Guba je kronična zarazna bolest koju uzrokuje bakterija. Uglavnom se prenosi kašljanjem ili kihanjem i potreban je dugotrajan kontakt sa zaraženim.

Nekoć bila smrtonosna, no liječnici umiruju - guba je danas izlječiva bolest. Ivan Puljiz, predstojnik Klinike za infetkivne bolesti dr. Fran Mihaljević rekao je u razgovoru za RTL Danas da razloga za zabrinutost nema jer se prije svega guba ne prenosi tako lako, odnosno potreban je dugotrajan kontakt sa zaraženom osobom.

Razgovor s Puljizom prenosimo u cijelosti.

Trebaju li građani biti zabrinuti?

Razloga za zabrinutost nema, narativ je to i splitskih epidemiologa, ali i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo odakle - kao što smo mogli čuti - uvjetuju, odnosno, u budućnosti će strani radnici morati dostavljati potvrde o cijepljenju i prolaziti dodatne zdravstvene preglede kako bi se te i slične bolesti slabije širile. Tješi činjenica da se guba ne prenosi tako lako odnosno, potreban je dugotrajan kontakt sa zaraženom osobom.

Kad je guba posljednji put detektirana u Hrvatskoj?

Zadnji slučaj u Hrvatskoj je bio prije više od 30 godina, 1993. godine. Prema službenim podacima, u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća bilo je 20-ak slučajeva. Zadnji slučajevi su bili sredinom 20. stoljeća - 1956. godine zadnji slučaj iz okolice Trogira.

Zašto se pojavljuje? Naravno, matematika je jednostavna: guba ili lepra je bolest koja ima dugu inkubaciju. Vrijeme od zaražavanja do pojave simptoma je od pola godine do deset godina, a nekad i više. Znači, ne postoji mogućnost detekcije takve bolesti kod ljudi koji dolaze iz zemalja iz područja gdje je ona endemska. U svijetu danas imamo pet zemalja gdje je najviše endemska - neki dijelovi Brazila, Indija, Indonezija, Demokratska Republika Kongo, Bangladeš i okolne zemlje. Znači mi ne možemo detektirati.

Na svu sreću postoje učinkoviti antimikrobni lijekovi, najčešće kombinacija lijekova, kojima se bolest uspješno liječi. Bolest nije visokokontabilna tako da nije potrebna posebna izolacija takvih pacijenata.

Dakle, moguće da je prvi pacijent u Hrvatsku došao zaražen, pošto ste rekli da je inkubacija i do nekoliko godina, a on već dvije godine živi ovdje.

Tako je, najvjerojatnije je pacijent s tom bolesti došao. Ne postoji kao takva bolest endemska u Europi niti Australiji niti u SAD-u. Na drugim kontinentima, Južna Amerika, Afrika, Azija postoji tako da je to najvjerojatniji način - došao je sa tom bolešću, bolest se u međuvremenu razvijala i sada je ispoljila svoje kliničke simptome.

Koliki je strah da će se sada dalje širiti među populacijom?

Ne postoji strah. Potreban je dug, uzak kontakt s oboljelom osobom. Najčešće se prenosi kapljičnim putem znači, kućni kontakti koji su mjesecima zajedno, nekad i godinama, da bi se bolest prenijela. Opet, s druge strane, bolest se može detektirati. Imamo epidemiološki podatak, imamo kliničku sliku, imamo mikrobiološke pretrage i imamo učinkovite lijekove kojima se bolest može izliječiti.

Koji su prvi simptomi?

Promjene po koži. Najčešće to su hipopigmentacije ili svjetlija boja kože u odnosu na ostalu kožu. Promjena poslije može biti više - gubitak osjeta odnosno, s vremenom nedostatak osjeta, u težim kliničkim oblicima bolesti mogu se razviti i čvorasti infiltrati po koži ili po različitim dijelovima tijela. Uz gubitak osjeta, opadanje kose, opadanje trepavica, opadanje obrve. Kod težih oblika, ako zahvaćaju lice u endemskim područjima imamo izraz 'facies leonina' - izgled lava, kod osoba koje imaju te potkožne čvoriće po licu.

A klinička reprezentacija je šarolika, od ovih blažih oblika, nerijetko ovisi o imunološkom statusu same oboljele osobe. Od ovih blažih tuberkuloidnih do onih leprematoznih težih oblika odnosno, razvijenih. Na svu sreću, bolest nije smrtonosna. Izaziva probleme u smislu atrofije mišića, gubitka osjeta, u konačnici invalidnosti, defekata kože, ali u pravilu nije smrtonosna.