Anketa među 25 autističnih osoba te razgovori sa zaposlenicima, kandidatom za posao i predstavnikom udruge donose uvid u prepreke pri zapošljavanju: od nepisanih pravila na razgovorima do skrivanja dijagnoze i borbe za prilagodbe, a pritom država nema podatke o zaposlenima prema dijagnozi
'Na razgovorima za posao uvijek se trudim reći istinu, koliko god to loše bilo za mene. Mislim da većina pitanja na intervjuu uopće nije tu da vide koliko si radno sposoban nego koliko dobro možeš odgovoriti na neka glupa pitanja i igrati mentalne igre, što postane potpuno nebitno kada zapravo kreneš s radom.'
vezane vijesti
Ovo gorko iskustvo 24-godišnjeg Leonarda Marinovića, računalnog programera kojemu su autizam i ADHD dijagnosticirani tek nedavno, opisuje jednu od prepreka s kojima se autistične osobe susreću na tržištu rada. Često se to pritom spominje kao da je problem u toj konkretnoj osobi. No iskustva sugovornika i rezultati ankete Udruge za autizam i ostale neurodivergentnosti, samozastupanje i kulturu različitosti – ASK upućuju i na prepreke koje stvaraju način zapošljavanja i nedostatak razumijevanja na radnom mjestu.
Nakon godinu dana rada na velikim bankarskim i osiguravateljskim projektima u IT sektoru Leonardo je doživio teško sagorijevanje. Kaže da su šefovi dobro prihvatili njegovu dijagnozu, ali da prilagodbe koje su mu bile potrebne za ostanak na poslu nisu bile moguće bez službenog vještačenja.
'Za izlazak iz burnouta potreban mi je potpuni odmor, a rad u takvom okruženju u bankarskom sektoru to ne dozvoljava. U Hrvatskoj odrasla osoba s autizmom nema gotovo nikakve podrške jer sva prava idu preko vještačenja, koje se čeka mjesecima i ponekad godinama poslije dijagnoze, oko koje nas nitko ne upućuje niti daje ikakve informacije te prvo moraš sam na sebi prepoznati znakove, a onda privatno plaćati dijagnostiku i opet mjesecima čekati. Dijagnostiku za ADHD čekao sam dvije godine. Osim toga, većina psihijatara i psihologa nije dovoljno upućena u autizam, o njemu su samo čitali u knjigama. Patroniziraju ti i govore da je 'sve to u tvojoj glavi' i da prestaneš guglati. Bile su mi dane pogrešne dijagnoze i propisane pogrešne terapije. Za sve se moram sam boriti, ni na koga se ne mogu osloniti za pomoć, a cijeli sustav radi samo tako da te financijski, vremenski i psihički iscrpi. Posuđujem novac od roditelja, a pri traženju posla automatski u 99 posto slučajeva dobijem odbijenicu', svjedoči Leonardo.
Anketa pokazuje teškoće, ali ne i iskustvo svih autističnih osoba
Njegovo iskustvo govori o teškoćama na koje nailaze pojedini autistični radnici i kandidati za posao. Rezultati ankete Udruge ASK, provedene 13. i 14. listopada među 25 ispitanika, daju dodatni uvid.
Prema rezultatima te ankete, 64 posto ispitanika ima višu ili visoku stručnu spremu, odnosno završen fakultet. Među teškoćama koje navode, 80 posto njih ističe autistično sagorijevanje, a 72 posto kaže da im je puno radno vrijeme preteško ili neodrživo. Zbog nerazumijevanja i straha od predrasuda, 52 posto ispitanika skriva dijagnozu na radnom mjestu te je samo sedmero njih zatražilo prilagodbu radnih uvjeta.
Za troje od njih sedmero ishod je bio loš: jednoj osobi rečeno je da je 'razmažena i da previše traži', a druga je nakon odbijanja zahtjeva morala dati otkaz. Jedno od svjedočanstava iz ankete glasi: 'Na prvom poslu dobila sam otkaz, potom mi za dva posla nije produžen ugovor, nakon čega sam ga neuspješno tražila i na kraju se samozaposlila.'
Više od trećine ispitanika, odnosno 36 posto, navelo je da je doživjelo nepravedno postupanje, a devedeset posto onih koji su doživjeli takvo iskustvo nije ga nigdje prijavilo. Kao razloge naveli su iscrpljenost i nepovjerenje da bi prijava išta promijenila.
O projektu
'Izlazak iz geta dijagnoze: autizam između društvene stigme i neiskorištenog potencijala' novinarski je projekt u sklopu kojeg tportal u razdoblju od sredine rujna do kraja studenog objavljuje osam tekstova fokusirajući se na destigmatizaciju ovog razvojnog poremećaja.
Obradit ćemo teme o autizmu i odrastanju, o tome zašto se autizam kod djevojčica i žena otkriva tek u odrasloj dobi, o autizmu u školskom sustavu, o društvenoj stigmi koja prati ovaj razvojni poremećaj, a i otvoriti teme o kojima se do sada malo ili nimalo govorilo ili pisalo: o nezapošljavanju autista, o suprotstavljenim metodama 'liječenja' te izrazito visokim stopama mentalnih teškoća koje prate autistične osobe, od kroničnog stresa sve do suicidalnosti.
Zašto autizam? Među ostalim, rijetki su razredi u Hrvatskoj u kojima se djeca i učitelji neće susresti s učenikom s nekim od poremećaja u razvoju, a nerijetko baš s autizmom, što ovaj razvojni poremećaj čini ne samo izazovom za pojedinu obitelj, nego i cijelo društvo.
Kao treću objavljujemo temu o zapošljavanju i radu autističnih osoba u dva nastavka.
Strah od reakcije okoline
'Jako je puno predrasuda o autizmu. Ljudi misle da smo mi odabrali biti takvi i da to radimo iz neke zle namjere, a zapravo vlada golemo neznanje', upozorava 40-godišnji računalni inženjer koji je želio ostati anoniman. Autizam mu je potvrđen prije nepune dvije godine te dijagnozu skriva na poslu i u susjedstvu, no nedavno je pokrenuo postupak vještačenja u Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (ZOSI) kako bi ostvario pravo na inkluzivni dodatak i zatražio prilagodbe radnog mjesta.
'Prije nekoliko dana imao sam vještačenje i tek čekam rješenje. Dobar dio života mučio sam se sa snalaženjem u društvenim odnosima i želim ostvariti svoja prava. No svjestan sam rizika. Ljudi su radoznali i puni predrasuda, pogotovo kad netko ima invaliditet koji nije vidljiv golim okom. Ako netko sutra vidi moj auto parkiran na invalidskom mjestu, odmah će početi zapitkivanja: 'Što je sad to, kakav je tvoj invaliditet?' Na prijašnjim projektima imao sam ozbiljnih problema s pravodobnom komunikacijom i izvršavanjem zadataka, a nisam ni znao da je uzrok u mojem autističnom mozgu. Smatram da bi se stručnjaci morali educirati, građani informirati, a mi se više outati u javnosti, i da zajedno moramo raditi na razbijanju društvenih predrasuda', kaže.
Pisane upute olakšale su svakodnevni rad
Što nerazumijevanje nepisanih društvenih pravila može značiti u traženju posla, opisuje mladi inženjer koji je završio FER i zaposlio se u gradskoj tvrtki u Zagrebu. Dok su njegovi kolege pronalazili poslove preko mreže poznanstava, on je zbog autizma, kako kaže, u startu bio zakinut. Na razgovorima za posao nesvjesno bi upadao u komunikacijske zamke.
'Na intervjuima sam poslodavcima postavljao pitanja za koja su mi obitelj i kolege kasnije rekli da ih nisam smio postaviti. Primjerice, posve logično bih ih pitao: 'Ako se zaposlim kod vas, a ne budem zadovoljan, mogu li ići na intervjue kod drugih tvrtki dok još radim ovdje?' Meni je to potpuno normalno – njima je cilj naći radnika koji je zadovoljan, a meni je cilj naći posao na kojem ću ja biti zadovoljan. Ne shvaćam da je nešto krivo dok mi netko to izričito ne kaže. Zato jednom tjedno odlazim kod psihologa na savjetovanje o svojim socijalnim interakcijama', kaže.
U gradskoj tvrtki ostvario je prednost pri zapošljavanju kao osoba s invaliditetom. No, kako je naknadno saznao, tvrtka taj status nije uzela u obzir jer je po bodovima bio daleko iznad ostalih kandidata.
Na radnom mjestu uspio se izboriti za elementarnu prilagodbu – pisanu komunikaciju.
'Zamolio sam šefa da mi šalje zadatke isključivo na mail. Nakon tri, četiri puta to je usvojio. Moja dijagnoza je samo moja karakteristika, kao što je netko plavokos. Zbog nje sam, recimo, brz i pedantan u Excelu, ali s druge strane ne volim team buildinge i teška mi je usmena komunikacija. Kad ljudi na poslu odmahnu rukom na neki moj odgovor, to me ne frustrira, ali smatram da bi se trebali potruditi i pitati me drukčije. To je stvar osnovnog bontona, a ne neke posebne edukacije o autizmu', zaključuje.
Smjernice postoje, no poslodavci ih ne poznaju uvijek
Hrvatski poslodavci i dalje se ustručavaju zapošljavati autistične osobe, smatra Nikola Tadić, glavni tajnik Saveza udruga za autizam Hrvatske (SUZAH). Ako poslodavci i znaju za prilagodbe te poticaje koji mogu pokriti njihove troškove, često im se čine previše apstraktnima.
Tadić ističe da država vodi registar zaposlenih osoba s invaliditetom, ali ne i zaposlenih prema dijagnozama. Kaže i da prije godinu i pol u neslužbenoj telefonskoj anketi, provedenoj na temelju tog registra, nisu uspjeli pronaći nijednu osobu s autizmom zaposlenu uz pomoć državnih mjera.
'Usporedbe radi, u Barceloni sam posjetio podružnicu danske tvrtke Specialisterne Global. Oni zapošljavaju autistične osobe, prolaze s njima individualnu selekciju i potom ih outsourceaju u različite tvrtke, a kako je riječ o industrijski jakoj regiji, to su često divovi poput IBM-a, Xeroxa ili Volkswagena. Specialisterne osigurava i plaća kompletnu prilagodbu radnog mjesta i edukaciju menadžmenta, čak i usluge kao što je asistent koji ujutro čeka radnika ispred taksija, ako je to potrebno. Te su tvrtke svjesne toga da dobivaju predane radnike koji često donose nov, drukčiji način rješavanja problema. Kod nas tvrtke daju 20.000 eura za građevinsku rampu za invalide, što je velika investicija, ali teško će uložiti i manji iznos u stvaranje radnog okruženja koje odgovara autističnoj osobi', kaže Tadić.
Ipak, navodi i primjer tvrtke u kojoj su se uvjeti rada, uz podršku SUZAH-a, uspjeli prilagoditi i zaposleniku i poslodavcu.
'Nedavno je s nama kontaktirala voditeljica tima iz velike hrvatske kompanije. Prepoznala je autistične crte kod zaposlenika bez službene dijagnoze i osjetila trenje u timu. No nipošto ga nije željela izgubiti jer 'čovjek radi za dvoje'. Potražila je pomoć u SUZAH-u i u suradnji sa stručnjakom proveli smo kratku edukaciju voditeljice i odjela za ljudske potencijale. Kad je voditeljica uvažila specifičnosti autizma te prestala nehotice tlačiti svog zaposlenika nekim zahtjevima, komunikacija je procvjetala. Ali to je izoliran slučaj, rezultat zainteresiranosti i empatije jedne žene', opisao je Tadić.
Državne brojke ne prate zapošljavanje prema dijagnozi
U odgovoru Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike stoji da je ZOSI izradio Priručnik s preporukama za razumnu prilagodbu radnog mjesta, čiji je treći dio posvećen osobama s autizmom.
'Time se potvrđuje da sustav prepoznaje specifične potrebe osoba s autizmom te poslodavcima pruža stručne smjernice za stvaranje uključivog radnog okruženja', navodi Ministarstvo. Na primjedbe udruga o administrativnim preprekama i lošoj komunikaciji odgovaraju: 'Primjedbe o lošoj komunikaciji i prekomjernom administrativnom opterećenju poslodavaca nisu nam poznate.'
Prema najnovijem izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), na dan 26. rujna ove godine u Registru osoba s invaliditetom evidentirano je 7860 ljudi s poremećajima iz spektra autizma. Ministarstvo pritom priznaje da nema zasebne podatke o tome koliko je autističnih osoba zaposleno, a koliko nezaposleno. ZOSI-jeve smjernice za prilagodbu postoje, no njihovo postojanje samo po sebi ne govori koliko ih poslodavci poznaju ili primjenjuju.
U 2025. godini 1417 poslodavaca koristilo je poticaje za ukupno 4604 zaposlene osobe s invaliditetom. Ministarstvo navodi i da je u prva tri kvartala ove godine za poticaje isplaćeno gotovo 20 milijuna eura. Ukupan broj zaposlenih osoba s invaliditetom u Hrvatskoj prešao je 23 tisuće, no ti podaci ne pokazuju koliko je među njima autista.
Dok Ministarstvo ističe poticaje i ukupan broj zaposlenih osoba s invaliditetom, iskustva sugovornika opisuju prepreke koje se ne vide u tim brojkama: čekanje na dijagnostiku i vještačenje, nedostatak podrške te potrebu za svakodnevnim prilagođavanjem radnom okruženju. U takvom procjepu između službenih statistika i osobnih iskustava, rečenica iz ankete zvuči kao presuda sustavu: 'Poručujem neurodivergentnim ljudima da se što prije isele iz Hrvatske.'
