Dok hrvatsko gospodarstvo, a s njim i većina hrvatskih građana sve dublje tonu, mediji i političari se zabavljaju najnovijom aferom Barbika, koja ima sve odlike uzbudljivog političkog trilera: obavještajno podzemlje, predsjednika države, atraktivnu glavnu tajnicu NATO-a, vodeće političke stranke. Kako gledate na tu predizbornu makljažu?

Predsjednički izbori očekuju nas tek krajem ove ili početkom iduće godine i nije dobro što je neslužbena predizborna kampanja započela već sada. Političari time gube dragocjeno vrijeme i energiju, a građanima se skreće fokus s važnih nacionalnih problema, prije svega onih u gospodarstvu. Dugotrajna kriza nažalost pogoduje raznim iracionalnostima, što je zapravo bijeg od stvarnosti i pravih problema. Trebali bismo prestati s jalovim prepucavanjima, podjelama i svađama koje danas imamo.

Bilo bi dobro da se svi potencijalni predsjednički kandidati i svi politički akteri u izbornoj utakmici pridržavaju ne samo demokratskih, nego i etičkih načela. Neka vode računa o vrednotama kao što su poštenje, istinitost, pravednost, poštovanje, odgovornost, snošljivost i kultura dijaloga. Podsjećam da imamo i Izborni etički kodeks u kojem stoji da u predizbornom nadmetanju nije dopušteno pozivati na nasilje, širiti nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju te poticati neravnopravnost spolova. Tijekom izborne promidžbe i samoga postupka izbora očekuje se da će se stranke i pojedinci, koji su postupili protivno Izbornom etičkom kodeksu javno ispričati onima o koje su se ogriješili.

Svojedobno ste otkrili da svaki dan ustajete u pet sati ujutro, jer smatrate da su marljivost i dobra organizacija najvažniji faktori uspjeha za svakog znanstvenika? Slijedite li i dalje tu vojničku disciplinu?

Uvijek ustajem u pet sati ujutro bez obzira kada sam legao, pripremam se za taj dan i ujutro sam najsvježiji, s najboljim idejama. Svako jutro oko sedam sati odlazim u bolnicu gdje vodim stručni sastanak i vizitu te rad s bolesnicima i tekuće poslove Klinike ili obavljam nastavu sa studentima. Tada odlazim u Akademiju. Nikada nisam u potpunosti iskoristio godišnji odmor, niti bio na bolovanju. Rad u Akademiji nije praktično ograničen radnim vremenom i često se, osim prijepodnevne rutine, obavlja i poslije podne, navečer ili vikendom. Ja zapravo živim s Akademijom 24 sata, i praznicima. Redovito u autu čitam materijale i pripreman nastupe. Vjerojatno sve stignem, jer se nikada nisam bavio drugim ljudima, bio zavidan i na to trošio vrijeme.

Mnoge naše državnike bivše i aktualne špotalo se da prekasno dolaze na posao odnosno da su spavalice. Leži li i u toj lijenosti dio krivice za loše rezultate većine hrvatskih vlada?

Lijenost koju spominjete problem je svih nas u Hrvatskoj, ne samo sadašnje vlade ili bivših vlada, ovog ili onog državnika. Svi bismo morali više raditi, biti odgovorni i disciplinirani i držati se propisa. Kad ljudi o tome govore, uvijek misle na neke druge, ili očekuju da će doći političari i riješiti probleme nekim dekretom. To je utopija. Svatko treba radom sudjelovati u svome području, to je civilizacijska i kulturološka stvar. Ne radi se o jednoj ili drugoj političkoj opciji, jer će politike uvijek biti slične. Političari po definiciji moraju biti slični i ne možemo se u njih uzdati da će nešto promijeniti magičnim rješenjima, to je prenaivno. Promjena odnosa prema radu, odgovornosti i pridržavanju propisa u svim sferama života te vladavina prava uz socijalnu osjetljivost preduvjet su i za gospodarski razvoj. Uspjeh ne počiva na velikim riječima i parolama. U životu je za uspjeh i napredak važna sistematičnost, uporan rad, ozbiljnost i odgovornost, ali samozatajan, strpljiv i tihi rad koji stvara istinske vrijednosti i daje prave rezultate nije u nas toliko na cijeni. Mi smo talentiran narod i to je zamka. Svi pričaju o nekim velikim talentima i mi smo nacija koja je impresionirana samo herojskim potezima, a nitko se ne bavi radom. Druga su društva zbog toga ispred našeg, ne jer su pametnija, već zato što su marljivija i bolje organizirana. Mi na organizaciji padamo i zbog toga sve reforme propadnu. Kod nas postoji slabije razvijen osjećaj za opće dobro. Mi smo nacija jakih individua i talentiranih ljudi, ali svijest o tome da svatko mora učiniti svoj posao kako netko drugi to ne bi morao raditi za njega, nije uvijek toliko velika. Mi smo nestrpljivi, sve počinjemo ispočetka, nema kontinuiteta.

Jedna od čestih kritika koje se mogu čuti na račun kako HAZU-a tako i općenito hrvatskih intelektualaca jest nedostatak sugestija kako riješiti probleme u državi. Kroz hrvatsku povijest često se prozivalo intelektualce zbog nedovoljnog doprinosa boljitku našeg društva pa tako iz tih bivših vremena pamtimo sintagme o tzv. poštenoj inteligenciji, šutnji hrvatskih intelektualaca. Koliko su te kritike utemeljene, odnosno kako intelektualci mogu doprinijeti boljitku hrvatskog društva?

Kad je HAZU u pitanju, te kritike nisu nipošto utemeljene. Naši akademici marljivo rade u svojim strukama i njihovi rezultati zabilježeni su u Ljetopisu HAZU koji izdajemo za svaku proteklu godinu, ponekad i na više od 1.000 stranica. Ondje je pobrojan rad i svih devet razreda i 30 znanstveno-umjetničkih jedinica HAZU-a u 14 hrvatskih gradova gdje rade brojni istraživači, među kojima i mnogo mladih. Oni koji kritiziraju Akademiju da nije dovoljno aktivna najčešće su dobronamjerni neupućeni i ja ih pozivam da dođu u Akademiju i vide njen rad. Akademija se ne može ideološki svrstati. Ona je nepristrana, ona promiče najviše vrijednosti nacije i njeno jedinstvo protiv podjela po bilo kojoj osnovi. HAZU mora biti siguran oslonac nacije u ovim turbulentnim vremenima užurbanih promjena i pridonositi konsenzusu oko strateških nacionalnih ciljeva uz njegovanje temeljnih vrednota na kojima počiva ljudsko društvo. Danas je Akademija otvorena, okrenuta budućnosti i uključena u sva aktualna zbivanja i u rješavanje svih problema. Uloga Akademije je da bude meritorno mjesto, glas razuma za stajališta utemeljena na znanstvenim, stručnim i etičkim osnovana i ona to radi. Na našim skupovima sudjeluju najkompetentniji stručnjaci i znanstvenici iz i izvan Akademije i na njima su obrađene gotovo sve aktualne teme koje tište naše društvo i građane.

Ono na što Akademija upozorava je to da osim gospodarske postoji i kriza duha i poremećen sustav vrijednosti. Došlo je i do destrukcija gotovo svih institucija i raspada većine proklamiranih vrijednosti i relativizacija svih mjerila. U nas je previše destrukcije i negativne energije i stječe se dojam da se svakoj akciji koja se planira poduzeti nalazi masa nedostataka i ona se zaustavi ili uspori.

Što biste istaknuli kao glavni problem hrvatskog društva od kojeg bi trebale krenuti sve ostale nužne promjene?

Poseban je problem zakonodavni okvir. Mnogi zakoni i propisi neprovedivi su ili teško provedivi, što dovodi do toga da se slabo pridržavamo i drugih propisa. Zakoni i pravila se prečesto mijenjaju što daje osjećaj nesigurnosti. Neki propisi opet proturječe jedni drugima. Za promjene navika i mentaliteta potrebno je dugo vremena i stalni rad svih u društvu i u najmanjim stvarima, što je dio civilizacijske razine i kulture. Uloga Akademije je važna za formiranje društvene svijesti (prvenstveno odgovornosti) te promjene poremećenog sustava vrijednosti, što dugoročno jedino može dovesti do istinskih društvenih promjena. HAZU već dugo poziva na konsenzus o strateškim nacionalnim pitanjima, pa i kad se radi o gospodarskom razvoju o kojem sve ovisi. Često me pitaju koliko vlasti slušaju Akademiju. Vlast mora donositi odluke na dnevnoj razini, a Akademija probleme promišlja na dulji rok, no naši stavovi ipak kapilarno ulaze u društvo i dugoročno postaju prihvaćeni kod onih koji donose odluke. Općenito, Akademija bi trebala rijetko utjecati na političke odluke, a više na formiranje društvene svijesti.

Kad smo već kod intelektualaca, kako komentirate nedavno plasirano istraživanje o IQ-u naroda prema kojemu su Hrvati ispod europskog prosjeka? U prvoj verziji prosječni IQ Hrvata iznosio je 90 e da bi poslije brojku korigirali na 97.

Radi se o još jednom primjeru kako u našim medijima dominira senzacionalizam i površnost. Vijest o tome da su Hrvati ispodprosječno inteligentni bombastično je plasirana i komentirana, da bi se kasnije ispostavilo da se radilo o krivim podacima. Kao što sam već rekao, druga su društva ispred našeg ne zato što su pametnija, već zato što su marljivija i bolje organizirana. To je i razlog zašto naši ljudi ostvaruju bolje uspjehe u razvijenijim zemljama, bez obzira jesu li posebno talentirani ili ne, nego u vlastitoj domovini.

Tko i na koji način bi, prema Vašem mišljenju, mogao konačno izvući Hrvatsku iz ove dugogodišnje žabokrečine?

Kao što sam rekao, naivno je očekivati da će nešto promijeniti Vladinim magičnim rješenjima. Da bismo uspjeli, potrebno nam je zajedništvo slično onome u Domovinskom ratu. Težnja da netko lupi šakom o stol i donese neki preokret pokazuje da mi kao društvo ipak podsvjesno želimo bezbolna rješenja naših problema. Tu spada i uporno traženje krivaca umjesto konstruktivnog djelovanja, bučne kritike, prijedlozi optimalnih, ali nerealnih rješenja dok konstruktivna rješenja nisu nikada atraktivna. Trebamo samo pogledati zemlje koje nisu u krizi, one ne njeguju takav stil. Mi smo skloni dramatičnim potezima, a ne učinkovitoj organizaciji, pridržavanju propisa, disciplini, samozatajnom, sustavnom i strpljivom radu koji jedino donosi dugoročno rezultate. To je ono što je osnovno i najvažnije za izlaz iz krize i preduvjet je koji ne ovisi o političkoj opciji na vlasti. Tada ćemo imati i toliko željene investicije za kojima čeznemo. To, međutim, traži promjenu odnosa prema radu, rješavanje loše državne i javne uprave i pravne nesigurnosti, ukratko promjenu mentaliteta, a to je najteže. Radi se o tisuću malih poteza, a ne jednom velikom. Poželjnim promjenama ne pogoduje postojeća atmosfera u kojoj svi o svemu nekritično govore i sude pa se ne dobiva na konstruktivnoj kritičnosti i dodatno se narušavaju već ionako niski kriteriji.

U takvoj klimi HAZU se često poziva da nekoga prozove ili kritizira i tako se uvuče u bolesne svađe koje ničemu ne vode. Sada je nužno potreban konsenzus nacije oko nekih temeljnih pitanja i upravo je HAZU ona institucija koja to može i treba osigurati. Konsenzus oko zajedničkih vrijednosti promiče izgradnju jedinstva i unutarnje kohezije i jača povjerenje unutar društva. Ako u tome ne uspijemo, u EU-u ćemo zauzeti mjesto kao slabo neorganizirano društvo. Tada ne samo da nećemo iskoristiti prednosti i šanse koje se pružaju, već će nam drugi uređivati život i donositi odluke.

Vrlo često pojedinci vole isticati kako potječu iz uglednih građanskih obitelji, no vi potječete iz radničke obitelji. U Hrvatskoj su danas radnici gotovo 'istrijebljeni', a ono malo preostalih tretira se kao najnižu društvenu kastu: rade, a ne primaju plaće, otpušta ih se dok su na bolovanju. Možete li našim čitateljima otkriti svoj životni put: od sina rudara iz Dalmatinske zagore do vrhunskog znanstvenika i intelektualca s ugledom u međunarodnim krugovima?

Moja obitelj potječe iz Dalmatinske zagore, a otac je sa 20 godina otišao u Belgiju kao rudar. Kasnije je obitelj živjela u Srijemu, a zatim došla u Zagreb gdje sam rođen, u nezaboravnoj i kultnoj Tkalčićevoj ulici koja je u to vrijeme bila kao Soho. U Tkalčićevoj ulici se uvijek živjelo intenzivno, pučki i burno. Tadašnja Tkalča živjela je brutalno na način preživljavanja s brojnim ljudskim dramama, slikovitim osobama i scenama koje su nadmašivale i one iz filmova. Nakon toga smo imali kuću u Kustošiji. U osnovnu školu sam išao u kuću u kojoj je danas Zvjezdarnica, a u gimnaziju na Gornji grad; to su jedne od najstarijih obrazovnih institucija u hrvatskom narodu. Tako da sam imao mnogo pogodnosti za razvoj pa često kažem da je ustvari životni pomak mog oca bio veći od mog.

Po struci sam liječnik specijalist nuklearne medicine te specijalist radioterapije, a od 1990. sam predstojnik Klinike za onkologiju i nuklearnu medicinuKliničke bolnice Sestre milosrdnice kojoj sam bio i ravnatelj. Ujedno sam profesor Onkologije i Nuklearne medicine i Pročelnik Katedre za opću kliničku onkologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu gdje sam bio i dekan. Stručno sam se usavršavao u najprestižnijim svjetskim institucijama. U životu sam napredovao postupno: kao liječnik, specijalist, šef odjela, predstojnik klinike, pomoćnik ravnatelja, v. d. ravnatelja i na kraju ravnatelj Kliničke bolnice Sestre milosrdnice. Zatim kao magistar, doktor znanosti, docent, izvanredni profesor, redoviti profesor, redoviti profesor u trajnom zvanju, pročelnik katedre, prodekan i dekan Medicinskog fakulteta. U HAZU-u sam najprije bio član suradnik, zatim redoviti član, tajnik razreda, član Predsjedništva i na kraju predsjednik. Smatram da se u životu ne mogu preskakati stepenice i svatko tko dolazi na neki položaj najprije se mora dokazati. Vodio sam vrlo kompleksne sustave – Medicinski fakultet i veliku kliničku bolnicu, što mi je bilo neprocjenjivo iskustvo.

Biti predsjednik Hrvatske akademije velika je odgovornost i obaveza, ali i čast, s obzirom na slavne osobe koje su prije mene obnašale tu dužnost. Uz Franju Račkog, to su primjerice bili Tadija Smičiklas, Vladimir Mažuranić, Grga Novak, Andrija Štampar, Ivan Supek i Ivo Padovan. Ponosan sam na činjenicu da smo posljednjih godina u potpunosti otvorili Akademiju javnosti.