KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Nobel za Dylana – posljednji čavao u lijesu jedne mladosti

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 20.10.2016 11:21
  • Objavljeno 19.10.2016 u 10:00
Joan Baez i Bob Dylan - kad je folk bio mlad

Joan Baez i Bob Dylan - kad je folk bio mlad

Izvor: Profimedia / Autor: ...

Bob Dylan ima sedamdeset i pet godina. On je vršnjak švedskih akademika. Pobune više nema. Ona više nije mladenački nego starački hir. Više je ni Nobelova nagrada ne može korumpirati iz jednostavnog razloga što pobuna više ne postoji. Utoliko je Dylanov Nobel samo posljednji čavao u lijesu bunta, u lijesu jedne mladosti. Nemoguće je organizirati tulum, pušiti travu, voditi ljubav i pritom slušati – nobelovca, smatra tportalov komentator

Robert Allen Zimmerman, poznatiji kao Bob Dylan, dobio je Nobelovu nagradu za književnost i pridružio se besmrtnicima poput Manna, Faulknera, Hemingwaya, Camusa, Andrića, Becketta, Bellowa, Márqueza, ali i bijednicima poput Knuta Hamsuna ili gnjavatorima kakav je bio Sully Prudhomme

Na prvi pogled, jedan osporavani oblik umjetničkog izražavanja konačno je dobio priznanje ustanove koja se percipira kao neprijeporni Autoritet. U pučkoj i malograđanskoj predodžbi Nobelova nagrada je najveći zgoditak, ulaznica za vječnost koja izaziva strahopoštovanje i, kad je riječ o književnosti, potvrda da laureat pripada takozvanoj Visokoj Kulturi.

Je li Švedska akademija u Dylanovom slučaju odustala od svojeg mumificiranog estetizma i konačno se otvorila subverziji i bezobrazluku? Je li Pobuna, koju je Dylan personificirao šezdesetih godina, najzad postala kulturna i etička vrednota ili je kompromitirana? Istini za volju, ni sâm Dylan nije ostao vjeran sebi – ili barem predodžbi o njemu koju bismo rado njegovali – kada je pjesmom 'Gotta Serve Somebody' zastranio u bogobojazni misticizam. Veliki John Lennon odgovorio mu je pjesmom 'Serve Yourself'. Jasno, Lennon nije dobio Nobelovu nagradu jer oni najveći i oni ponajbolji – Émile Zola, Henrik Ibsen, James Joyce, Marcel Proust, Miroslav Krleža, Henry Miller – u pravilu je ne dobivaju.

Ako pođemo od pretpostavke da je Dylan, neovisno o klerikalnim ispadima u svojoj kasnijoj fazi, ipak simbol bunta, antiratnog pokreta i borbe za građanska prava, da je 'rođeni vagabund' – kako ga je nazivala Joan Baez (a ona ga je dobro poznavala) – pa ga takvog stavimo u suvremeni nobelovski kontekst, naići ćemo na tugaljivu simboliku. Pobuna je ostarjela. Bob Dylan ima sedamdeset i pet godina. On je vršnjak švedskih akademika. Pobune više nema. Ona više nije mladenački nego starački hir. Više je ni Nobelova nagrada ne može korumpirati iz jednostavnog razloga što pobuna više ne postoji. Utoliko je Dylanov Nobel samo posljednji čavao u lijesu bunta, u lijesu jedne mladosti. Nemoguće je organizirati tulum, pušiti travu, voditi ljubav i pritom slušati – nobelovca.


Sartre se prisjeća dana kad je odbio Nobela

Sve kada bi Dylan i odbio Nagradu, kao što je to 1964. učinio Jean-Paul Sartre, ta bi gesta ostala neprimijećena ili bi izazvala tek blagu zabunu. Sartreova gesta bila je i estetski i etički čin i zbila se u vrijeme kada su Sloboda i Pobuna bile pitanje časti i savjesti, upravo u ono isto vrijeme kada se i Dylan proslavio kao buntovnik. Tada, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, činilo se da je čovječanstvo sakupilo dovoljno hrabrosti i prisebnosti da prihvati izazov slobode i napretka. Buntovna mladost se izazovno cerila u lice okoštalim vrednotama, drsko im je pokazivala srednji prst i nesputano se odavala ponajboljim stranama ljudske naravi, erosu i užitku. Ta je generacija ostarjela, a ubrzo će zbog neumitnih bioloških zakona i nestati.

S njome kao da nestaju i njene pobjede. Brak je ustao iz groba i uglavio se u ustav kao prijetnja neobvezujućim i veselim seksualnim i emotivnim odnosima. Pravo žene da slobodno gospodari svojim tijelom doimalo se nekad kao neupitno dostignuće koje se više nikada nitko neće usuditi dovesti u pitanje. Ljepotu kozmopolitizma zamijenila je strava domovine, a poetiku drskosti istisnuli su konformizam i poštivanje sumnjivih autoriteta, učitelja, popova, generala, akademika, ministara, šefova država ili vlada, uopće bagre koja po naravi stvari ne bi smjela pobuđivati ništa osim prezrive skepse. Riječju, epohu Woodstocka zamijenila je epoha Gazimestana i Čavoglava. Ljudska bijeda nacerila se erosu i užitku, visoko podigavši desnicu. Umjesto odgovora koji nestaje u vjetru – Blowin' in the Wind – zapuhao je vjetar s Dinare, a Sloboda i Pobuna zatekle su se zaključane u Nobelovoj vitrini, svedene na žalobnu porculansku figuru.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!