šećerna bolest tipa 1

Mama djeteta s dijabetesom dramatičnim pismom reagirala na odbijanje HZZO-a da jedan lijek uđe na osnovnu listu

  • Autor: I.Ba.
  • Zadnja izmjena 25.07.2022 14:53
  • Objavljeno 25.07.2022 u 14:18
Ilustracija

Ilustracija

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

Iz zadarske Udruge Cukrić uputili su dramatično pismo roditelja čije dijete boluje od dijabetesa, a koje je reakcija na dosadašnje odluke Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) kojima se odbija uvrštavanje jednog lijeka na Osnovnu listu

Iz zadarske Udruge Cukrić stiglo je dramatično pismo roditelja čije dijete boluje od šećerne bolesti, a kao reakcija na odluke Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) zbog odbijanja da se glukagon u spreju uvrsti na Osnovnu listu lijekova.

Predsjednica Udruge Doris Bailo, koja je istovremeno članica Izvršnog odbora Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga, u priopćenju koje potpisuje napominje kako je peticiju do sada potpisalo preko 46 tisuća ljudi, a njihove potpise su već dostavili HZZO-u.

U nastavku se navodi kako je neupitna motivacija roditelja djece iz njihove udruge, pa zbog toga proslijeđuju i svjedočanstvo potaknuto novinskim napisima, kao i odbijanjem HZZO-a.

Potresno svjedočanstvo roditelja djeteta sa šećernom bolesti tipa 1 kod kojega je nastupila hipoglikemija prenosimo u cijelosti:

'Ovaj tekst ću pisati bez imena i prezimena jer su moja djeca velika i dostupne su im informacije iz tekstova na portalima i ne žele biti u novinama, ali vama novinarima stojim na raspolaganju za sve dodatne informacije.

Moj sin ima šećernu bolest tip 1. Imao je 15 godina kad se dogodilo ovo što ću opisati. Aktivno se bavi sportom i znamo ga zezati da je vreća mišića. Jako, mišićavo tijelo, poprilično velike mase...75 kg, 176 visina.

Njegova sestra je sva sitna. Visoka 155 cm i jedva 49 kg.

Pišem ove detalje jer neki važni ljudi u HZZO-u ne razumiju zašto nam je potreban glukagon u spreju.

Došli su iz škole jednog dana, nakon jutarnje smjene, i sin je bio jako umoran. Stavio si je ručak na stol, ali kako si mora dati inzulin 20-ak minuta prije jela, aplicirao je inzulin i legao na kauč da pričeka tih 20 minuta. Zaspao je. I nije se probudio.

Sestra je nakon nešto više od pola sata došla pogledati jer je shvatila da još nije jeo i počela ga je buditi sva u panici. Jer nije bilo prvi put da je u teškoj hipoglikemiji... ona ga budi i trese. On uspijeva malo doći sebi, popije malo soka koji mu sestra gura, skuplja snage i doslovno tetura prema kuhinji da pojede teških ugljikohidrata.

Napravio je par koraka i pao na pod. Srušio se. Lupio iz sve snage glavom u pločice. Mozak ostaje bez hrane i tijelo se počinje nekotrolirano tresti... sestra, takva mala i sitna, ali velika srcem, dušom i hrabrošću, pokušava se izboriti s tijelom brata, istovremeno pokušavajući doći preko njega do hladnjaka po glukagon, zove hitnu, zove mene na posao... ja sam sada na otvorenoj liniji, slušam što se događa, ali osim riječima i uputama ohrabrenja - ne mogu pomoći. Par kilometara sam daleko. Muž i ja trčimo prema autu i pod gasom jurimo prema kući. Nadam se da je muž dovoljno priseban da nas doveze kući žive. Jer vidim da se i on trese i oči su mu pune suza. Pokušavam svojim glasom umiriti kćer da nađe u sebi hrabrost za sve što slijedi. A u sebi se raspadam. Vrištim.

Želim se stvoriti u kući u trenutku da preuzmem od kćeri ovo što nju čeka u ovim trenucima... zakopam to u sebi. Poslije ću vrištati i plakati. Sad ću biti mirna. Moram! Kćer sluša moj glas, uspijeva doći do hladnjaka i izvaditi glukagon. Ruke joj se tresu od straha i panike i pogleda na brata koji se nekontrolirano trese. Uspijeva izvaditi injekciju iz male narančaste kutijice, ali u panici zaboravlja skinuti poklopac.

Cijelo vrijeme kuka i viče u panici... Igla se savila... Opisuje mi što radi i viče: mama pomozi... govorim joj - samo se smiri i vidi da li je igla savijena ili strgana... kao da imamo sve vrijeme ovog svijeta na raspolaganju, a ne samo sekunde... samo je savijena... Kažem joj da ispravi iglu, makne poklopac i zabode u ampulu... uspijeva makar je sebe ubola od drhtanja ruku, čak i to... ispravlja iglu... u cijelom tom strahu i panici i odgovornosti za život svog brata blizanca... zamiješa glukagon i spreman je za aplikaciju u tijelo... prilazi bratu koji je, kako sam rekla na početku, izuzetno jak i mišićav... i koji se nekontrolirano trese... kako mu prilazi, tako ju on odbacuje, udara i ne može mu prići. Ona, sva izudarana, zove susjeda s kata koji se brzinski spušta i pokušava pomoći.

Govorim mu - uzmi injekciju i zabodi mu u bedro... on se ne usuđuje... strah je prevelik... sve još jednom pada na to malo, ali veliko stvorenje... susjed uspijeva zgrabiti sina i na trenutak ga držati mirnim dok mu moje drugo dijete snažno zabija injekciju u bedro... uspjeli su... tijelo se smirilo... i stiže hitna... stižemo i muž i ja...

Sin dolazi sebi. A nama ostalima, a pogotovo mojoj kćeri, ne staje trauma tu, dragi moji odgovorni ljudi u HZZO-u, nije tu kraj, tu je kraj aplikacije glukagona, ali i početak traume za sve nas ostale... Noćima i noćima iza toga naša kćer ili ne spava ili viče kroz san... susjedu su dani trebali da dođe sebi... o mužu i sebi neću ni pisati...

Dragi odgovorni ljudi iz HZZO-a, vidite li širu sliku aplikacije glukagona u igli?

A postoji tako jednostavno rješenje. Mali sprej, bez uboda, bez savijenih igli, bez trauma i noćnih mora...

Da li vam je preskupo zdravlje cijelih obitelji a ne 'samo' pacijenata kod kojeg je apliciran glukagon?'

U potpisu pisma stoji 'mama Cukrića'.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!