Najnoviji sloj pozornosti javnosti Ljajić je dobio nakon što je bio jedini od 150 uzvanika u VIP loži na derbiju Partizana i Crvene zvezde koji nije ustao na spomen ratnog zločinca Ratka Mladića, već je napustio svoje mjesto i otišao u restoranski dio stadiona, što sigurno neće dobro odjeknuti ni kod navijača ni kod vlastodržaca.

Najjednostavnije, premda ne sasvim precizno, hrvatskom bi se čitatelju Ljajića moglo predstaviti kao sandžačkog Milorada Pupovca, manjinskog političara nevjerojatne dugovječnosti, s relativno malom strankom i utjecajem mnogo većim od njezine izborne snage, koji je naučio biti potreban različitim vlastima.

Uz napomenu da je Ljajić u vlast ulazio mnogo dublje od Pupovca. Od pada Slobodana Miloševića 2000. do 2020. godine gotovo je neprekidno bio ministar ili potpredsjednik srpske vlade. Mijenjale su se države, predsjednici, premijeri i koalicije, no Ljajića nisu dirali.

Šizma s Ugljaninom

Rođen 1964. godine u Novom Pazaru, završio je medicinu u Sarajevu, ali se umjesto liječničkog posla odmah bacio u novinarske vode. U glavnom gradu BiH 1990. godine upoznao je Aliju Izetbegovića, koji je grupu sandžačkih studenata potaknuo da organiziraju Stranku demokratske akcije u Sandžaku. Ljajić je pronašao čovjeka za taj posao: stomatologa Sulejmana Ugljanina, budućeg dominantnog bošnjačkog političara u Sandžaku – i Ljajićeva najvećeg rivala.

Ljajić je postao tajnik SDA Sandžaka, ali se s Ugljaninom ubrzo razišao. Dok je radikalniji dio bošnjačke politike početkom devedesetih zagovarao bojkot srpskih institucija, Ljajić je inzistirao na sudjelovanju na izborima. Od 1994. gradio je vlastitu organizaciju i profil umjerenog bošnjačkog političara spremnog na pregovore.

Ta će mu reputacija nakon Miloševićeva pada vrijediti više od velike stranke.

U listopadu 2000., s 36 godina, ulazi u saveznu vladu kao ministar za nacionalne i etničke zajednice te ubrzo dobiva i posao na kriznom jugu Srbije, gdje država pokušava okončati pobunu albanskih gerilaca. Potom postaje jedno od glavnih lica suradnje Srbije s Haškim tribunalom – politički izrazito nepopularnog posla koji je uključivao i potragu za Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem.

Ljajić se tako rano specijalizirao za ono što će postati njegov zaštitni znak: neugodne poslove za koje je potreban čovjek koji može razgovarati s različitim stranama.

Politički kameleon

Nakon ubojstva Zorana Đinđića i nove promjene vlasti nije nestao te je 2007. godine postao ministar rada u vladi Vojislava Koštunice, a nakon izbora 2008. ostao je ministar u novoj većini okupljenoj oko Demokratske stranke Borisa Tadića.

Godinu poslije objavio je da je 'preumoran' od državnih funkcija i najavio odlazak iz izvršne vlasti, što se napokon i ostvarilo 2020., no u međuvremenu se dogodila epizoda koja možda najbolje objašnjava njegov politički talent.

Na izbore 2012. godine Ljajić je izašao uz Tadićevu Demokratsku stranku. Tadić je izgubio predsjedničke izbore, demokrati su završili u opoziciji, a vlast su sastavili socijalisti Ivice Dačića i Srpska napredna stranka, nastala od radikala Vojislava Šešelja.

Tadić je izgubio vlast, no Ljajić nije. U novoj vladi postao je potpredsjednik i ministar te je dvije godine poslije njegova stranka izašla na izbore na listi Aleksandra Vučića.

Bio je to gotovo savršen prikaz njegove političke metode. Čovjek koji je gradio karijeru kao protivnik Miloševićeva režima tada je postao partner Vučiću, nekadašnjem Miloševićevu ministru informiranja. Njegov SDPS nastavit će suradnju sa SNS-om, a Ljajić će ostati u vladi sve do 2020. godine.

Tada će skočiti u novi život – kako metaforički, tako i stvarno: javnost, naime, pamti njegov trenutak ludila, legendarni 'stage dive' s pozornice na predizbornom skupu u Novom Pazaru, izveden u jeku pandemije koronavirusa, kad se, kao, držala distanca.

Zašto je svima potreban?

Ljajić nikada nije imao stranku sposobnu preuzeti Srbiju niti biračko tijelo zbog kojeg bi ga se veliki igrači morali bojati. Imao je regionalnu bazu, manjinski legitimitet, dobre međunarodne kontakte i reputaciju pregovarača koji rijetko spaljuje mostove. Još preciznije – bio je dovoljno važan da bude koristan i dovoljno malen da ne bude prijetnja.

U zemlji u kojoj su politička savezništva redovito završavala spektakularnim raskolima pokazalo se da je to gotovo idealna formula za preživljavanje.

Kada je 2020. konačno izašao iz vlade, nakon dva desetljeća na državnim funkcijama, činilo se da počinje mirniji dio njegove karijere. No dvije godine poslije automobil u kojem je putovao sletio je s autoceste kod Ražnja, što je Ljajić u neku ruku doživio kao zov za povratak u javni život.

Nesreća pa Partizan

Ujutro 10. travnja 2022. godine Ljajić je putovao prema Beogradu s Brankom Gogićem, predsjednikom Izvršnog odbora njegove stranke i direktorom državnog poduzeća Emisijska tehnika i veze. Na autocesti kod Ražnja automobil kojim je upravljao Gogić probio je zaštitnu ogradu, sletio s ceste i prevrnuo se.

Gogić je poginuo. Ljajić je teško ozlijeđen, ali je preživio.

Poslije će govoriti da mu je ta nesreća promijenila pogled na život i politiku. Već je dvije godine bio izvan vlade te se počeo još više udaljavati od svakodnevnog stranačkog života. Nije, međutim, nestao iz javnosti niti iz krugova u kojima se donose odluke jer se tek nekoliko mjeseci kasnije – naoko iznenada – pojavio u Partizanu.

Sport mu nije bio nepoznat jer je već sjedio u upravi nogometnog kluba i razmišljao o kandidaturi za predsjednika Nogometnog saveza Srbije. Ali u prosincu 2022. godine dobio je zanimljiviju poziciju: postao je potpredsjednik Jugoslavenskog sportskog društva Partizan (da, još se uvijek tako zove), krovne organizacije čiji je nogometni klub najpoznatiji član.

Upravo tada, tvrdit će Ljajić poslije, pokrenuta je inicijativa koja će dvije godine kasnije dovesti do promjene vlasti u nogometnom klubu. Njegov dolazak na čelo Partizana u listopadu 2024. godine nije bio slučajni poziv umirovljenom političaru da svojim imenom pomogne posrnulom velikanu. Bio je to završetak procesa koji je trajao najmanje dvije godine. A Partizan je do tada bio pred zidom.

'Zvali su me bivši igrači'

Godine lošeg upravljanja dovele su do toga da je jedan od dva najveća srpska nogometna kluba ostao u golemim dugovima, opterećen sportskim neuspjesima i pobunom navijača protiv uprave. Na njezinu čelu bio je Milorad Vučelić, nekadašnji visoki dužnosnik Socijalističke partije Srbije, bivši šef RTS-a i Miloševićev medijski 'dr. Mengele', dok je operativnu moć u klubu imao generalni direktor Miloš Vazura.

U rujnu 2024. godine Partizan je na svom stadionu izgubio od Crvene zvezde 0:4. Bio mu je to najteži domaći poraz u vječnom derbiju nakon Drugog svjetskog rata. Trener Aleksandar Stanojević potom je otišao, a pritisak na upravu postao je neizdrživ. Mjesec poslije Vučelićeva i Vazurina era bila je završena, a na čelo privremenog upravnog tijela postavljen je Ljajić.

On je tvrdio da su ga na tu funkciju zvali bivši igrači Partizana. Nekoliko drugih kandidata, govorio je, prethodno je odbilo posao. Njega su se sjetili zato što je već bio u klupskim strukturama i zato što je sudjelovao u inicijativi pokrenutoj 2022. godine, no način na koji je potom sastavio novu upravu podsjetio je na formiranje koalicijske vlade.

Razgovarao je, prema vlastitim riječima, s desecima bivših igrača, gospodarstvenika, sportskih radnika i ljudi iz javnog života. Kao nogometni autoritet doveo je Predraga Mijatovića, nekadašnjeg napadača Partizana i Real Madrida, te bivšeg reprezentativca Srbije Danka Lazovića. Poslovni dio pojačala je Milka Forcan, nekada jedna od najmoćnijih menadžerica u poslovnom carstvu srpskog tajkuna Miroslava Miškovića.

Ljajić je radio ono što je radio cijelu političku karijeru: obrlatio je ljude koji imaju legitimitet i posjeo ih za isti stol. No promatrači koji poznaju njegovu karijeru, ali i povijest najjačih srpskih nogometnih institucija pitali su se – gdje je tu država, točnije Vučić?

Nema dokaza za to da je Vučić postavio Ljajića na čelo Partizana. Ljajićeva verzija glasi da su inicijativu pokrenuli ljudi iz kluba i bivši igrači. Ali teško je ignorirati politički kontekst, jer njegova stranka godinama je partner Vučićeva SNS-a, a predsjednik Srbije već je nekoliko dana nakon promjene uprave javno komentirao da rezovi u Partizanu moraju biti još drastičniji.

Za Ljajića to ionako nije bio novi teren. Tri desetljeća gradio je političku karijeru upravo tako što je ostajao prihvatljiv centrima moći koji nisu uvijek bili prihvatljivi jedni drugima. Partizan je samo bio mnogo zaduženiji od većine vlada u kojima je sjedio.

Posljednje spašavanje

Ljajić je tvrdio da je preuzeo klub s oko 60 milijuna eura duga. Nova uprava rezala je broj zaposlenih i trenera, tražila sponzore i pokušavala vratiti navijače. U lipnju 2025. godine privremeni mandat pretvoren mu je u stalni i izabran je za predsjednika Upravnog odbora.

Istodobno se događalo nešto što je nekoliko godina ranije bilo teško zamisliti: Partizan je počeo istiskivati politiku iz njegova života.

Ovoga ljeta Ljajić je napustio čelo svoje stranke, inzistirajući na tome da se, otkako je preuzeo Partizan, njome više ne može baviti kako treba. Čovjek koji je desetljećima politiku pretvarao u umjetnost ostajanja konačno je počeo napuštati funkcije.

A onda je, nakon katastrofalnog početka nove sezone, u kolovozu najavio odlazak i iz Partizana. U tome ima neke ironije.

Ljajić je politički preživio Miloševića, Đinđićevo vrijeme, Koštunicu, Tadićev poraz i Vučićev uspon. Preživio je i automobilsku nesreću u kojoj je izgubio bliskog prijatelja i suradnika. Njegova najveća vještina nikada nije bila osvojiti sve nego ostati dovoljno koristan da ga nakon svake promjene netko ponovno pozove.

Zato poklič s početka njegove karijere – 'Rasime, spasi me' – u kontekstu Partizana danas ipak ima drugo značenje. Ispostavilo se da je Partizan teže spasiti nego političku karijeru.