Po izgledu i sadržaju slična je onoj u Biljanima Donjim kod Zadra, zbog koje je Europska unija započela naplaćivati Hrvatskoj financijske penale pa su institucije proradile i napokon počistile cijeli prostor. Ovo južnije brdo troske po volumenu i težini čak je skoro duplo veće – nabubrilo je na otprilike 250 tisuća tona – i kroz cijelu svoju povijest također je izazivalo zabrinutost i prosvjede, tužbe i presude, kontroverze i očaj.

Pa ipak, u Dugom Ratu danas kao da se oko toga nitko ne uzbuđuje. A tko se i uzbuđuje, o tome uglavnom ne želi javno govoriti, pa je reporterima tportala u jednom trenutku došlo da bace notes i fotoaparat, da umjesto sa sugovornicima i prolaznicima sasvim ozbiljno porazgovaraju sa samim brdom.

'Dobar dan, kako si? Dira li te tko?' upitali bismo ga oprezno.

'Znaju me grickati po noći, ukradu kamion ili dva, ali najgore je kad zapuše jako jugo ili bura, pa me vjetar raznosi ili po kućama ili po moru. Ali dobro je, još sam nekako u komadu', odgovorilo bi nam već debelo punoljetno Brdo.

'I još su me službeno prekrstili u Crnu Točku, pa zamisli ti kakva su ti ljudi gospoda', smije nam se debeli prasac.

Najljepše plaže i najmonstruozniji pogled

On je – pored nekoliko razvaljenih zgrada i skladišta, ruševne upravne zgrade i zarđale žute Bube, koja je nekim slučajem preživjela pusta desetljeća – jedini preostali znak postojanja tvornice ferolegura Dalmacija iz Dugog Rata. Osnovali su je zapravo Talijani još 1908. godine i u njoj proizvodili karbid i cijanamid, dva desetljeća kasnije uskaču Francuzi i nazivaju je La Dalmatienne, a nakon Drugog svjetskog rata biva konfiscirana, dakako, te tada dobiva naziv koji nosi do propasti početkom dvijetisućitih.

Cijeli Dugi Rat nastao je oko tvornice i zbog tvornice: ondje je još u tridesetima otvorena mala bolnica, pa kino, pa vatrogasna stanica, pa su kasnije građeni društveni stanovi i tako je mic-po-mic nastalo mjesto s nekim od najljepših plaža na Jadranu, s kojih istovremeno puca valjda najbizarniji, najmonstruozniji pogled na svijetu.

Kao u kakvoj distopiji.

Kad je bilo novca, nije bilo papira. Kad je bilo papira...

Brdo troske zapravo je posljedica tehnološkog procesa u samoj tvornici, u kojem se ostatak materijala zbijao u 'bombone' od otprilike sedam tona koji su se potapali u 'bazene', a u njima se, po službenim procjenama, našlo preko 1,3 milijuna tona materijala. Nakon propasti i stečaja tvrtke u Dugom Ratu obreli su se nekakvi mufljuzi koji su krenuli vaditi sav taj materijal i iz njega izvlačiti vrijedne sirovine i metale: mljeli su ga, usitnjavali i prosijavali, prašilo se na sve strane.

Ne treba pogađati, bilo je to u doba Ive Sanadera.

Kasnije su zaustavljeni, čak i kažnjeni zbog 'iskorištavanja rudnog blaga', pa su netragom nestali. Prostor – odnosno ono što je ostalo od nekadašnje tvornice – preuzeli su drugi investitori, Britanci iz tvrtke Projekt Uvala.

Zajedno s njime i famozno crno brdo koje nikako da se ukloni: kada je bilo novca, nije bilo papira. Kad je bilo papira, nije bilo volje. Kad je bilo volje, nije bilo novca.

I tako ukrug: prije više od deset godina postojao je projekt sanacije koji su investitori bili dužni izvesti do 2019. godine, što se nije dogodilo, pa je taj zadatak po zakonu prešao na državu. Ona je upisala hipoteku od pet milijuna eura da bi se naplatila, ali svejedno do današnjeg dana nije bila sposobna ukloniti – neki će Dugoraćani prosto reći – 'jebeno' crno brdo.

Nekad su prosvjedovali, danas gotovo svi šute

Projektu sanacije zatim je istekao rok trajanja i sada se, vjerovali ili ne, pokušava raditi novi.

U međuvremenu su se odvijali masovni prosvjedi, o problemu se govorilo u Saboru, javljali su se i stručnjaci i amateri, prozivali su se ministri, smijenila lokalna vlast. Pojavila se ozbiljna građanska inicijativa koja se međutim raspala i ugasila, a u pozadini su se cijelo vrijeme valjale špekulacije o štetnosti deponiranog materijala po zdravlje, o njegovom kemijskom sastavu i fizikalnim svojstvima, o tome što stanovnici u blizini brda jedu, piju i dišu.

'Više nikome ništa nije jasno: ni je li materijal otrovan ili ne, ni kako ćemo ga se riješiti i kada', nesiguran je Igor Mladin, jedan od rijetkih koji uopće ima volju javno govoriti o ovom problemu. Sjedimo u Rivice, omiljenom lokalnom okupljalištu na plaži samo stotinjak metara od ograde bivše Dalmacije.

'Svi koji su se jako bunili odjednom su zamukli, oni koji su izvodili performanse povukli su se, a bogme ne čujemo puno ni od naše vlasti u Dugom Ratu. Ne razumijem ovu tajnovitost, ali ako se radi o taktici da se problem riješi što brže i što tiše, onda to pozdravljam. Sad je vrijeme, nakon što se uklonilo brdo u Biljanima Donjim i nakon što se cijela nacija digla na noge zbog Gospića', govori nam Mladin. I drugi stanovnici s kojima smo razgovarali na sličnoj su frekvenciji: neka se sve napokon riješi, pa makar trosku bacili u more.

Troska će se vratiti tamo odakle je izvađena

A upravo to je, vjerovali ili ne, sasvim izgledan scenarij: nakon što su provedena brojna istraživanja i ispitivanja – između ostalog i ono Instituta Ruđer Bošković iz 2022. godine, koje ima decidiran zaključak da se radi o neopasnom i inertnom materijalu, odnosno troski koja se koristi čak u graditeljstvu, cestogradnji, izgradnji morskih luka i slično – Ministarstvo zaštite okoliša još ranije donijelo je odluku da se sanacija provede na licu mjesta.

Pojednostavljeno: u stare 'kazete' vratit će se izvađeni materijal, a prostor nekadašnje tvornice poravnat će se i 'sabiti', pa će tako biti konačno spreman da se na njemu nešto počne događati.

'Ljudi vole govoriti da je opasna, a nema kuće u Dugom Ratu kojoj barem prilaz ili okućnica nisu uređeni od troske. Dođu noću do brda pa odvoze materijal', dobacuje nam u prolazu gospodin kad je čuo što nas zanima. Malo dalje srećemo poznato lice.

'Neću o troski, pusti to'

'Neću o troski, pusti to, nego zašto mi nitko iz Slobodne Dalmacije sinoć nije došao na promociju knjige? A obećali su…', u nevjerici je Vlade Zemunik.

Upravo je objavio kapitalno djelo, povijest Dugog Rata za period od 1908. do 1946. godine, zapravo pisani spomenik ovom mjestu i njegovoj tvornici hraniteljici. Bogata monografija logično je vremenski ograničena osnivanjem tvornice i njenom nacionalizacijom, a u nastavku Zemunik će obuhvatiti period od 1946. godine nadalje – nije siguran hoće li to biti do početka devedesetih, kada je formirana Općina Dugi Rat, ili do 2003. godine, kada je tvornica službeno i definitivno propala.

Promocija monografije održana je u nedavno potpuno uređenom i ulickanom mjesnom parku, tamo gdje se skoro svake večeri organiziraju kulturni događaji, koncerti, fešte…

'Sve nam je u parku: i ludo i pametno', smije se Zemunik.

'A je l' ti znaš da je naša tvornica u bivšoj Jugoslaviji prva donijela ozbiljne devize?' nastavlja dalje, a mi nikako da ga navedemo na razgovor o našoj temi.

'Ma pusti sad to, eno ti načelnik pa njega pitaj', otpravlja nas dalje.

'Ako država neće, pozvat ću ljude da sami poravnamo teren'

Načelnik je Tonči Bauk, nezavisni, traje mu drugi mandat. U prvome je nekako vladao uz HDZ-ovu većinu u Općinskom vijeću, ali na lanjskim izborima pomeo je svu konkurenciju s gotovo nevjerojatnih sedamdeset posto glasova.

Bauk je naočigled smiren, racionalan i zapravo vrlo zanimljiv tip.

'Na problemu troske shvatio sam da se ništa ne može i neće postići politiziranjem, pa ne želim o tome pričati kroz političku prizmu. Odlučili smo se potpuno pouzdati u struku i institucije: angažirali smo stručnjake s građevinskih fakulteta u Splitu i Zagrebu, platili vlastita istraživanja i ispitivanja, pokucali na sve moguće adrese. Najveći efekt postignut je kada je Državno odvjetništvo okupilo sve institucije na jednom sastanku i kada smo napokon dogovorili tko će što raditi', govori nam načelnik dok sjedimo u njegovom uredu.

'Da, solucija za sanaciju jest vraćanje materijala u bazene dok bi se viškom poravnao teren koji bi se zatim prekrio geotekstilom i ilovačom. Dvije studije su gotove, sada čekamo da Ministarstvo objavi javni poziv i pronađe izrađivača projekta na osnovi kojeg će se izdati lokacijska dozvola. Zaista sam strpljiv čovjek, ali ako to ne naprave u roku od pet ili šest mjeseci, pozvat ću ljude da dođu na Rat i da sami poravnamo teren', dodaje, otkrivajući zgodnu dosjetku na koju je također bio spreman:

'Mislio sam možda dovest Thompsona da nastupi, pa zamoliti svakog gosta na koncertu da sa sobom ponese kilo troske.'

Bauk je, šalu na stranu, sasvim siguran i uvjeren – jer, kažemo, odlučio je slušati samo struku i nikog više – da je brdo usred njegovog mjesta zapravo bezopasno, a izuzetak je samo dvjestotinjak kvadrata na kojima je ustanovljena prisutnost mangana, silicija i kroma. U suradnji s fakultetima detaljno je proučio lokaciju u Norveškoj na kojoj je situacija bila potpuno jednaka ovoj u Dugom Ratu.

I koja se također sanirala punih dvadeset godina.

'Problem nije u troski, nego u njenim krutim česticama koje lebde zrakom i koje ljudi udišu. Zato je sanacija potrebna što prije. Najviše bih volio kad bi se nama u Općini mogao prepustiti postao izrade dokumentacije, siguran sam da bi sve to puno kraće trajalo', govori nam načelnik.

Ispod crnog brda krije se projekt od 150 milijuna eura

S njime smo se i prošetali do samog brda, pa još malo proćakulali o budućnosti prostora od dvadeset hektara, a to je, za usporedbu, veća površina od kompletnog današnjeg naselja Dugi Rat. Ta budućnost načelniku Bauku nije ni daleka ni nezamisliva.

'Stavili smo izvan snage stari urbanistički plan za ovo područje jer ne želimo da se na njemu dogodi turistička monokultura, već sadržaji koji su korisni za cijelo mjesto: stambeni centar, trgovine, garaže, šetnica uz more i privezište za brodove, a onda može i hotel s pet zvjezdica i nešto urbanih vila. Investitor je ozbiljan i zainteresiran, a procjenjuje se da će cijeli projekt biti vrijedan oko 150 milijuna eura', kaže načelnik.

Investitor se zove Henry Alexander Gwyneth Jones, Irac je i odnedavno jedini vlasnik tvrtke Projekt Uvala. Kažu da se zna pojaviti u Dugom Ratu, no reporterima tportala ostao je nedostupan. Kažu i da ima novca, odnosno kapaciteta iznijeti golemu investiciju.

Uspije li, bit će materijala Vladi Zemuniku i za treći nastavak monografije.