Legitimno je postaviti ova pitanja u trenutku kad tehnološki divovi poput Microsofta masovno otpuštaju jer umjetna inteligencija preuzima poslove poput pisanja koda, koji su se smatrali idealnima za dio autistične populacije. O kakvoj je tehnološkoj revoluciji riječ dovoljno govori podatak da je ova kompanija prošli mjesec ponudila “dobrovoljni odlazak” za 60.000 radnika, što čini četvrtinu njihove globalne radne snage. Pri čemu, ovdje spominjemo samo one osobe u spektru koje su imale najveću šansu za rad i socijalizaciju u razvijenim društvima, a kako li je tek sa svima onima koji – suprotno stereotipnoj slici o autizmu – nemaju specifičan dar za matematiku, i žive u Hrvatskoj?

Velika većina autističnih osoba u Hrvatskoj ne radi i ne uspijeva proći na razgovorima za posao. Ostaju kod kuće na skrbi svojih obitelji i zajednice, unatoč tome što bi mogli pridonijeti društvu u širokom rasponu poslova: od jednostavnijih zadataka u integrativnim radionicama do pozicija visokoobrazovanih stručnjaka pa čak i inovatora koji tvrtkama donose dodanu vrijednost. Umjesto toga, kako bi izbjegli stigmu, najčešće skrivaju dijagnozu, a pritom hrvatska država nema niti podatak koliko je autističnih osoba zaposleno. Ipak, kako saznajemo od stručnjaka, generativni AI može biti koristan autističnoj populaciji kao komunikacijski alat.

Tehnologija kao most prema okolini

Dr. Raphaël Béné, šef klinike i specijalist za neurorazvojne poremećaje sveučilišne bolnice u švicarskoj Lausannei, naglašava važnost alternativne i augmentativne komunikacije (AAC).

„Aplikacije za komunikaciju izuzetno pomažu neverbalnim autističnim osobama ili osobama s intelektualnim teškoćama. Kod njih krize najčešće nastaju zbog nemogućnosti komunikacije. Neverbalni dječak s kojim sam radio često je doživljavao krize, a nakon što sam analizirao zašto i koliko često se krize događaju, kojim intenzitetom i kakav je njihov kontekst, zaključio sam da nerijetko nije shvatio što ga se pita. U takvim situacijama cilj je pronaći alternativni komunikacijski kanal, a aplikacije tu jako pomažu”, ističe dr. Béné.

U kliničkom radu polazi se od slikovnih sustava poput PECS-a (Picture Exchange Communication System), piktograma i fotografija, pa sve do konkretnih predmeta – poput jastuka kao simbola za spavanje, kako bi pomogao osobi da iskaže svoje želje i potrebe. A aplikacije za komunikaciju su, ističe, sve bolji alati, što dr. Béné potkrepljuje i primjerom iz Hrvatske, s kojom je povezan profesionalno i porijeklom.

„U zagrebačkoj udruzi ASK za jednog se neverbalnog mladića smatralo da nema što komunicirati, a on danas uz pomoć tehnologije piše poeziju. Zato su digitalni alati dobra stvar.”

'Prevoditelj' za nepisana društvena pravila

Autističnim osobama prosječne i natprosječne inteligencije generativni AI može ponuditi kognitivno rasterećenje. Njima nisu problem faktografski podaci, nego dešifriranje nepisanih društvenih pravila i implicitnih poruka, a veliki jezični modeli poput ChatGPT-ja mogu poslužiti u prevođenju tog implicitnog sadržaja u jasan i nedvosmislen, njima razumljiv jezik.

Dr. Béné podsjeća da je u svakodnevici roditeljima i nastavnicima teško u potpunosti ukloniti implicitna značenja:

„Ako roditelj kaže djetetu: 'Požuri se, uskoro krećemo', dijete u spektru to često neće razumjeti. Rečenicu 'Obuj cipele, taksi stiže za deset minuta' puno će bolje shvatiti. Slični se nesporazumi svakodnevno događaju u školama, otežavajući obrazovanje autističnoj djeci i mladima. Nastava često uključuje implicitni sadržaj, a ovi učenici ne razumiju zadatak napisan na takav način. Često kažem učiteljima da ni ja ne mogu razumjeti tako sročen zadatak, a kamoli dijete s autizmom. Ispičat ću vam anegdotu: profesor je na predavanju rekao 'otvorite kompjuter', a student u spektru počeo je demontirati računalo... pa sad zamislite kako je njemu s takvim zadacima”, kaže Béné ističući da ChatGPT može biti ‘Autistic Friendly” tako što kompleksne i nejasne zadatke rastavlja na jednostavne i eksplicitne korake. Zato na umjetnu inteligenciju gleda uglavnom pozitivno.

Slične zaključke donose i domaća istraživanja. Natalija Vrbas Novak, edukacijska rehabilitatorica s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF) u Zagrebu, sudjeluje u europskom projektu BRIDGE (Building Relationships for Inclusive Digital Growth and Engagement), sufinanciranom kroz program Erasmus+. Istraživanje provedeno s partnerima iz Grčke, Cipra, Španjolske i Irske analiziralo je digitalne navike mladih u spektru autizma u dobi od 14 do 30 godina, i to kroz razgovore izravno s njima.

„Mladi su sami predložili razvoj AI kao asistenta za socijalni kontekst. On bi pomogao protumačiti što je sugovornik mislio, kakva mu je namjera i kako bi se poruka mogla razumjeti. Jedan sudionik opisao je to rečenicom: ‘Kao kad bi netko objasnio što ova osoba misli’. Nije problem u tome da osobe u spektru ne žele komunicirati, već u nepisanim pravilima. U tome bi AI mogao biti prevoditelj, na primjer: ‘Ova poruka vjerojatno nije ljutita, nego samo kratka’”, navodi stručnjakinja s ERF-a, uz napomenu da struka napušta podjelu na „visoko i nisko funkcionalne” autistične osobe jer prikriva stvarne potrebe - i osoba s fakultetskom diplomom može trebati puno podrške u socijalnim situacijama.

Između sigurne zone i senzornog preopterećenja

Unatoč prednostima, gura li tehnologija autistične osobe u izolaciju? Stvara li se time zamka u kojoj se ljudski odnosi zamjenjuju virtualnima, posebice kad AI chatbotovi nude naizgled sigurno okruženje bez nepredvidljivosti ljudske komunikacije?

Odgovori mladih u projektu BRIDGE pokazuju da nema jednostavnog odgovora, ali i da su digitalni prostori spas za mnoge.

„Mladi online prostor uglavnom ne vide kao izvor izolacije, nego kao mjesto gdje im je socijalno lakše. Sami biraju kada, koliko i s kim komuniciraju, pa ga opisuju kao sigurno mjesto. Pisanje im ostavlja prostor da razmisle i oblikuju odgovor. Jedan mladić istaknuo je da tekst svima daje jednak glas, dok uživo uvijek prevladava onaj tko je je naglasniji. I vrlo često online poznanstvo nije kraj, nego početak. Neki su preko interneta pronašli ljude koji dijele njihove interese, a ta su poznanstva prerasla u druženje uživo”, pojašnjava Vrbas Novak.

Ipak, digitalni svijet ima i svoju izazovnu i mnogim rizicima ispunjenu stranu. Mladi sami otvoreno govore o senzornom preopterećenju, o beskonačnom listanju (scroolanju) koje ih mentalno iscrpljuje i o aplikacijama koje su, prema njihovim riječima, “dizajnirane kao kasino” kako bi im zarobile pažnju.

“Rizik postoji, ali on nije u samoj tehnologiji, nego u tome kako je oblikovana i ima li mlada osoba uz sebe nekoga tko joj pomaže pronaći ravnotežu”, ističe stručnjakinja. Kako dodaje dr. Béné, hoće li upotreba AI-ja otići u pogrešnom smjeru i izolirati osobu, najčešće ovisi o samom pojedincu. Autističnim osobama bez intelektualnog oštećenja ovaj alat može znatno pomoći u navigaciji kroz tekstove koje čitaju, a ne razumiju. Oni često sami traže od LLM-a da im sadržaj prevede na konkretan način. U drugim slučajevima, ključnu ulogu igraju stručnjaci - poput logopeda koji u Švicarskoj uče osobe u spektru kako pravilno upotrijebiti ove alate da izraze svoje želje i potrebe, umjesto da se uz njihovu pomoć sakriju od vanjskog svijeta.

Redefinicija vještina na tržištu rada

Paradoks digitalizacije i autizma najvidljiviji je pri zapošljavanju. Svijet rada preselio se u digitalnu sferu, što omogućuje rad od kuće i digitalnu komunikaciju. Autističnim radnicima može donijeti prednost, ali hrvatski poslodavci najčešće i dalje slijepo u oglasima za posao traže „iznimne komunikacijske vještine i timski rad”, čak i za radna mjesta poput unosa podataka.

„Vrijeme je za redefiniranje tih pojmova”, upozorava Natalija Vrbas Novak. „Velik dio komunikacije odvija se preko Teamsa i e-pošte. U takvom okruženju izvrsna komunikacija nije nužno to da je netko duhovit na kavi. Često je to jasna poruka, odgovor u razumnom roku, dolazak na sastanak na vrijeme. Mnoge autistične osobe upravo su u tome vrlo dobre. Zato rješenje nije samo u alatima, nego u jasnoći. Istraživanje je pokazalo da su mladi mogli punopravno sudjelovati kad su pitanja dobili unaprijed, kad su mogli odgovoriti usmeno ili pisano i kad su mogli tražiti pauzu bez objašnjavanja. Iste prilagodbe mogu se primijeniti i na razgovor za posao, na uvođenje u posao ili na timske sastanke. Kad poslodavac jasno napiše što konkretno znači ‘timski rad’ na tom radnom mjestu, dobit će i bolje kandidate.”

Ipak, dok se poslovna kultura prilagođava sporo, tehnologija se mijenja neviđeno brzo, a ekonomska realnost je okrutna. Automatizacija dramatično mijenja način rada ne samo u tehnološkom sektoru, nego i bankarstvu, administraciji i marketingu. Kako razne poslove preuzimaju algoritmi, poslodavci sve veći naglasak stavljaju na pregovaračke i socijalne vještine, što je upravo područje u kojem je autistična populacija u nepovoljnom položaju.

Dr. Bene potvrđuje ovaj zabrinjavajući trend na globalnom tržištu.

„Istinska razlika između 50 najjačih firmi svijeta i ostalih jest da ovih 50 najjačih ima odjel za zapošljavanje autističnih osoba. Otkazi zbog umjetne inteligencije prijete svima, ali najveće svjetske korporacije prepoznaju iznimne snage osoba u spektru poput fokusiranosti na detalje ili sposobnosti uočavanja obrazaca pri čemu mogu biti bolji i od umjetne inteligencije”, zaključuje dr. Raphaël Béné.

Nema sumnje da je strah od automatizacije opravdan, no struka poručuje da je pogrešno autistične osobe gledati isključivo kao pasivne sudionike kojima tehnologija nešto nezaustavljivo oduzima. Ključna spoznaja projekta BRIDGE jest da mladi u spektru nisu nekritični korisnici ekrana. Sami razvijaju strategije kako je koristiti pametno. Instaliraju proširenja koja uklanjaju prepreke, postavljaju ograničenja vremena, brišu aplikacije koje ih iscrpljuju, definirajući zdravo korištenje svrhom, a ne minutama: internet je dobar kao alat. Neki od njih već svakodnevno koriste modele umjetne inteligencije za učenje i istraživanje.

Natalija Vrbas Novak zaključuje jasnom porukom za poslodavce, kreatore politika i društvo u cjelini: “Kompetencija postoji. Ono što izostaje jest sustavna podrška. Zato pitanje nije hoće li AI ugroziti njihova radna mjesta, nego hoće li ih se uključiti u oblikovanje novih. Mladi koji znaju precizno opisati zašto je neka aplikacija loše dizajnirana i kako bi bila bolja upravo su ljudi koji bi trebali sjediti za stolom kad se ti alati razvijaju i testiraju. Ako se promjene budu događale bez njih, tada da, postoji rizik. Ako ih se uključi, ova promjena može biti prilika, a ne prijetnja.”