Oleksandra Avramenko spušta prozor automobila, ne zbog svježeg zraka, već da bi slušala. Zaglavljena u jutarnjoj gužvi u centru Kijeva, na desnoj obali rijeke Dnjepar, naginje se da bi bolje čula zujanje motocikala koji se provlače kroz trake, počinje svoj tekst Politico.

'Kad god čujem tu buku, naježim se', kaže. 'Zvuče baš kao dronovi.'

Prošlo je više od tri godine otkako je Rusija pokrenula invaziju i više od desetljeća otkako je rat izbio u Donbasu. Kijev se prilagodio 'novom normalnom': s jedne strane neprestane sirene, presretanja i eksplozije, a s druge strane kafići i barovi puni ljudi. Kazališta rasprodaju svoje predstave, ali su djeca započela novu školsku godinu u skloništima. Noću mnoge obitelji drže rezervni madrac u hodnicima ili kupaonicama, slijedeći službene preporuke da spavaju između barem dva zida, udaljeni od prozora, za slučaj da raketa pogodi zgradu.

Ali iza tih rutina krije se dublja nelagoda – osjećaj da je ostatku Europe dosta svega, da obraćaju manje pažnje na rat i gledaju na njega kao na nešto što bi jednostavno trebalo završiti, bez obzira na cijenu za Ukrajinu. S tim osjećajem dolazi i zabrinutost: europski san, koji je nekoć bio nadomak ruke, sada im izmiče.

Ukrajinci više nisu toliko dobrodošli

Avramenko, 33-godišnja politička savjetnica, osjeća tu promjenu svaki put kad se vraća u Kijev preko Poljske, glavnog tranzitnog čvorišta za Ukrajince koji idu u i iz Europske unije. Sada živi u sjevernoj Europi, kamo se preselila prije pet godina zbog suprugova posla, ali ne namjerava podnijeti zahtjev za državljanstvom u toj zemlji EU-a.

'Biti Ukrajinac već znači biti Europljanin', kaže.

Dvanaestosatna vožnja vlakom od Kijeva do granice EU-a krcata je ženama i djecom, a prožeta je i stalnim rizikom od napada dronovima s istoka. Muškarci u vlaku dočekuju se s podozrenjem, a granične kontrole strože su nego na početku ruske invazije. Poljski službenici pitaju zašto putnici napuštaju Ukrajinu, koliko će dugo ostati i koji je cilj njihova putovanja. Prtljaga se pretresa u potrazi za krijumčarenom robom.

'Tada su ljudi otvarali svoje domove. Danas su pitanja oštrija', kaže Avramenko. Naglašava da ne osjeća ogorčenost; kao i većina Ukrajinaca, zahvalna je Poljskoj na potpori. No taj zaokret odražava šire raspoloženje.

Vjerovanje da će Ukrajina brzo ući u EU palo je na najnižu razinu od početka invazije, tako da danas nešto više od polovice Ukrajinaca vjeruje da će ostvariti članstvo u idućem desetljeću, u odnosu na njih više od 70 posto 2022. godine, pokazuje anketa iz kolovoza. Gotovo svaki peti sada misli da EU nikada neće primiti Ukrajinu.

'Zašto im više nije stalo kao prije?’

Prije tri godine europske balkone preplavile su ukrajinske zastave, konvoji pomoći slijevali su se na istok Ukrajine, a neznanci su otvarali vrata izbjeglicama. Četvrti dan nakon invazije, dok su ruski tenkovi stezali obruč oko Kijeva, predsjednik Volodimir Zelenski potpisao je ukrajinsku prijavu za članstvo u EU.

'Borimo se za svoja prava, svoju slobodu, svoje živote – i za opstanak', rekao je tada. 'Borimo se i za to da budemo ravnopravni članovi Europe. Zato, dokažite da ste uz nas. Dokažite da ste Europljani, i tada će život pobijediti smrt, a svjetlo tamu.'

Mjesec kasnije predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen otputovala je u Kijev da bi predala prvi odgovor Unije. 'Ukrajina pripada europskoj obitelji', izjavila je, uručivši Zelenskom upitnik za članstvo. 'Ovdje počinje vaš put prema Europskoj uniji… ubrzat ćemo ovaj proces koliko god možemo.'

Politička podrška i dalje postoji, ali je uzbuđenje šire javnosti splasnulo. Još u travnju Von der Leyen mislila je da bi se Ukrajina mogla pridružiti Uniji prije 2030. godine. Ipak, s obzirom na to da proces pridruživanja sporo napreduje, Ukrajinci sa strepnjom promatraju kako u dijelovima Europe popušta entuzijazam javnosti, zbog čega je početni zamah sve teže održavati.

Susjedna Poljska, jedan od najglasnijih ukrajinskih političkih saveznika, najočitiji je primjer toga. Ljetno istraživanje pokazalo je da samo 35 posto Poljaka podržava ukrajinsko članstvo u Uniji, a 2022. godine bilo ih je 85 posto. Više od polovine stanovništva kaže da bi radije vidjelo kraj rata, čak i ako bi to značilo ustupanje teritorija Rusiji. Većina Poljaka također smatra da se pretjeralo s razinom pomoći izbjeglicama iz Ukrajine, prema istraživanju s početka godine. I to unatoč dokazima da su izbjeglice pozitivno utjecali na poljsko gospodarstvo tako što su nadoknadili manjak radnika i potaknuli rast.

Slično se događa i drugdje u Europi. U Njemačkoj većina i dalje podržava pomoć Ukrajini, ali 52 posto ispitanih smatra da bi Kijev trebao odustati od okupiranih teritorija radi mira. Diljem kontinenta zemlje poput Italije i Francuske službeno podupiru Ukrajinu, ali javnost je sve skeptičnija prema njezinom članstvu u Uniji.

'Svi pitaju: što se događa u Poljskoj, Njemačkoj? Zašto im više nije stalo kao prije?' kaže Avramenko. Zna da vlade EU-a i dalje obećavaju podršku, ali brine je to što je Ukrajina počela padati u drugi plan u široj javnosti.

Taj osjećaj zanemarenosti u inozemstvu u potpunoj je suprotnosti sa stvarnošću u Kijevu, u kojem je rat nemoguće ignorirati. Dana 7. rujna Rusija je pokrenula najveći do sada zračni napad na Ukrajinu, lansirajući 810 dronova i raketa koji su zapalili vladine zgrade i razorili stambena područja diljem zemlje. Samo je mali dio njih probio gusto protuzračno osiguranje Kijeva, ali dovoljno da ubije troje civila, uključujući bebu. Tjedan prije udar je razorio stambenu zgradu u Kijevu, usmrtivši 22 ljudi, među njima četvero djece.

'Budućnost smo birali ovdje'

Dok mrak pada na kijevski Trg neovisnosti, nekoliko desetaka prosvjednika razvija transparente podno spomenika neovisnosti. Pod ratnim zakonom masovni prosvjedi protiv politike vlade gotovo su nestali; ovo je tek drugi dopušten od početka invazije.

Bohdan Fomin, 30-godišnji vojnik iz Mariupolja, grada na jugoistoku Ukrajine, drži u rukama natpis napisan rukom, a na njemu piše da traži bolji odnos prema vojnicima. Njegov rodni grad, nekoć uspješna luka s pola milijuna stanovnika, razoren je 2022. godine i još je uvijek pod ruskom okupacijom – zbog čega vjeruje da Ukrajina mora izdržati do kraja, bez ustupaka.

'Ako Ukrajina bude prisiljena na ustupke, nemam dom kojem bih se vratio', kaže. 'Budućnost smo birali još prije više od 10 godina, ovdje, na Majdanu. Nama je to kao povratak kući – u Europu. Bez toga ne mogu zamisliti Ukrajinu.'

Fomin inzistira na tome da ovo okupljanje nije protiv vlasti predsjednika Zelenskog. 'Prosvjedi su dio naše kulture još od osamostaljenja', govori, klimnuvši glavom prema policiji koja tiho promatra skupinu, zadužena da s prosvjednicima razgovara umjesto da ih rastjeruje. To navodi kao dokaz da ovo nije pobuna protiv države.

Kasnije se prosvjedu pridružuje Olena Herasimjuk. Djela 34-godišnje pjesnikinje postala su nezaobilazan dio ratne literature, a dobar dio odraslog života provela je stalno se vraćajući na ovaj trg. Kao studentica 2014. godine, stajala je na njemu kada su se začuli prvi pucnjevi, a isprva nije shvatila da su to snajperski meci projurili oko nje. Onda je vidjela kako ljudi padaju, ranjeni i mrtvi, te taj trenutak nije zaboravila. Potaknulo ju je to na pisanje poezije kao svjedočanstva te na priključivanje dobrovoljačkom bataljunu u kojem je evakuirala ranjene s bojišta.

'Ukrajinci su Europljani u svakom smislu', kaže. 'Ne želimo biti robovi. Slobodni smo, liberalni i otvoreni – i imamo samo jedan put, europski put.'

Pokopala je prijatelje i napisala pjesme o njima. Njezina kolegica Darija otišla je u rat kao inženjerka za dronove i nije se vratila. Da bi izdržala, Olena se drži malih rituala. 'Svako jutro, kad se probudim, prvo pomislim na mrtve', kaže. 'Zato si skuham kavu. Podsjetnik na to kako ostati živ, kako ostati čovjek. Bez toga bih poludjela.'

'Ako budu izbrisani, Europa gubi i njih'

Insistiranje na tome da je Ukrajina središnji dio europske priče prelijeva se s ulice na kulturu i politiku zemlje. S druge strane grada, u krcatom baru sa živom glazbom, Lina Romanuha pregledava svoj profil na Instagramu, pun kolaža iz starih časopisa i crteža nastalih u protekle tri godine. Oba načina pomažu joj nositi se s ratom. Kad su ruske trupe krenule na Kijev u veljači 2022. godine, pobjegla je roditeljima na zapad Ukrajine. Ali za nekoliko tjedana vratila se u glavni grad, uvjerena da u njemu može biti korisnija.

Danas 41-godišnja kustosica i umjetnica opisuje noći pod napadima dronova kao 'ruski rulet'. Isprva se sklanjala u skloništa, sada više ne ide u njih.

'Ne možeš tako zauvijek. Ako dron doleti do moje zgrade, doletjet će', kaže.

Odgovor na taj fatalizam pronalazi u kulturi. Romanuha je kurirala izložbu koja digitalizira ukrajinske spomenike – ne samo one u Kijevu i Lavovu, već i na Krimu, u Donbasu i drugim područjima pod ruskom kontrolom. U dvoranama Pečerske lavre – stoljetnog manastira koji je i sam preživio ratove i opsade – posjetitelji pomoću virtualne stvarnosti mogu zakoračiti u rekonstrukciju antičkog grčkog grada Hersonesa u Sevastopolju, prošetati se Hanovom palačom u Bahčisaraju ili stati pred zgradu mariupoljskog kazališta u kojoj su stotine ljudi poginule 2022. godine. Svaka rekonstrukcija popraćena je glazbom ukrajinskih skladatelja: tako Romanuha poručuje da kultura preživljava, čak i kad kamen i mramor nestanu.

No za nju projekt nije samo o prošlosti. To je način da Europljanima poruči da je ukrajinska baština i njihova, da im je budućnost zajednička, a sam čin stavljanja okupiranih mjesta na kartu doživljava kao prkos. Rusija možda drži zemlju, ali sjećanje – i pravo na Europu – ostaje ukrajinsko.

'Ovi su spomenici dio europske civilizacije', kaže ona. 'Ako oni nestanu, Europa gubi i njih.'

Unatoč nesigurnoj budućnosti zemlje, Romanuha naziva samu sebe 'slijepim optimistom'. Sanja o Ukrajini vraćenoj na granice iz 1991. godine te obnovljenoj uz pomoć EU-a i svijeta. 'To je san', priznaje, ali ne želi ga se odreći.