Ideja o nuklearnom oružju kao krajnjem sredstvu odvraćanja dugo je bila temelj sigurnosne doktrine Irana. Teheran je godinama pokušavao razviti tehnologiju koja bi ga učinila nedodirljivim, osobito u odnosu na SAD i Izrael.

No, umjesto jačanja sigurnosti, taj je program doveo do suprotnog učinka: međunarodne izolacije, teških sankcija i ponovljenih vojnih udara. Umjesto da spriječi sukobe, iranski nuklearni program postao je jedan od glavnih razloga za njih.

Hormuški tjesnac kao 'tiho oružje'

Za razliku od atomske bombe, koju je gotovo nemoguće koristiti bez katastrofalnih posljedica, Hormuški tjesnac omogućuje Iranu postupno pojačavanje pritiska. Već i same prijetnje zatvaranjem prolaza izazivale su lančane reakcije na globalnim tržištima, piše Spiegel.

Dovoljni su bili ograničeni vojni potezi, prisutnost snaga i upozorenja iranskih vlasti da bi brodari počeli izbjegavati rutu, osiguravatelji povećali premije, a tankeri se počeli gomilati s obje strane tjesnaca.

Posljedice su brzo postale vidljive. Cijene energije naglo su porasle, a poremećaji su se prelili i na druge sektore – od proizvodnje gnojiva do industrije čipova.

Azijska ekonomija, koja uvelike ovise o energentima iz Perzijskog zaljeva, posebno je pogođena. Ovakav poremećaj opskrbnih lanaca već se uspoređuje s najvećim krizama u modernoj povijesti.

Krhko primirje i duboko nepovjerenje

U takvim okolnostima postignuto je privremeno primirje između Washingtona i Teherana, no ono je izuzetno nestabilno. Pozicije dviju strana ostaju udaljene, a međusobno nepovjerenje dodatno otežava pregovore.

Američki predsjednik Donald Trump suočen je s ograničenim opcijama, dok iransko vodstvo pokušava kapitalizirati svoju novostečenu pregovaračku snagu.

Iako je Teheran demonstrirao sposobnost da uzdrma globalno tržište, njegova unutarnja situacija ostaje teška. Gospodarstvo je iscrpljeno sankcijama i korupcijom, a ratna razaranja dodatno pogoršavaju stanje.

Obnova infrastrukture zahtijevat će sredstva koja Iran trenutačno nema, što povećava pritisak na vlasti da kroz pregovore osiguraju barem djelomično ukidanje sankcija.

Unutarnje podjele i ograničenja pregovora

Dodatni problem za iransko vodstvo predstavljaju unutarnje podjele. Tvrda linija unutar režima često postavlja maksimalističke ciljeve, što otežava postizanje kompromisa.

Istodobno, moćna iranska Revolucionarna garda ima vlastite interese, uključujući održavanje postojećeg sustava sankcija od kojih pojedini segmenti profitiraju.

Situaciju dodatno komplicira politika Benjamin Netanyahu, čija vlada ne pokazuje spremnost na brzo smirivanje sukoba. Nastavak vojnih operacija, osobito u Libanonu, Teheran vidi kao ozbiljno kršenje dogovorenih okvira.

Takvi potezi dodatno smanjuju izglede za stabilan dogovor i povećavaju rizik od nove eskalacije.

Iako je izbjegnut najgori scenarij izravnog sukoba velikih razmjera, situacija ostaje izuzetno napeta. Hormuški tjesnac ostaje ključna točka pritiska – svojevrsna ‘atomska bomba’ bez eksplozije, ali s potencijalno razornim posljedicama za globalno gospodarstvo.