonazorom u korist nesvrstanog stava povećao utjecaj Francuske i ojačao njezine napore u izgradnji mira.
Ekstremna ljevica i desnica u većini, ali zadnju riječ ima Macron
Prema sadašnjem odnosu snaga u francuskom parlamentu, mogućnost podrške ovom prijedlogu nije sasvim nerealna. Savez lijevog centra čiji dio je i LFI trenutno ima najveću zastupljenost u Nacionalnoj skupštini. Istovremeno, desničarska stranka Marine Le Pen, Nacionalna unija, i dalje je snažna te također kritična prema NATO-u.
Čak i centrističke snage, predvođene Emmanuelom Macronom, nisu se jasno distancirale od ove ideje. Predsjednik Emmanuel Macron u više je navrata pozivao EU da teži većoj strateškoj autonomiji od saveznika s druge strane Atlantika.
Francuska je jednom već izašla iz zapovjedništva NATO-a
1965. dok je predsjednik bio Charles de Gaulle, Francuska se povukla iz integriranog zapovjedništva NATO-a, kao posljedica njegova uvjerenja da Francuska gubi svoju neovisnost u vanjskoj politici zbog dominacije SAD-a unutar NATO-a i zabrinutosti zbog uvlačenja u Vijetnamski rat. Do 1966. formalizirao je proces povlačenja Francuske, koji je uključivao uklanjanje francuskih trupa iz zapovjedništva NATO-a i preseljenje sjedišta NATO-a iz Pariza.
Unatoč ovom povlačenju, Francuska je ostala članica Atlantskog saveza. Taj je potez odražavao de Gaulleovu dugogodišnju viziju neovisne Francuske i redefinirane europske uloge u globalnim poslovima, dovodeći u pitanje američko vodstvo u vojnoj strategiji. Iako je naišla na prosvjede saveznika, posebno zbog nagle prirode odluke, zapadnonjemačka vlada na kraju je prihvatila novi aranžman o zadržavanju francuskih trupa na svom teritoriju izvan okvira NATO-a. Ova značajna akcija pridonijela je promjeni dinamike vojnog usklađivanja NATO-a i Zapada tijekom Hladnog rata.
Francuska se u potpunosti ponovno pridružila integriranom zapovjedništvu tek 2009. godine, pod predsjedanjem Nicolasa Sarkozyja, u ime želje za većim utjecajem iznutra na odluke saveza.
S pravnog i institucionalnog stajališta, Francusku također ništa ne sprječava odluči li izaći iz vojnog saveza. Washingtonski ugovor, potpisan 1949. godine, izričito propisuje da država članica može istupiti nakon dvadeset godina članstva, pod uvjetom da o tome službeno obavijesti vladu SAD-a, depozitara ugovora.
Francuska, jedna od osnivačica saveza, stoga je odavno ispunila ovaj uvjet.
U praksi bi takva odluka spadala isključivo u nadležnost izvršne vlasti, posebno predsjednika Republike, vrhovnog zapovjednika oružanih snaga i nositelja vanjske politike, iako bi rasprava i glasovanje u parlamentu mogli dati veći politički legitimitet.
