Puno zemalja, ali ponajprije Sirija, SAD, Francuska, Saudijska Arabija, Katar, Iran i Rusija, igra poker s glavama 4,2 milijuna Libanonaca, premda je despot Bašar al-Asad, zatvoren u svojoj palači u Damasku, taj koji prednjači u destabilizaciji Libanona. Iako želje za obnovu rata ne nedostaje, mnogi su svjesni da je ishod izvjestan budući da su svi naoružani i znajući da Hezbollah može pobijediti bilo koju kombinaciju protivnika
U Libanonu, zemlji koja ima svega 10.452 četvorna kilometra, a stanovnika kao Hrvatska, građani su podijeljeni u čak 18 konfesija. I sve su frakcije naoružane do zuba.
Svi dobro pamte kako se došlo do građanskog rata koji je od 1975. do 1990. razvalio zemlju koja je bila smatrana mediteranskim rajem, što se iz toga rata naučilo, ali svejedno se puca. Međutim, siloviti atentat u kojem je 19. listopada ubijen general Wisan Hasan (iz sunitske manjine), inače šef policijske tajne službe koja nije sklona sirijskom režimu, probudio je jaz između vladajuće koalicije šijita, kršćana i Hezbollaha te sunitske manjine i pojačao strepnje da će se sirijski kaos preliti preko granice.
Nakon napada automobilom-bombom u Bejrutu, mnogi su se javili upozoravajući na opasnost rata, pa tako i nadbiskup Paul Youssef Matar koji je rekao da se događa eskalacija sirijskih sukoba i preko državnih granica. 'Nastojimo da naša zemlja ne bude uključena u ono što se događa u Siriji, ali ima ljudi koji žele ući u rat', rekao je maronitski katolički nadbiskup Bejruta u telefonskom razgovoru s Radio Vatikanom.
To zlodjelo vodi do 'još više terorizma i još više straha'. Napad u kršćanskoj četvrti Aschrafieh 'nedvojbeno je usmjeren protiv civila'. Naime, prema službenim podacima, automobil-bomba odnio je osam života, a ranjeno je još 78 osoba. Libanonski mediji javili su da je eksplozivna naprava aktivirana na Sassin trgu, u blizini sjedišta kršćanske stranke 'Kata'ib', koja ima negativan stav prema vladi Bašara al-Asada u susjednoj Siriji.
Nije riječ samo o najžešćem činu nasilja od izraelsko-libanonske krize 2006. ili svježe, od kada je 2008. godine Hezbollah ('Božja stranka' šijita, osnovana 1982. kao otpor ulaska izraelskih trupa na jug Libanona) pokazao u Bejrutu da želi kontrolirati situaciju i da je najjača političko-vojna sila u zemlji (najviše je podupire Iran sa od prilike oko 50 milijuna eura godišnje), već da je u pitanju odluka šijita da maknu sa scene najjaču sunitsku vojnu figuru što može biti znak pripreme terena za jaki rat.
General Hasan bio je blizak protusirijskoj koaliciji 14. ožujka i bivšem premijeru Saadu Haririju te je predvodio istragu nakon ubojstva Rafika Haririja u veljači 2005. godine, što je dovelo do naglog izlaska sirijskih trupa iz Libanona.
Iako su sirijski režim i Hezbollah osudili ubojstvo generala Hasana, i Sirija i ova paravojna politička (SAD smatra i teroristička) grupacija profitiraju jer je nestao netko tko je branio Libanon od onih koji tu zemlju smatraju sirijskim protektoratom i žele je vidjeti kao dio Sirije (al-Asad i Hezbollah svakako).
Atentat je pokazao neuspjeh politike sadašnjega premijera Najiba Mikatija da zemlju sačuva nedirnutu od sirijskoga građanskoga rata koji traje već 20 mjeseci. Mikatijeva pretenzija nikad nije bila uvjerljiva obzirom na kontinuirano nasilje koje traje u zemlji.
I Iran i Sirija koriste Libanon kao područje preko kojeg primaju razno oružje. Sirijski su ratnici u Libanonu, a sve je više sirijskih izbjeglica, pa dva bloka - prosirijska koalicija 8. ožujka i protusirijska 14. ožujka - jedna drugoj sve češće i sve žešće pokazuju zube. Ipak, bilo bi pogrešno i ishitreno zaključiti da je veliki građanski rat u Libanonu sasvim siguran, iako je stanje zemlje, zapravo, ni ratno, ali ni mirno.
Vodstvo oružanih snaga, sastavljeno u velikoj većini od pripadnika sunitske manjine (54 posto je muslimana: 27 posto šijita, 26 posto sunita i 1 posto alavita), dok je vojska većinom šijitska, požurilo se zatražiti mir od svih političkih grupacija i pokazalo je spremnost da se ne ugrozi jedva održiva ravnoteža
Od odlaska izraelske vojske s juga Libanona 2000. godine, snaga libanonskih oružanih snaga pada u odnosu na snagu Hezbollaha koja raste. Ako se veliko nasilje izbjegne, to neće toliko biti zbog uvjerljivosti oružanih snaga koliko straha od premoći Hezbollaha i zbog uvjerenja da je previše ekonomskih i političkih interesa u igri oko ponovne izgradnje zemlje, koja u Bejrutu ima svoj epicentar, zahvaljujući velikim građevinskim zahvatima i luksuznim turizmom. Rat nije u interesu ni Hezbollaha koji grabi sve veći prostor i koji je garant iranske zone utjecaja
Svejedno, kako je pred Vijećem sigurnosti UN-a kazao podtajnik za politička pitanja te organizacije, Jeffrey Feltman (prošlog je desetljeća bio američki veleposlanik u Libanonu), daljnje pogoršanje stanja u Siriji čini situaciju u Libanonu sve delikatnijom i napor UN-a da sačuva Libanon na margini sirijskoga rata mora se bitno pojačati.
Iako sadašnje stanje odnosa snaga u Libanonu ne upućuje na pad u provaliju novoga golemoga rata, nitko nije u stanju predvidjeti što bi se dogodilo da Sirija pukne po šavovima. Ni to nije sasvim nemoguće.
