Inicijativa ASK počela je djelovati prije sedam godina jer, kako kažu naše sugovornice, nisu imale pomoć i podršku za svoju djecu iz spektra autizma koja su bila u redovnim razredima u inkluziji.

'Godine 2019. Savez udruga za autizam Hrvatske (SUZAH) savjetovao nam je da se organiziramo kao udruga. Nitko se tada nije sustavno bavio pravima autistične djece s manjom potrebom za podrškom, autističnih mladih i osoba koje su dobile dijagnozu u odrasloj dobi. Udrugu za autizam ASK osnovale smo 2022., a posljednje četiri godine, među ostalim, organiziramo konferenciju 'Autizam i mentalno zdravlje obitelji'. Iduća, peta konferencija održat će se 22. ožujka 2027. godine', najavljuju Petek i Pavić.

Ističu da je autizam spektar i da svaka autistična osoba ima pravo na podršku primjerenu svojim potrebama te da zagovaraju i prava negovorećih autističnih osoba, kao i njihovo pravo na komunikaciju. Njihovi se odgovori u ovom tekstu odnose na autistične osobe s manjom potrebom za podrškom.

Imaju znanje i sposobnosti, ali zapinju već na razgovoru za posao

'Autistične osobe na otvorenom tržištu rada u Hrvatskoj imaju i znanje i sposobnosti, ali zapošljavanje i radno okruženje prilagođeni su neurotipičnim ljudima', ističe Kosjenka Petek.

Objašnjava da neurotipičnim osobama otvoreni uredi, buka, neformalna druženja i nepisana socijalna pravila uglavnom ne stvaraju teškoće, no autističnima takve stvari troše najviše energije.

Prema anketi Udruge ASK, većina osoba u autističnom spektru, iako 64 posto ispitanika ima višu ili visoku stručnu spremu, susreće se zaprekama prilikom traženje posla i kasnije na radnom mjestu.

O zapošljavanju odlučuje prvi dojam na razgovoru, a ne radna sposobnost niti njihovo znanje i vještine. Ako i uspiju proći prvi krug razgovora, otpadaju u ostalima, a sve bez povratne informacije zašto i u čemu su 'pogriješili'. Na radnom mjestu također ne nailaze na razumijevanje.

Puno radno vrijeme i neprilagođeni uvjeti vode do sagorijevanja

'Autističnim osobama s manjom potrebom za podrškom, a to su obično ljudi bez intelektualnih teškoća, puno radno vrijeme često je preteško. Za neke godine ili desetljeća punog radnog vremena u neprilagođenoj okolini vode do autističnog sagorijevanja', kaže Petek.

Dodaje da se opterećenje gomila, a nema sustavne podrške i prilagodbi na radnom mjestu te očekivanja poslodavaca nadmašuju mogućnosti autistične osobe.

Uz fiksno radno vrijeme i senzoričku neprilagođenost radnog mjesta, poput otvorenih ureda, opterećenje čine izazovi u socijalnoj komunikaciji sa šefovima ili kolegama i stalno skrivanje autističnih osobina kako bi osoba izgledala 'normalno'. Maskiranje je izuzetno iscrpljujuće i vodi one u spektru u teškoće mentalnog zdravlja.

'Što skrivaju? Najčešće svoju autističnu doslovnost, samostimulirajuće repetitivne radnje, senzoričku preopterećenost itd., što znači da cijelo vrijeme trpe ne bi li zadržali svoje radno mjesto i ostvarili svoje ljudsko pravo na rad', ističe Petek.

Naglašava da najveći broj autističnih osoba, čak i kad imaju službenu dijagnozu autizma, uopće ne koristi prava iz socijalnog sustava jer nemaju autizam vještačen kao invaliditet.

'To znači da nemaju nikakva prava i kad imaju dijagnozu iz spektra autizma', kaže programska direktorica Udruge ASK, napominjući da se autizam u Hrvatskoj u odrasloj dobi počeo prepoznavati i dijagnosticirati tek prije četiri, pet godina.

Bez statusa invaliditeta nema ni sustava podrške

'Odrasle osobe u spektru autizma teško dolaze do dijagnoze u javnom zdravstvu, a čekanje na vještačenje i vještačenje invaliditeta dugo traju. Ako odrasla autistična osoba nema status osobe s invaliditetom (OSI), za nju ne postoji ni sustav podrške ni sustav poticaja koje njezin poslodavac može koristiti', upozorava Petek.

Navodi da su zbog toga autistične osobe s manjom potrebom za podrškom, dakle one koje govore i nemaju pridružene intelektualne teškoće, ali mogu imati disleksiju, ADHD, diskalkuliju, dispraksiju i druge teškoće, manje zastupljene na tržištu rada.

Ako i rade, ističe, zbog autističnih značajki prisiljene su birati rad na pola radnog vremena ili poslove za koje su prekvalificirane. U slučaju da imaju odgovarajuće vještine i mogućnosti, odlučuju se za samozapošljavanje jer im ono nudi fleksibilnost i radnog vremena i radnog okruženja.

I dok u Hrvatskoj obrazovani i sposobni autistični ljudi padaju na razgovorima za posao i psihotestovima, a oni koji se uspiju zaposliti gube posao zbog sagorijevanja, u brojnim europskim zemljama autistične osobe prepoznate su kao predani radnici koji tvrtkama nerijetko donose svježu, novu perspektivu u rješavanju problema.

I ne samo to.

'Istraživanja i prakse u zemljama u kojima su neurodivergentnost i širina spektra autizma prepoznati na radnom mjestu pokazuju da su prilagodbe potrebne autističnim osobama korisne svim zaposlenicima. Možda im nisu potrebne u tolikoj mjeri kao autističnim kolegama, ali su humane i zdravije od poslovne kulture koja trenutno vlada', navodi Petek.

Zašto državni poticaji ne dolaze do onih kojima su namijenjeni?

Petek otvara pitanje zašto poslodavci u Hrvatskoj malo koriste državne poticaje i što ne funkcionira na vezi privatni sektor – država.

'Poticaji ne dopiru do onih kojima su namijenjeni jer su vezani isključivo uz utvrđen invaliditet ili invaliditet s obzirom na rad, a neurodivergentnost u takvim vještačenjima još uvijek nije dovoljno prepoznata i podržana', ističe.

Pojašnjava da je malo autističnih odraslih osoba s utvrđenim invaliditetom, a bez tog statusa poslodavac ne može koristiti poticaje.

'Takav zaposlenik ne računa mu se ni u kvotu', kaže Petek.

Naglašava da brojne osobe niti ne kažu poslodavcu da su autistične, često zbog straha od predrasuda kolega. Većina autističnih zaposlenika dijagnozu je otkrila samo nekima od njih, a otkrivanje je samo u nekim slučajevima imalo pozitivan učinak.

Prema njezinu mišljenju, ali i rezultatima ankete koju je Udruga ASK nedavno provela, novac poslodavcu ne može nadoknaditi radnikov strah od stigme ako radno okruženje i kultura rada diskriminiraju ljudske različitosti i ne uvažavaju različite potrebe za podrškom.

Edukacija zaposlenika nije dovoljna bez promjene kulture rada

Petek navodi da velike međunarodne tvrtke u Hrvatskoj počinju educirati zaposlenike o neurorazličitosti i da će taj trend vjerojatno ojačati jer će biti popularan.

Upozorava ipak da ta popularnost koju uočavaju ljudski potencijali neke tvrtke neće nužno donijeti dobrobiti neurorazličitim zaposlenicima ako u edukaciju i promjenu kulture u tvrtkama, kao što pokazuju istraživanja iz drugih zemalja, nisu uključeni i stručnjaci za proživljeno iskustvo, tj. osobe u spektru autizma i one s ADHD-om koje imaju iskustvo rada u pojedinom sektoru ili na pojedinim položajima u hijerarhiji tvrtke.

'Država bi trebala omogućiti dijagnostiku za odrasle kroz HZZO i skratiti vještačenje da bi odrasle autistične osobe, koje su ranjiva skupina i trebaju podršku i povlastice prilikom zaposlenja, uopće ušle u sustav', ističe Petek.

Dodaje da sufinanciranje pokriva fizičku prilagodbu i opremu na radnom mjestu, primjerice rampe, ali ne i promjene u organizaciji rada, rad od kuće te fleksibilno i skraćeno radno vrijeme, što je potrebno osobama s dijagnozom autizma.

Razrađujući ovu ideju, direktorica Udruge ASK kaže da bi pomogao model skraćenog radnog vremena kojim bi država barem djelomično nadoknađivala plaću kako autistična osoba ne bi morala birati između punog radnog vremena i sagorijevanja.

HZZO i ZOSI trebali bi, dodaje, aktivno informirati poslodavce o neurorazličitim radnicima i pojednostaviti postupak vještačenja invaliditeta te osigurati uvažavanje neurodivergencije prilikom zapošljavanja i prilagodbe na radnom mjestu i za osobe u spektru autizma koje neće pristupiti vještačenju i steći status osobe s invaliditetom.

Probni rad umjesto klasičnog razgovora za posao

'Pomoglo bi kad bi se pri zapošljavanju poticao probni rad umjesto razgovora za posao ili barem pitanja za intervju poslana unaprijed i plaćena praksa, a valjalo bi i educirati poslodavce, kadrovske službe i savjetnike Zavoda za zapošljavanje, i to ne samo o potrebama autističnih osoba, nego i o tome što one donose na radno mjesto', kaže Petek.

Ističe da poslodavac ima interes kad osoba i posao odgovaraju jedno drugome.

Strana istraživanja pokazuju da je ključ uspjeha prilikom zapošljavanja autističnih osoba u područjima rada koja ih vesele i u kojima su dobri, a članovi Udruge ASK kao svoje snage navode preciznost, pouzdanost i predanost poslu.

Isključivanje, ismijavanje i pritisak da se ponašaju 'normalno'

U Udruzi ASK imaju saznanja i o diskriminaciji autističnih osoba, a ona je najčešća u socijalnim odnosima, nevidljiva i teško dokaziva.

'Ako osoba slučajno pokaže svoje autistične značajke, npr. doslovnost, izbjegavanje gledanja u oči ili nemogućnost praćenja razgovora, slijede posljedice: isključivanje iz razgovora i druženja, ismijavanje te pritisak da se ponaša 'normalno'. Naprimjer, autističnoj ženi cijeli se odjel godinu dana nije obraćao, a nužnu komunikaciju vezanu uz posao obavljali su 's jasno izraženim prezirom'. Drugoj je, kad je zatražila prilagodbu, rečeno da je 'razmažena i previše traži'', kaže Petek.

Dodaje da je još jedna velika prepreka u komunikaciji autističnih osoba to što traže jasnoću i postavljaju potpitanja. Često se to doživljava kao neposluh, gnjavaža i namjerno izazivanje problema, a ne iskrena želja za jasnoćom.

'Autističnom ponašanju na radnom mjestu pripisuje se skrivena motivacija, a nje nema. Autistična osoba samo želi shvatiti svoj zadatak što je bolje moguće i postavlja pitanja, traži praktične primjere ili si mora apstrahirati zadatak', kaže programska direktorica Udruge ASK.

Opisuje da 'klike na poslu teško trpe one koji su drugačiji, osim ako se ne radi o okruženjima koja tradicionalno okupljaju osobe u spektru autizma, npr. programerske tvrtke koje su u popkulturi već prikazane i poznate kao takva mjesta'.

Socijalni zahtjevi poslovnog okruženja i nepisana pravila ponašanja velik su društveni i nekad nepremostiv izazov.

Još jedno strano istraživanje pokazalo je da se žene, nebinarne i transrodne osobe na poslu osjećaju manje prihvaćenima. Također je pokazalo da im je osjećaj da je nekome na poslu stalo do njih važniji od fleksibilnog rasporeda.