Vijest o smrti ratnog zločinca Ratka Mladića u četvrtak je odjeknula regijom. Jedan od najzloglasnijih vojnih zapovjednika u sukobima na prostoru bivše Jugoslavije pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti te ratnih zločina koje je počinio tijekom rata u Bosni i Hercegovini, uključujući opsadu Sarajeva te genocid u Srebrenici.

Haški tribunal podigao je prvu optužnicu protiv Mladića u srpnju 1995. godine, dok je rat još trajao. Nakon rata dugo je izbjegavao uhićenje i gotovo 16 godina bio je jedan od najtraženijih bjegunaca od međunarodnog pravosuđa. Uhićen je 2011. godine u Srbiji, a onda prebačen u Haag. Suđenje Mladiću počelo je 2012., a Haški tribunal ga je 22. studenoga 2017. godine proglasio krivim po deset od jedanaest točaka optužnice i osudio na doživotni zatvor.

Na dan Mladićeve smrti u Sarajevu su se prisjetili jednog od zločina zbog kojih je osuđen, a koji je i počinjen 28. kolovoza 1995. godine. Tada su granate ispaljene s položaja Mladićeve vojske usmrtile 43 osobe na tržnici Markale. Istovremeno je u Republici Srpskoj Milorad Dodik kazao da je on za srpski narod velika ličnost te da se 'narodu ne može zabraniti da ga pamti'.

O reakcijama nakon Mladićeve smrti te detaljima s njegova suđenja razgovarali smo s Ivom Vukušić, povjesničarkom na Sveučilištu u Utrechtu i stručnjakinjom za međunarodno pravo, a ona je intenzivno pratila sudske procese na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu.

Reakcije iz Republike Srpske nisu joj, kaže, osobito iznenađenje, posebice jer zna da većina društava nakon počinjenja zločina ima problema u suočavanju sa svojom prošlošću. Bivša Jugoslavija ili slučaj Ratka Mladića u tome nije izoliran.

Poznati srbijanski stavovi

'Od vremena rata, preko vremena u kojem je on bio bjegunac, do trenutka uhićenja; prvo kroz prvostupanjsko suđenje pa kroz žalbu, zatim presude te u trenucima u kojima su njegova obrana i obitelj pokušavale na neki način osigurati njegovo puštanje... To su uvijek poznati nam stavovi', kaže u razgovoru za tportal. Žalosti to što se i nakon 30 godina društvo odbija suočiti sa stvarima koje su, kako smatra, bjelodane jer za njih postoje na tisuće dokaza.

'Žao mi je zapravo da pogotovo Srbi u Bosni, ne naravno svi, ali velikim dijelom, i Srbija kao država odbijaju prihvatiti činjenice te na taj način otežavaju napredak i neka nova, bolja vremena. Ali mislim da to sigurno nanosi štetu i preživjelima, onima čije su obitelji pobijene, čiji su životi uništeni', kaže Vukušić.

Dodaje da takav narativ 'pali' Stanivukovićevu i Dodikovu bazu te smatra da zbog toga neće snositi nikakve sankcije.

'Nisam sasvim sigurna da se protiv poricanja genocida i drugih opasnih i uvredljivih ideja uspješno možemo boriti prvenstveno kaznenim zakonom. Ovdje se radi o visokorangiranim dužnosnicima u duboko podijeljenoj zemlji i u duboko podijeljenom društvu. Teško je vjerovati da će oni biti uhićeni jednostavno zato što je to politički teško primjenjivo. Bilo bi bolje da postoje kritična javnost i kritični mediji koji im ne bi dopuštali da poricanje genocida postane uobičajeno i očekivano u Republici Srpskoj', objašnjava.

Iako se često u prvom redu ističe da je Mladić pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, naša sugovornica napominje da je važno da se cijela stvar ne svede samo na to jer je posrijedi, kaže, gomila zločina.

'Za etničko čišćenje, ubijanje, seksualno nasilje, zlostavljanje, mlaćenje, pljačku u različitim općinama u Bosni i Hercegovini tijekom četiri godine rata... Osuđen je za opsadu Sarajeva, koja je ubila preko deset tisuća ljudi, od kojih tisuću i petsto djece, raznijela tijela, noge, glave, ruke. Tu je i genocid u Srebrenici, naravno, ali i progoni iz mnogih drugih općina', ističe.

Budući da je godinama svakodnevno pratila tijek suđenja, Vukušić pitamo kako to da je ono tako dugo trajalo, a ona podsjeća da je Mladić više od desetljeća bio bjegunac.

'Uhićenje osumnjičenika pred međunarodnim sudovima nije nešto što trebamo uzimati zdravo za gotovo, tako da je čudo da se to suđenje uopće dogodilo. Imamo prvostupanjsko suđenje, skoro šesto svjedoka, deset tisuća dokaznih predmeta... Znači, deset tisuća dokaza uvedeno je u to suđenje, onda je uslijedila žalba te je nakon toga služio kaznu', podsjeća Vukušić.

Zašto je presuda toliko važna?

Imajući to na umu, ovo suđenje i presuda su važni jer, povijesno gledano, pravda češće ne stiže nego što stiže.

'To suđenje je važno zato što je osudilo Ratka Mladića. Ali ono što mi se čini još važnije, pogotovo kao povjesničarki, jest to da smo prikupili veliku količinu dokaza i informacija koje danas često uzimamo zdravo za gotovo. Da nije bilo istrage i suđenja, te informacije ne bismo imali. Naprimjer, Srebrenica je vjerojatno bila najveća kaznena istraga u povijesti svijeta. Istraživali su ogroman teritorij i danas znamo gotovo do detalja tko je gdje bio, u kojem trenutku, u kojem autobusu, iznad koje je jame netko ubijen, pa onda i gdje su ga prekopali u sekundarnoj grobnici', ističe tportalova sugovornica.

To nas vodi do pitanja o prikupljanju dokaza o ratnim zločinima, odnosno kako oni stižu do suda.

'Uzmimo za primjer Srebrenicu ili Sarajevo. Vojska je ubijala civile i činila zločine. Ta vojska je naslijedila JNA, a oni su imali papirologiju. Znači, oni nisu neka bezvezna banda. Oni su sve to skupa pisali. Naravno, neki put u šiframa, a istražiteljima Haškog suda je, uz političke pritiske izvana, bilo omogućeno dobiti dio tih arhiva. Tako da, recimo, imamo Mladićeve dnevnike, imamo dokumentaciju Drinskog korpusa, koji je bio upleten u Srebrenicu...', nabraja Vukušić.

S druge strane, i nekoliko preživjelih svjedočilo je o tome što se dogodilo te postoje dokazi o masovnim grobnicama. Informacije su se nadopunjavale kako je suđenje teklo, zbog čega je arhiva Haškog suda jako važna.

Arhiva pred umiranjem?

'Bio Ratko Mladić živ ili mrtav, nama preostaje arhiva Haškog suda kao činjenična baza pa postaje vrlo teško poricati da se nešto dogodilo. Naravno, poriču se detalji, ali čak niti srpski nacionalisti danas vam neće reći da se u Srebrenici nije ništa dogodilo. Ta arhiva je dostupna na internetu za građane ako ih to interesira', kaže.

Ističe pritom da zbog krize u financiranju UN-a, pod čijim okriljem djeluje Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove, koji je naslijedio rad Haškog suda, prijeti opasnost od micanja te arhive s interneta. Zato apelira na države, među kojima i na Hrvatsku, da se potrude zaštititi je jer sadrži detalje i o Ovčari.

Na pitanje o tome kako to da Mladić nije nikada odgovarao za zločine u Hrvatskoj, Vukušić nam daje detaljno objašnjenje. Da su u suđenje bile uključene sve potencijalne točke i mjesta zločina, ističe, Mladićevo suđenje bi patilo i možda ne bi ni dočekao presudu, iako razumije perspektivu žrtava.

O zločinima u Hrvatskoj

'Sasvim je legitimno i, dapače, poželjno da tužitelj bira. Pa nije Mladić optužen i osuđen ni za sve zločine u Bosni. Tamo su izabrali općine. Ne možete teretiti nekoga za pet godina zločina u sedamdeset općina. Nikada nećete biti gotovi. Imat ćete pet tisuća i petsto svjedoka te dvadeset tisuća dokaza', smatra.

Stoga podržava takvu pragmatičnu odluku koja je dovela do prvostupanjske i žalbene presude.

'Pa neće ni Netanyahua ni Putina, ako ikad dođe taj dan, neće ni njega teretiti za svaki pojedini potencijalni zločin od početka invazije', dodaje. Tvrdi da nije riječ o propustu, namjernom šikaniranju Hrvatske ili njezinih žrtava, već pragmatičnom zaključku jer se proces željelo završiti.

'Jednostavno smo ostavljeni sami sebi'

No ova priča Mladićevom smrti nije zatvorena. Vukušić napominje da države bivše Jugoslavije sve manje sude i istražuju te je dojma da je međunarodna zajednica nakon trideset godina napustila tu temu.

'Sjedinjene Američke Države, koje su tu često bile jako angažirane, u potpunom su vlastitom ludilu i ne bave se temama ratnih zločina, osim možda počinjenjem ratnih zločina. Jednostavno smo ostavljeni sami sebi. Hodamo u povorkama i obilježavamo, ali u suštini vrlo malo radimo da bismo osigurali nekakvu pravdu na nacionalnoj razini i, što je najgore, kako mi se čini, materijalni uvjeti tih preživjelih su vrlo često vrlo marginalni. Sve se to koristi za neke nacionalističke show programe i mobilizaciju, a od svega toga preživjeli nemaju ništa', zaključuje za tportal.