Putopis Jasena Boke

Ne znam za Hrvate, ali Dalmatinci sigurno nemaju veze s Indijcima: Kamo god putuješ, propuh ubija

  • Autor: Jasen Boko
  • Zadnja izmjena 04.05.2019 18:10
  • Objavljeno 04.05.2019 u 18:07
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

Jasen Boko u novom tekstu pozabavio se analizom sličnosti Hrvata, Dalmatinaca i Indijaca, a sve to inspiriran tvrdnjom da su nam Indijci bliski rođaci, te jezičnom analizom fokusiranom na daleku povijest indoeuropskih naroda

Spominjao sam već povijesnu činjenicu prema kojoj su nam Indijci bliski rođaci. Prije nekih 5000 godina živjeli su na području pontsko-kaspijskih stepa mnogi indoeuropski narodi, govorili sličan jezik (protoindoeuropski) i stvarali izuzetno zanimljive stepske kulture. Onda su započele migracije i odvajanje indoeuropske rodbine, a fizičkim razdvajanjem i njihovi jezici počeli su se formirati u grupe, germansku, slavensku, romansku, baltsku, indoiransku… Lingvisti su danas u stanju točno odrediti kad je koja grupa napuštala stepu i odlazila u svom pravcu da bi formirala zasebnu kulturu. Ono što je zanimljivo jest činjenica da su praslaveni duže ostali u zajednici s Indoirancima nego s Germanima, pa jezična analiza pokazuje više sličnosti između hindija i hrvatskog jezika, nego između hrvatskog i njemačkog.

Kakve veze ima ova priča s mojim putovanjem po Indiji? E pa ima: znanstveno sam dokazao da je tvrdnja o bliskim rođacima fikcija. Dobro, ne znam za Hrvate, ali Dalmatinci sigurno nemaju veze s današnjim Indijcima. Brate, ubi me propuh u Indiji. Kamo god putuješ, gdje god sjediš, boraviš, sve je otvoreno, a propuh ubija sa svih strana. Kako mi u Dalmaciji dobro znamo da je propuh najveća opasnost za ljudsko zdravlje i veći ubojica od cigareta, alkohola ili kolesterola – a pritom dopunsko zdravstveno koje bi uključilo posljedice propuha još ne postoji – s Indijcima sigurno nismo u rodu.

Tezu još nisam razvio u znanstveni rad, ali zahvaljujući poimanju propuha u Indijaca i Dalmatinaca, dobro južnih Hrvata, imam dovoljno dokaza da razobličim priču o migracijama različitih grupa naroda s istog mjesta. Ta priča kako smo se prije 4000 godina negdje u stepama Ukrajine srdačno izljubili s rođacima Indoirancima i otišli svaki na svoju stranu kako bismo, siti protoindoeuropskog zajedništva, postali Hrvati i dobili svoju neovisnu domovinu, više ne drži vodu! Jer u hindiju uopće ne postoji riječ za propuh, ni svijest o njegovim smrtonosnim posljedicama!

Razmišljao sam o tome dok sam se tri sata vozio autobusom od Kalkute do Gangasagara, ušća svete rijeke. Uzalud sam im ja objašnjavao da bi trebalo zatvoriti prozore, ni traga razumijevanja. Odričem vas se kao rodbine, rekao sam im u lice.

Gangasagar je posljednje sveto mjesto na indijskom dijelu Gangesa, lokacija na kojoj se Hugli, kako se majka Ganga zove u ovom svom završnom dijelu, ulijeva u Bengalski zaljev i završava svoj put započet u Himalaji. Kako je riječ o otoku, autobus nas je istovario na cesti, a do broda koji vozi do otoka prebacio sam se nekim originalnim vozilom (Indijci su genijalni u kreiranju prijevoznih sredstava nepoznatih ostatku svijeta), motorom na koji je montirana sklepana drvena platforma na koju može sjesti desetak ljudi. Pritom nema nikakvih držača pa nekad svih desetoro i ne stigne do cilja.

Zašto indijski brodovi, vlakovi i autobusi uopće imaju onu obavijest na kojoj piše maksimalan broj putnika, nikad mi nije bilo jasno jer u ovaj se brod (kapacitet 150 ljudi) ukrcalo barem nas pet stotina. Sigurno ste nekad pročitali vijest o tome kako se indijski autobus survao u provaliju i na licu mjesta poginulo je 65 ljudi dok ih je 120 ranjeno. Tako je bilo i s ovim brodom, ali na sreću na moru nije bilo provalija, iako ne bi bilo prvi put da je brod potonuo.

U svakom slučaju, društvo na brodu iznimno je veselo, čine ga indijski hodočasnici i ori se pjesma, kao da sam na autobusu za Međugorje. Doplovio je nekako taj brod do otoka, a onda me čekao samo još jedan autobus – opet propuh! – koji preko otoka ide do samog ušća i stigao sam na mjesto na kojem se majka Ganga spaja s ocem, Bengalskim zaljevom. Čudesni religiozni koitus.

Desetak dana ranije i ondje se održavala Kumbh mela, pola Indije skupilo se ondje kako bi odalo počast majci Gangi, ali sada je mjesto potpuno pusto. Rivijera izvan sezone, osjećam se kao Von Aschenbach iz Mannova romana, pun nade da sav taj propuh koji sam zasad preživio neće rezultirati i njegovom sudbinom.

Uzalud tražim nekakav smještaj. Nalazim veliki hotel, nigdje nikoga, dozivam i pojavljuje se tip kojeg sam očito probudio. Hotel je potpuno prazan, ni jednog gosta, pa rukama toj snenoj pojavi objašnjavam što mi treba. Razumije on, ali traži papir. Kakav papir? Pokazuje mi nekakvu potvrdu da sam ranije platio hotel. Nisam, sad ću. E, ne može, kaže, ovo je državni hotel i sve mora biti po zakonu, potrebna je prethodna uplata, isprintana potvrda i onda može. Jasno mi je zašto u hotelu nema baš nikog.

Upućuje me u neki drugi hotel, ali taj izgleda kao ona retro sindikalna prenoćišta na Jadranu šezdesetih usred zime. Otvoren je, ali nigdje nikoga, ne postoji ni recepcija, lutam po hodnicima, dozivam… Ništa. Provjeravam da nema neka otvorena soba, ionako nema nikog tko bi primijetio da je tu netko spavao. Ništa, jedino sobe su zaključane.

Smucam se selom u kojem su još primjetni tragovi fešte prije desetak dana, ali osim nekolicine indijskih turista - ne vidim nikog. Konačno nalazim nekakvo prenoćište u kojem nekog ima. Indijska obitelj, baš kao i ja, čeka da se netko pojavi. Pojavljuje se još jedan sneni recepcionar, ljut što ga gosti bude. Konačno dobivam sobu, 'luksuznu', s kupaonicom, za koju već možete pretpostaviti kako izgleda.

  • +24
  • +21

Putopis Jasena Boke - deseti nastavak

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

Otok Sagar je s dvije strane okružen Gangesom, a duge plaže koje pokrivaju južnu stranu gledaju na Bengalski zaljev. Sljedeća kopnena točka prema jugu je – Antarktika, 10.000 kilometara daleko.

Rijetki indijski hodočasnici gacaju po plićaku kompletno odjeveni, ne vidim nikog da se kupa. Pretpostavljam koji bi mogao biti razlog: vode ovog dijela svijeta pune su krokodila i morskih pasa. Kopnenim dijelom vlada šumski kralj – bengalski tigar. Nije baš da se radi o sigurnom mjestu za uživanje u moru ili šetnji džunglom. Sundarbans, kako se zove dio uz široku deltu Gangesa od Gangasagara do istoka Bangladeša, ima najbrojniju svjetsku populaciju ove ugrožene vrste. Oni, kaže statistika, u ovom dijelu svijeta pojedu 50-60 ljudi godišnje. Pokušavam otkriti kad se dogodio posljednji napad da saznam kakve su mi statističke šanse. Umjesto odgovora dobivam raspravu trojice Indijaca o tome je li to bio neki lokalni Mate ili Stipe i je li bilo prošlog ili pretprošlog tjedna. Točan odgovor ne dobivam pa ih ostavljam u raspravi.

Osobno, ne bojim se tigrova. Kako vjerujem da svatko ima pravo na jednu fobiju, ja sam svoju odavno odabrao: morski pas. Ne volim se kupati ni u jezerima, a imam i dobar razlog. Poznato je da morski pas nije osobito inteligentna životinja – kako bi onda glupa beštija znala razliku između jezera i mora? Što je sigurno – sigurno je!

Stoga hvalim more, držim se kraja. Ako mogu birati, radije biram susret s tigrom. Hodočasnici su usredotočeni na uski dio plaže, u samom selu, a na putu do mora čeka ih cijeli red prosjaka, njih tridesetak, sveta mjesta idealna su mjesta prošnje, davanje je povoljno za karmu. Prosjaci su ovdje uporni, gledam jednog koji od ekstremiteta ima samo jednu ruku, kako 150 metara puzi za indijskom familijom, dok ovi konačno ne spuste neku rupiju u njegovu zdjelicu. Sa strane sjedi sadu, sveti čovjek, u čiju 'svetost' iskreno sumnjam i pažljivo slaže hrpu rupija koju je tog jutra isprosio. Jedini sam stranac na tom mjestu i primjećujem da prosjaci nisu pretjerano zainteresirani za mene, vide odmah da nisam duhovan čovjek koji će kupiti karmu za desetak poklonjenih rupija, indijski hodočasnici znatno su bolje mušterije.

Obilazim otok koji je u sezoni monsuna, kada sve poplavi, sveden na trećinu površine. Uglavnom, kad se voda povuče, život treba izgraditi iz početka.

Plaža je prekrivena mrežama na kojima se suši sitna riba, malena polja otrgnuta su od pijeska, kućice su skromne, ali Indijci su jednostavni ljudi, na život gledaju optimistično, nikad ne očekuju previše. Ne vjeruju u raj, ali vjeruju u ponovno rođenje. A taj novi život teško da može biti lošiji od ovog.

Ulazim oprezno i u džunglu, ovo je slabo naseljen dio i sumnjam da tigrovi obilaze kraj gdje je ljudski plijen rijedak, ali susret s jednim ljudožderom bio bi odličan za priču. Usput, imam odličnu sliku tigra iz blizine i mogao bih vam prodati napetu priču: gledamo se on i ja oči u oči, to kao da traje cijelu vječnost, a onda tigar gubi interes kad shvati da sam od početka putovanja Indijom izgubio osam kilograma pa i nisam neki zalogaj. Ili, gledamo se mi, a onda ja, napevši svoje snažne mišiće, dreknem kao Tarzan, a tigar sleđen od straha podvije rep i pobjegne. Nažalost, jedini mišić koji još imam je srčani pa bi oni koji me poznaju teško povjerovali u tu priču. Ili mogao bih napisati: vidjevši nepokolebljivu odlučnost u mojim očima tigar je shvatio da je bolje ne imati posla sa mnom. Ili…

Ništa od toga. Ipak, objavljujem uz ovaj tekst i svoju fotografiju tigra. Ne morate baš svima reći da je snimljen u zoološkom vrtu u Trivandrumu.

Ne morate baš svima reći da je snimljen u zoološkom vrtu u Trivandrumu

Ne morate baš svima reći da je snimljen u zoološkom vrtu u Trivandrumu

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasen Boko

U povratku u plićaku srećem čovjeka koji kao da ore more. Vuče za sobom neki široki češalj. Stojim i nagađam čemu to služi. Lov na račiće? Zapričamo se malo. Ne, ne lovi račiće, kaže pokazujući svoje sredstvo za rad. Na češlju su magneti za koje se lijepe novčići (oni starije izrade, novije rupije ne reagiraju na magnet). Puno je turista koji u svetu vodu, osim cvijeća, hrane i raznih poklona ubacuju novčiće. I kako ide posao, pitam. Sliježe ramenima i pokazuje nekoliko novčića. Pa onako, kaže, ima boljih i lošijih dana. Pronađene novčiće prodaje indijskim turistima, njima je to dragocjen i svet suvenir.

I tako, stigao sam do kraja Gangesa, zapravo jednog od brojnih ušća. Vrijeme je za povratak nekoliko stotina kilometara sjevernije, do mjesta na kojem se velika rijeka račva i manji dio preko Kalkute ide do ovog ušća. Najveći dio rijeke nastavlja svoj put prema istoku i ulazi u Bangladeš, u kojem će u sebe primiti drugu moćnu rijeku Brahmaputru i s kojom će stvoriti najveću svjetsku deltu. A Bangladeš je za mene posebna priča, ali o razlozima više sljedeći put.

Jasen Boko: (Auto)biografija

Radio sam u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao maline u Quebecu, studirao u New Yorku, autostopirao u Burmi i Iranu, penjao se po Himalaji, kupao u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio ostarjele dimnjake u tvornicama, spuštao se niz kanjone… Ima još: putovao sam Putem svile lokalnim prijevozom, susreo se s Odisejom na Mljetu (dobro, ovo zamalo), tražio Aleksandra među talibanima u Afganistanu, Dioklecijana u Turskoj i Che Guevaru širom i poprijeko Južne Amerike, plovio Gangesom i Mekongom, penjao se slobodnim stilom u ekstremnim stijenama, putovao, putovao, putovao…

Imam ja i ozbiljan dio života. Diplomirao sam dramaturgiju i svjetsku književnost, bio samostalni umjetnik, dramaturg, urednik, novinar, ravnatelj Drame splitskog HNK, kazališni producent...

Dramski tekstovi igrani su mi u dvadesetak kazališta u četiri zemlje. Objavio sam dvanaest knjiga, od toga ih je pet putopisnih, prevođen sam na niz egzotičnih jezika (azerbajdžanski, turski, španjolski, čak i hrvatski!). Za svoje pisanje zaslužio sam niz nagrada, a najvažnije su Kiklop za najbolju knjigu publicistike 2012. za knjigu 'Tragovima Odiseja' te Marin Držić za dramu 'O kupusu i bogovima' 2010.

Održao sam stotine predavanja o svojim putovanjima i knjigama u više zemalja (čak i u Parizu!), a moje se knjige, kaže izdavač, dobro prodaju. Po zanimanju sam, barem onom u duši - nomad.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!