ZAVIRITE U FOTO SPOMENAR

Ljubimci vam pružaju lijepe trenutke sreće, a ova ih Talijanka čini vječnima

30.01.2016 u 08:00

  • +16

Njezin objektiv je zaljubljen u pse i druge ljubimca

Izvor: Društvene mreže / Autor: Facebook Benedetta Agostoni

Bionic
Reading

Benedettu Agostoni upoznao sam ne samo slučajno nego iz čiste pogreške. Kako sam ćorav (politički korektno bi se reklo slabovidan) kliknuo sam joj zabunom upit za prijateljstvo na Facebooku. Žena se odazvala (imamo hrpu zajedničkih super prijatelja) što je samo pogoršalo situaciju - nisam vjerovao da uopće postoji. Tko se, bogati, u Zagrebu danas tako zove, pitao sam se, pitajući se tko se skriva iza lažnog talijaniziranog profila, a odgovara na hrvatskom!? Ipak, svijet je još uvijek bolji od naše paranoje. Benedetta postoji i ne samo to - neki dan me oduševila svojim novim fotografskim projektom

Zove se Dogs&Co i sudeći po odazivu, mogao bi postati hit među onima koji u kućne ljubimce, osim pripadnika iste vrste, ubrajaju i druge. Benedetta, profesionalna fotografkinja školovana na Istituto Europeo di Design u Milanu, snima vlasnike i njihove četveronožne prijatelje, čini to u elitnom fotografskom formatu (6 x 6), a na ideju da radi baš to došla je kad je jednoga dana shvatila – da će morati raditi dok ne umre.

'Kad je već tako, kad me neće, što se kod vas kaže, pogoditi političarska mirovina, sjela sam i upitala se: što ja zapravo volim raditi; što je to nešto što bih s entuzijazmom i dobrom energijom mogla raditi dok živim. Odgovor je bio jasan: volim fotografiju, volim životinje i volim odnose, emotivnu, taktilnu ili bilo kakvu interakciju svijeta sa svijetom. Fasciniraju ti mali trenuci sreće koje mi ljudi, bez obzira na sve što nam se događa svaki dan, znamo kreirati s voljenim bićima, bilo ljudskim ili drugim vrstama. Iako se projekt zove Dogs&Co, a ja spadam u dog people, to uopće ne znači da želim slikati samo ponosne vlasnike pasa. Slikam svaki odnos koji čini svijet boljim. Dakle, mačke, zlatne ribice…', priča Benedetta dok oko nas trčkara Leo, njen vjerni model i kako voli reći – jedini pravi Hrvat u njenom malom čoporu.

Leo je hrvatski ovčar (iako bi se tu dalo naći i ponešto DNK drugih pasmina), Benedetta je Talijanka, a njen sin Vid po mami Talijan, a po tati Hrvat.

'Rođena sam u Italiji i ondje sam živjela do 2004. Studirala sam u Milanu i tu sam se u devedesetima prvi put susrela s Hrvatima. Bilo mi je odlično s njima (ostali su mi dragi prijatelji iz tog razdoblja dan-danas). Na našoj akademiji je bilo puno različitih nacionalnosti, nismo baš marili za to otkud dolaziš, nego kako možemo napraviti lijepe projekte zajedno i dobro se zabaviti. A onda sam 2004. došla raditi u Hrvatsku, najprije na godinu dana. Jako mi se svidjelo pa sam ostala.' Zašto - pitam je, tražeći možda motiv da i sebe uvjerim u to.

'Imate lijep balans poslovnog i osobnog života. Kod vas stignem raditi i nešto drugo osim biti na poslu i žuriti da stignem u supermarket prije no što se zatvori. Zagreb sam zavoljela odmah, jako sam bila fascinirana onim što grad nudi u kulturnom smislu (svaki tjedan neki festival, koncert, akcija) i, što nije manje važno, za pristojan novac i s dobrom atmosferom. Meni su jako bitni ljudski odnosi i mogu reći da sam imala lijepo iskustvo s ljudima u Hrvatskoj. Uvijek govorim kako je super kad iziđeš s prijateljima, pa onda sretneš njihove prijatelje u gradu, pa nastaviš s njima, što je u Milanu nezamislivo', kaže Benedetta i ukratko skicira svoju poslovnu zagrebačku priču - od 2005. ima malu firmu za grafički dizajn, do recesije je surađivala s velikim marketinškim tvrtkama i malim studijima, a od 2008. radi kao freelancerica, grafički dizajn uglavnom, nešto malo fotografija i nešto malo s talijanskom jezikom.


'Znalazim se', kaže na gotovo besprijekornom hrvatskom kojem tu i tamo promakne neki atipičan naglasak ili fonem, a onda nam Leo pažnju vraća na pseću perspektivu.

Ljubimci nam pružaju trenutke koje zapravo tražimo čitav život u svijetu – nježnost, uvažavanje, privrženost… Zato nemam ideju da fotkam samo pse, nego bilo koji odnos s bilo kojim ljubimcem. Moji portreti nisu namješteni, želim uloviti životne trenutke, uloviti djelić tog odnosa između ljudi i njihovih ljubimaca. Onima koji su četveronožne prijatelje izabrali kao suputnike u životu ne trebam to objašnjavati', priča dodajući kako nakon početnog interesa koje je pobudio fejs namjerava postaviti web-stranicu i uz fotografije ispričati priče sa snimanja. Nadam se da će to ljudima biti zanimljivo', kaže i dodaje kako je uvijek u pozadini želja da imaš biće za koje se brineš i koje ti uzvraća tu brigu, ali svaki je odnos poseban.

'Svaki od nas to doživljava drukčije, od žene koja vodi psa u torbici do pankera koji vodi psa svuda sa sobom bez lajne. To je isto za mačke, zmije, iguane, papagaja… Ono što želim nije samo da prikažem odnos, da tako kažem, vlasnika i ljubimca nego i to da su i jedni i drugi dio cjeline u kojoj živimo…', kaže dok je Leo, dio njene cjeline povlači za nogavicu.

'Eh, Leo, njemu sam već dosadna s tim fotoaparatom… Mislim da se navikao i da je to klikanje shvaća isto kao što su igranje, hranjenje, maženje, čišćenje, šetnje... Ponekad nam dobro ide, ponekad manje, ali je meni on jako bitan. I jako je drag, veseo, zaigran mladi pas. Sad je tinejdžer, vidjet ćemo kad ga uhvati ganjanje cura. Mislim da neće izgubiti zahvalnost koju stalno iskazuje, jer smo ga udomili kad je imao četiri mjeseca, i sigurno se toga sjeća', priča pa dijeli neka zapažanja sa snimanja.

'Mislim da bi bilo dobro kad bi se ljudi koji hoće imati pse određene pasmine (vjerojatno to vrijedi i za druge životinje) dobro informirali o potrebama i karakteristikama tih životinja, a da njih izaberu tako da ih mogu uskladiti sa svojim životnim stilom. Nažalost mislim da puno ljudi izabere pasminu iz estetskih razloga i onda dođe do problema', priča Benedette i kao objašnjenje dodaje kako je uvijek za najbolju definiciju fotografiranja držala onu Cartier-Bressona - fotografirati znači uskladiti glavu, oko i srce.

'Kad je ispred objektiva životinja, ili više njih, i ljudi zna to usklađivanje biti dosta nepredvidivo. Ja sam pripadnica stare škole fotografije, fotkam kad vidim u tražilu nešto što mi se sviđa, ne ispucam sto fotki u nadi da će neka dobro ispasti. To bi previše i koštalo pošto snimim na filmu. Slikati na taj način dosta je zahtjevno, ali je to istovremeno jako zanimljivo. Psi su, recimo, generalno znatiželjni, ali ne mogu reći da baš vole pozirati. Oni hoće se igrati, trčati, zezati se…', kaže pa prelazi na dvonožne modele.

'Vlasnici ljubimaca su kao sve ostale kategorije, ima ih svakakvih. To govorim više iz osobnog iskustva sa šetnja i s ulice, nego sa snimanja, jer sa setova imam baš lijepa iskustava. Naravno, sretnem ih samo djelić vremena, a generalno onda se više pokazuje ta emotivna veza. Mislim da ima istine u tome da su psi i vlasnici slični, često ako su ljudi nervozni, i psi jesu. Zanimljivo je primijetiti da se recimo ljude koji se ne vole baš slikati baš, to rado čine sa svojem ljubimcem. Opušteniji su, ne misle toliko na kameru na kraju se i sami iznenade kad fotke budu lijepe', kaže Benedetta, pa u priču uvodi – treći element.
'To smo kamera i ja, to utječe na pse posebno jer sam blizu. Treba malo vremena da oni vide da je sve OK, da im neću ništa i da se opuste. Mislim da se cijelo vrijeme pitaju što hoću… Zato volim snimati ih doma kod njih (ako nisu agresivni i teritorijalni) ili gdje se obično šeću, to ih dosta smiri', objašnjava.

Na moje pitanje je li učila od Cesara Milana kaže: 'Naslov 'Savršeni pas' već mi ide na živce, ne volim tu ideju savršenstva aplicirati na živa bića, premda bude fascinantna kod sporta. Gledala sam njegove emisije i meni se čini da on više popravlja gazde nego pse. S tim psima mora u jako kratko vrijeme ispostaviti odnos gdje je on šef, ali način na koji to radi nije mi simpatičan, agresivan mi je, makar zna biti efikasan. No moj posao, kako sam rekla, nije da popravljam nego da usklađujem', kaže i dodaje kako se slaže s Milanom da je pse potrebno educirati, socijalizirati i brinuti se za pse tako da oni priznaju naš autoritet, da slušaju za njihovu i ljudsku sigurnost.

'Ali način kako to postići nije samo jedan, to je isto kao kod odgoja djece, svaki od nas ima svoj način, koji njemu odgovara i koje vodi u željene rezultate. Moja vizija psećeg čopora je zajedništvo gdje svaki individualan ima slobodu i odgovornost prema drugima. Vjerujem da nam ne bi bilo tako loše da živimo pod tim pravilima', kaže pa mi dobaci – kad ćeš nabavit psa da te poslikam.

Kako da joj kažem da previše volim pse da bih im poželio ovakvog šlampavog gazdu?