Ni prije ga neki nisu mazili, ali su ga mnogi obožavali. Neumoljivi kritičari su ga od početka nazivali bling-bling predsjednikom (pogrdan izraz za novovalne zvijezde i bogataše koji sve žele opsjednuti lažnim vanjskim blještavilom), a sada se pretvara u bang-bang (udarac za udarcem) predsjednika. Nicolas Sarkozy je u tri godine (izabran je u svibnju 2007) prošao mukotrpni put od 'prvog celebrity predsjednika' (bling-bling), kako to kažu Francuzi, do osporavanog bang-bang (afera za aferom) predvodnika, koji se trenutno znoji na najnižim ljestvicama opće omiljenosti, bez obzira što su mu mnogi povjerovali kada je obećao obnovu posrnulog gospodarstva, renesansu radne etike, vatromet novih ideja i borbu protiv svih vrsta netolerancije u obnovljenom savezništvu s Washingtonom i Londonom.

Želio se pokazati neodoljivim zavodnikom, nezaustavljivim reformatorom, nepokolebljivim vođom i neporočnim stranačkim šefom, a sada već mnogi tvrde da mu sve više odmaže i proslavljeni brak s nezaustavljivom Carlom Bruni. Želio je prekrojiti rasipnu, neobuzdanu i nezasitnu Francusku, a sada su se francuske ulice i trgovi pretvorili u zbirna mjesta najbrojnijih europskih nezadovoljnika, želio se dokazati kao branitelj osnovnih ljudskih vrijednosti, a sada je ozbiljno pogoršao odnose s Europskom unijom zbog protjerivanja rumunjskih i bugarskih Roma (uništeno 20 naselja, protjerano tisuću ljudi), dok je u parlamentu praktički već progurao zakon koji zabranjuje nošenje burki.

Prostorije njegove stranke pretražuje francuska financijska policija zbog nezakonitih kampanjskih darova u zamjenu za nedopustive porezne olakšice (afera s ocvalom vlasnicom L'Orealove nasljednice Lilliane Bettencourt), dok su dva državna tajnika odletjela na ulicu zbog strasti prema privatnim zrakoplovima i kubanskim cigarama. Jedna je ministrica (Rashida Dati, pravosuđe) već morala otići zbog toga što je previše dobro izgledala, a gotovo podjednako uspješno izluđivala muškarce, kao i nedodirljiva Carla Bruni, dok je 'kozmetička afera' dokazala da i francuska politika prvo misli na pune stranačke kase, a tek onda na prazne državne riznice. Baš kao i u Zagrebu, iako je u Zagrebu još uvijek nemoguće zamisliti da USKOK pretraži sjedište HDZ-a zbog nezakonitih poklona stranci.

Do Nicolasa Sarkozyja francuski su predsjednici bili nedodirljivi kao ozbiljna i nedostupna gospoda koja se tek naziru na zadnjem sjedištu državnih limuzina, bez obzira na njihove brojne grijehe (svi su znali za Mitterandovu nezakonitu kćer, ali o tome nitko nije pisao), a Nicolas Sarkozy prolazi zakonomjernu sudbinu onih novovjekih lidera koji su svoje predvodništvo očevidno htjeli poduprijeti oprobanim masmedijskim receptima spektakularizacije, emocionalizacije i personalizacije. Politika postaje event, sadržaj se svodi na osjećaje, ideje umiru, a sve se vrti oko privlačnih pojedinaca, u općoj zabludi da se nekoga može mnogo bolje prosuditi po njegovim javnim predstavama negoli dugoročnim vrijednostima.

Stagecraft (prikazništvo) postaje važnije od statecrafta (državništvo). No ono što očarava čitatelje tabloida ne može umiriti preplašene francuske radnike ili ušutkati sveeuropske borce za prava manjina. Svojedobno je Angela Merkel odbila sve primjedbe da se 'premalo dotjeruje' ironičnom dosjetkom da prave žene (ali i muškarci) nose kosu, dok oni drugi – imaju frizuru. Pa tako i oni predsjednici-celebi, koji sada, kao Sarkozy, ostaju bez političke kose, jer su previše vjerovali – masmedijskoj frizuri.