U petak navečer, dok se još uvijek nalazio u Sloveniji i izbjegavao suočiti s istragom i ozbiljnim optužbama u domovini, Zdravko Mamić dao je opširni intervju jednom opskurnom novinaru i tv voditelju, pa između ostaloga poručio Tomislavu Karamarku da 'treba čuvati svoje ljude'.

Bila je to jedna od rijetkih prilično jasnih poruka sada već odbjeglog Dinamovog gazde, uvaljena u hrpetinu njemu uobičajenog verbalnog proljeva i mahom histerično-paradnoidnih konstrukcija, dakako u funkciji zamagljivanja stvarnog stanja. Čak je javno pozvao ravnatelja pollicije Vladu Dominića da 'otkaže poslušnost', dok je svoju porciju dobila 'fantomska udruga Naš Hajduk',koja je ponovno proglašena orjunaškom organizacijom - a ljudi koji je podržavaju upozoreni su da će 'loše završiti'. Što god to značilo.

Što se tiče Zdravka Mamića, to bi bilo otprilike sve bitno; uoči reality showa koji nam slijedi idućih dana možda bi bilo dobro malo se odmoriti, odnosno udobno se zavaliti, ispeći kokice i pripremiti na scene urušavanja jednog krimogenog carstva, očito sazdano na mitu, korupciji, prevarama i drugim sortama kriminalnih aktivnosti. Zaboravimo na trenutak te notorne Mamiće, Vrbanoviće i njihove prirepke - kvragu, pa neće nigdje pobjeći. Ako i pokušaju, neće zadugo.

Zaboravimo ih, kažemo, i posvetimo se jednoj lijepoj priči. Poslušajmo savjet tradicionalno slabo artikuliranog Davora Šukera, koji je baš jučer održao lekciju novinarima i usred vrhunca kolapsa hrvatskog nogometa zavapio da se posvete 'našem ponosu', odnosno razviju autizam i zanemare realni svijet. Valjda se i u tom glibu i crnilu ipak može pronaći kakav tračak svjetlosti.

Pa, recimo da može. I eto ga baš na današnji dan, četvrti srpnja, točno četiri stotine kilometara južnije. U onome što Hajdukovi navijači vole nazvati festivalom demokracije i jedinim izborima koji ih zbilja zanimaju, deset tisuća registriranih članova splitskog kluba po drugi put u povijesti izabrat će njegovo novo vodstvo.

Za neupućene, radi se o demokratskim izborima u punom smislu: prije dva mjeseca raspisan je javni natječaj za članove nadzornog odbora, s dosta strogim kriterijima koji uključuju visoku stručnu spremu, deset godina radnog iskustva u struci i potvrdu o izbjegavanju sukoba interesa. Prije mjesec dana utvrđena je lista dvadesetak kandidata te je službeno otvorena kampanja, a cijeli proces završava današnjim izlaskom na biralište na Poljudu.

Da bi sve proteklo na nivou zaslužan je jedan dosta zanimljiv detalj: volonteri okupljeni prije pet godina uspjeli su čak i organizirati mogućnost dopisnog glasovanja, što samoj državi vjerojatno neće poći za rukom valjda još desetljećima.

Uglavnom, danas je dan na kojega bi čak i Šuker morao biti ponosan, samo da nije alergičan na sve što dolazi južno od Svetog Roka i da i sam nije upregnut u mašineriju ekipe s prilično ozbiljnim pravosudnim problemima za vratom. Njemu usprkos, povijest će jednom ispisati ono što su proteklih godina političari mahom ignorirali, nogometni vlastodršci opstruirali, a većina medija - prikačenih na 'gazdinu' sisu ili jednostavno aljkavih i neprofesionalnih - ismijavala.

Radi se, naime, o projektu spašavanja jednog starog i moćnog, uglednog kluba kojeg je politika punih dva desetljeća više ili manje uspješno mrcvarila, dva puta ga dovela do bankrota i tako iscrpljenog konačno predala u ruke navijačima. Radi se o jedinstvenom eksperimentu neposredne demokracije s jedne strane, a opet i o uklapanju u europske trendove s druge i gotovo doslovnom preslikavanju modela Barcelone, Reala, Bayerna ili Benfice u hrvatske prilike.

Radi se i o uvođenju poštenja u nogomet - jer Hajduk danas doista jest najtransparentniji hrvatski klub u kojemu se tijek novca zna do u detalje, a pored toga je i jedini koji ne prima javni novac, niti je u bio kojem trenutku pristao poljubiti prsten i biti dio močvare. Zato su ga, uostalom, nogometne strukture posljednjih godina pošteno iscipelarile.

Radi se, na koncu, o povratku nogometa navijačima, odnosno samoj svojoj svrsi. Stoga nije čudno da upravo Hajduk bilježi uvjerljivo najveću gledanost u domaćoj ligi (gotovo polovicu ukupnog broja gledatelja), niti da od marketinga i ostalih srodnih aktivnosti uprihodi više nego svi ostali sportski klubovi u državi zajedno, pa uz normalno poslovanje sustavno vraća stotinu milijuna kuna duga naslijeđenog iz vremena prije 'narodnog Hajduka'.

Sve je to, dakako, tek djeličak priče o enormnom civilnom, volonterskom angažmanu kojim je već danas laboratorijski dokazano da aktivizam ima smisla, da nogomet može biti više od profane zabave za mase, te da osjećaj zajedništva i pripadnosti može proizvesti vrijedniji efekt i snažnije emocije od svih političkih projekata sve financijske premoći i nadjačavanja zajedno.

Kakav god u sportskom smislu bio, Hajduk je konačno i definitivno postao 'dite puka' jer osjećaj uključenosti ne može se platiti ni besplatnim ulaznicama, ni nagradnim igrama, ni kobasicama na stadionu, ni trofejima u vitrinama. A rezultat toga mora uslijediti, prije ili kasnije.

Zato, pratite danas vijesti s Poljuda: na koncu dana bit će objavljeno da u nadzorni odbor kluba ulazi sedam relativno nepoznatih, ali pristojnih i po svemu sudeći čestitih, a za nadati se i stručnih ljudi. Pratite treniranje demokracije i povratak nogometa svojoj bazi i lokalnoj zajednici dok se, kako smo vam savjetovali, barem na jedan dan odmarate od Zdravka Mamića i sličnih.

Kletva koju je bacio na 'Naš Hajduk', po svemu sudeći, vraća mu se kao bumerang.