Njihov rad izuzetno je društveno značajan. Bez njih pomoć možda nikada ne bi pristigla onima koji su u jednom trenutku postali ugroženi i kojima rad skupine dragovoljaca predstavlja nadu i spas.

Što je to što ih pokreće, stalno ih motivira na pomaganje drugima, u što ulažu maksimalan trud? Na ova pitanja pokušali smo dobiti odgovore od nekih volontera kojima su za njihov trud i zalaganje dodijeljene nagrade volonterskih organizacija.

MARGARETINA PRIČA

Koliko je veliko ‘volontersko srce’, najbolje se pokazalo za vrijeme poplava u istočnoj Slavoniji u svibnju prošle godine. Na ugroženo područje pohrlili su volonteri iz svih krajeva Hrvatske, a među njima bila je i Margareta Gašljević, nastavnica povijesti u Osnovnoj školi dr. Franjo Tuđman u Korenici, za koju je to bilo, kako kaže, najdojmljivije iskustvo.

'Kad sam vidjela taj kataklizmičan prizor, a iz vode su virili samo krovovi kuća, sve je plutalo te se ispod površine vode nazirala neka relativno prohodna cesta, pomislila sam - ukoliko moj dolazak pomogne samo jednoj osobi, bit ću zadovoljna', ispričala nam je nastavnica Margareta.

No njezin dolazak, pokazalo se, pomogao je mnogima. Naime gospođa Gašljević se javila Udruzi za zaštitu životinja jer joj se taj segment učinio nedovoljno pokriven i zajedno s ostalim volonterima radila je na njihovom spašavanju.

'Kad doživite to da vlasnik pronađe svog psa, to je toliko veliko veselje koje vas ponese, to je nešto što vas iznutra ispuni posebnim osjećajem sreće i zadovoljstva', kaže Margareta.

Njezin volonterski rad nije završio samo na vikendu provedenom na poplavljenom području. Poslije povratka kući organizirala je sa svojim učenicima, a u dogovoru s Crvenim križem, prikupljanje pomoći za stradale u poplavi. Dežurajući u smjenama dva tjedna učenici i mještani prikupili su kućne i druge potrepštine koje su potom poslali na ugroženo područje.

Svjesna da je pomoć potrebna i izvan granica Hrvatske, ova nastavnica sa svojim je učenicima sudjelovala i u UNICEF-ovom projektu za školu u Africi. Djeca su izlažući svoje rukotvorine prikupila novac koji je uplaćen na određeni račun.

'Bez tog novca djeca u Africi ne mogu pohađati nastavu', kaže nastavnica Gašljević i dodaje da pomoću takvog iskustva i sudjelovanja u sličnim akcijama djeca stječu empatiju i razumijevanje za druge. Prema njezinim riječima, posebno joj je bilo drago kad su joj pristupili i drugi učenici te pitali kako mogu pomoći.

Svoju učiteljsku profesiju, pomoću koje je stekla senzibilitet za druge, smatra svojevrsnim pozivom, svojim doprinosom zajednici.

'Ako ništa ne poduzimamo, pretvaramo se u pasivne promatrače. To je pitanje naše savjesti. Uključivanje u volonterski rad daje osjećaj ispunjenosti, zadovoljstva i donosi novo iskustvo, što je dobro i za naš osobni rast', ustvrdila je nastavnica Margareta Gašljević.

ANTONIJINA PRIČA

Njezino mišljenje dijeli i tridesetdvogodišnja Antonija Spajić iz Vinkovaca, a ona se u rad Društva Naša djeca grada Vinkovci uključila odmah nakon poplava u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

'Htjela sam biti korisna i nekome pomoći nečim konkretnim. Zanimala su me najmlađa djeca i s njima sam provodila sve vrijeme. Kroz igru, razne kreativne radionice i neke druge aktivnosti, nastojali smo ih zbrinuti i maksimalno ublažiti posljedice katastrofe te im pružiti adekvatnu psihosocijalnu pomoć', kaže Antonija.

Velik broj djece bio je smješten u prihvatilište u Cerni, dvadesetak kilometara od Vinkovaca, no Antonija je svaki dan dolazila i po nekoliko puta dnevno kako bi bila s djecom, a isto je bilo i kad se igraonica 'preselila' u Gunju, do koje je automobilom sat vremena vožnje. Njezin angažman nije završavao samo na tome te je prikupljala podatke o svakom djetetu, ispisivala ih ručno, sve kako bi se sagledale potrebe. Onda je pokrenuta akcija 'Pun kofer prijateljstva' upravo u organizaciji Društva Naša djeca, da bi svako dijete imalo odjeću i stvari potrebne do povratka. 'Koferi' su se punili po danoj specifikaciji za točno određeno dijete. Antonijin angažman bio je natprosječan, o čemu svjedoči čak 600 utrošenih sati u samo pola godine. Priznaje nam da nije bilo lako jer volonterski rad zahtijeva puno odricanja.

'Znate li koliko dugo nisam sjela pred televizor i pogledala neku seriju ili emisiju? Ni ne sjećam se kad sam se zadnji put sa suprugom prošetala gradom', kaže nam i odmah veselo dodaje: 'Ali unatoč tome, čovjek osjeti zadovoljstvo. Za mene je volontiranje jako važno jer se pomoću njega može nesebično pružiti sva ljubav.'

Zahvaljujući podršci UNICEF-a, uspješno je zadržana igraonica, popularno nazvana Ganja, u koju su smještena djeca s poplavljenog područja Vukovarsko-srijemske županije, a Antonija je dobila stalan posao.

'Nikad ne znate što se može izroditi iz neke vaše aktivnosti. Ali kad se radi sa srcem i ljubavlju, definitivno se vidi rezultat. Ne mora to biti ništa materijalno, niti u novcu', smatra Antonija. Iako je za svoj rad dobila volontersku nagradu, njezina najveća nagrada su dječji smijeh i umiljati pogledi, a želja joj je da se djeca jednog dana sjete njihovih zajedničkih trenutaka.

'Kada bih pisala knjigu, nazvala bih je 'Pozitivna i prelijepa strana života'. Poneki od njih su naučili jesti koricu, poneki obrisati nos, izgovoriti glas 'š', pravilno držati olovku. Uspomena i divnih trenutaka je jako puno', kaže Antonija skromno, ne zaboravljajući na svoje kolege i roditelje djece, bez kojih, kaže, ne bi mogla sama ništa napraviti.

FILIPOVA PRIČA

Za razliku od Antonije i Margarete, Filip Trezner iz Karlovca započeo je svoju volontersku 'karijeru' kao petnaestogodišnjak krajem 2010, a samo tri godine kasnije proglašen je najvolonterom Karlovca. Zainteresiran za medijske aktivnosti, počeo je okupljati mlade fotografe ispod 18 godina koji nisu imali puno prilika predstaviti se u hrvatskoj javnosti. Kako nam je rekao, nije ni slutio koje će razmjere poprimiti njegova volonterska aktivnost, ali Foto dani mladih naprosto su prerasli u manifestaciju koju organiziraju već petu godinu i koja je, po Filipovom mišljenju, velik kapital karlovačke zajednice.

Početak, naravno, nije bio nimalo lak. Okupljeno je tek desetak fotografa i nekoliko modela. Diljem Hrvatske održavana su predavanja, radionice, edukacije mladih fotografa, organizirane su i filmske večeri mladih filmaša te glazbeni nastupi. Mladi sudionici su se povezivali, proširivali prijateljstva, razmjenjivali iskustva i postajali sve bolji. Dobili su priliku svoje radove prikazati i na lokalnim TV postajama.

'U projekt sam uložio sve svoje slobodno vrijeme, uključio sam sve ljude oko sebe, a to nas je sve povezalo, ojačalo, pokazalo nam dobrobiti volontiranja, pružilo sadržaj našim vršnjacima… Kao potvrda da se trud i rad isplate, stiglo nam je sponzorstvo svjetski poznatog brenda Canon', s ponosom ističe Filip.

No najdraža mu je potvrda njegovog uspjeha, kako kaže, priznanje i podrška sudionika izložbe Foto dana mladih. Svake godine program se proširivao, okupljao preko 50 fotografa, 25 modela, primao goste iz Austrije, imao šest predavanja, tri kategorije fotografiranja, tematske večeri, TV emisije, radijske emisije i - sve je to postignuto volontiranjem.

Prema Filipovim riječima, aktivnosti se naprosto nadovezuju jedna na drugu, broj sudionika se povećava, kao i broj gostujućih bendova koji je sada narastao na čak 23, a među kojima su i neka zvučna imena, poput Elementala ili Debelog precjednika.

No dvadesetogodišnji Filip ne staje sa svojim aktivnostima. I dalje volontira u udrugama Izvan fokusa i Carpe Diem te Centru za mlade Grabrik. Na pitanje kako sve vremenski stiže, u šali odgovara:

'Ne znam... noćni rad i velik broj ljudi koji pomažu', a onda veselo dodaje: 'To mi je nekako ispalo prvo u životu - ulažem sve svoje vrijeme u to, a i svi moji prijatelji su uključeni - spojio sam ugodno s korisnim. Naša sinergija nas pokreće.'