KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Konačni kraj Vrdoljakova 'Tita'

Antun Vrdoljak knjiga o Titu

Antun Vrdoljak knjiga o Titu

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl / PIXSELL

Kako su tekli tjedni emitiranja serijala 'Tito' Antuna Vrdoljaka, sa sve sam manje ljudi o prikazanom mogao razgovarati. Isprva su nakon svake epizode, još iste večeri, zvonili poznati, novinari, kolege s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta

Drugi su barem nastojali biti u tijeku, čuti što je prikazano. Potom se, kako to često biva sa zdrugovima, i naš kritičarsko-povjesničarski raspao. Dio je popustio djeci koja su pratila 'traženje zvijezde' u Hrvatskoj, neki

su naprosto zaboravljali ili odbijali gledati.

Meni je zadaća postajala sve teža jer sam morao prilično usamljen pratiti nešto što vjerojatno ne bih. Nijedna nova situacija, ništa pomaknuto u interpretaciji, a da bi bilo uvjerljivo, nije se moglo vidjeti. Tek su priče iznutra, iz nacionalne televizijske kuće, postajale otvorenije. Sve više je važnih ljudi o svojim iskustvima govorilo u povjerenju. Neki su prepoznavali dijelove vlastitih, nepotpisanih emisija preuzete u ovaj serijal, drugi se čudili kako je, unatoč preporuci da se serija ne emitira, sve išlo u program.

Teško je bilo gledati pojedine priče imajući na umu cjelinu, barem onu najavljenu. Serijal je trebao govoriti o Josipu Brozu Titu, pratiti njegov život od kraja 19. stoljeća pa do smrti 1980, a onda, valjda i 'nastavak života' kako se Jugoslavija raspadala, kako su tekli ratovi za jugoslavensko naslijeđe. Sve se to moglo ispričati kroz sudbinu i značenje Josipa Broza.

Bila je to idealna prilika da se stoljeće hrvatske, ali i svjetske povijesti pokaže kroz prizmu važne, za nas ključne ličnosti 20. stoljeća. Nismo dobili ništa slično, svakako ništa novo. Pokazana je prije svega konstrukcija koja nije bila logična. Kako objasniti da je Titovo djetinjstvo razvučeno u nekoliko epizoda, da se iz čitanja Sherloka Holmesa tijekom izučavanja zanata u Sisku zaključuje o dječakovom karakteru – jer, eto, umjesto da tinejdžer radi za strojem, on čita romane – a onda u vremenu kada je Tito bio općeprisutan, on nestane.

Vrijeme kada je Tito doista bio važan, od Drugog svjetskog rata naovamo, njega u seriji nema. Ispričano nije jasno, često je bez početka i kraja, posve nedovoljno da se govori o logičnoj, makar i iskrivljenoj slici neupućenom ili mladom gledatelju. Zar je, kako se to pokazuje u 11. priči, odlazak Tita u Kinu 1977. važan zbog toga što je po prvi puta nakon početka 50-ih šef države putovao bez supruge ili zato što je bio prvi strani državnik koji je ušao u mauzolej Mao Ce Tunga? Zar se nije trebalo ništa reći o odnosima Jugoslavije i Kine, tako dugo tako napetima i ideološki ostrašćenima? Konačno, zašto je svijet trebao Tita, kako se govori u posljednjoj priči, uopće nije jasno, nije pokazano. Da se vidjelo što se događalo u Srbiji, na Kosovu, kako je Tito vladao cijelom zemljom, moglo bi se govoriti barem o minimumu dokumentarizma. Povijesna je analiza posve bespredmetna, uzaludna, jer ovaj televizijski prikaz proteklog stoljeća ili nekadašnjeg vođe to ionako nije imao za cilj.

Vjerojatno se novac koji je uložen u ovaj proizvod neće desetljećima, možda i nikada, ponovno naći da bi se pokušala snimiti serija koja će učiniti ono što je trebala dati ova. Već je previše da su se u isto vrijeme financirale, ma kako nejednako, dvije serije o Titu, od kojih se ona Lordana Zafranovića tek montira. Neku novu vjerojatno još dugo nećemo dočekati jer izgleda da se javna televizija zbog posvemašnjeg financijskog kolapsa mora preustrojiti, a zakona početi držati - Titovom (para)frazom - 'kao pijana plota'.

Serija o Titu, da se barem donekle pridržavalo pravila, mogla je pokazati da takvo društvo gdje zakoni i odgovornost postoje, zapravo nikada dokraja nismo ni bili. Drukčije se ne može objasniti da se javna dobra mogu trošiti bez bilo kakve odgovornosti za konačni proizvod i publiku. Nešto će ipak od svega ostati. Ova je serija već postala, a tek će se o tome pričati, mjesto procjene odnosa prema prošlom u hrvatskom društvu 2010. godine. Prema njoj će se mjeriti politika prošlosti, baš kao što o tome govori i činjenica da se snimaju dvije serije, da se onima koji vode financiranje kulturnih projekata i medije to čini najboljim putem prikaza prošlog. Nevažno je tko govori, što govori, kako se to uklapa u ono o čemu piše historiografija. Važno je samo zastupati aktualne političke struje, bez obzira na to je li sve istina ili poluistina, možda laž.

Ovakav proizvod izvrsno će se uspoređivati sa sličnima iz ostalih republika nekadašnje Titove države, jer mnogi ili svi su nešto slično na različite načine o radili. Eto, već bi se 11. priča, ona o Jovanki Broz, mogla usporediti s dokumentarcem o Jovanki koji je valjda u istom tjednu prikazan na RTS-u. Dok je hrvatski dokumentarist pokazao igrane dijelove i glumca koji igra generala Rapu u uniformi kakva nije postojala krajem osamdesetih godina (dva zlatna obruba oko čina došla su puno kasnije), bez svjedoka, uz čitanje spikera i glumaca, 'konkurencija' je pokazala da bi se još uvijek moglo razgovarati s živim i zdravim šefom Titova kabineta, uz originalne dokumente, uz svjedočenja onih koji su bili u blizini. U Ljubljani, doduše, gdje je sniman i Milan Kučan, ali je u ovom konkretnom slučaju Marko Vrhunec daleko važniji.

Možda se moglo nešto detaljnije progovoriti o Jovanki i njezinoj vezi s Ličanima, objasniti kako je netko mogao biti bolesno ambiciozan i oslanjati se na ličke Srbe? Moglo se, doduše, barem Peru Simića pitati da ponoviu zagrebačkoj seriji ono što je rekao u beogradskoj, o smjeni ambasadora Bogdana Crnobrnje 1971. na Jovankin nagovor, ali to se nije dogodilo. Činjenice nisu bile bitne.

Posljednje tri priče serijala 'Tito' govorile su tako o Golom otoku, Jovanki Broz, a posljednja o svemu i svačemu. Doista bi se trebalo zapitati kako je to izgledalo u knjizi snimanja, scenariju kada je napisano što će sve biti u 12. epizodi. U njoj se doslovno najprije govori o Bleiburgu iz usta Britanaca, pa Volksdeutcherima u Vršcu i drugdje u DFJ, ne i Europi, pa se prelazi na Titov govor u Splitu 1962. godine, pa se nekoliko minuta prikazuje dio dokumentarnog filma Krste Papića o odlasku gastarbajtera, sve redom, kaže se, obrazovanih i mladih, u München. Dalje Igor Zidić govori o Deklaraciji o hrvatskom književnom jeziku iz 1967, pa general Ivan Mišković o Fondu za nerazvijene, pa Ivo Banac, Ivica Vrkić, Ivan Zvonimir Čičak i Dražen Budiša, nešto uz snimke iz dokumentarca Branka Ivande, o studentskom štrajku 1971. godine.

Tko je Ivan Šibl koji se spominje, tko Janko Bobetko, tko Miko Tripalo, uopće nije jasno. Kao da ta imena nešto znače mladima, kao da je i starijima jasno ili se sjećaju da je Šibl bio šef SUBNOR-a u vrijeme Proljeća, da je Bobetko koji je lupao šakom po stolu, kako kaže Budiša, bio onaj general Bobetko iz Domovinskog rata. Na kraju je prikaz susreta Tita sa svjetskim jet setom i vodećim državnicima. Sve prolazi, svi se ti američki predsjednici s kojima se susreo, od Eisenhowera, Kennedyja, Nixona, Forda i Cartera mijenjaju, svi osim Zagorca, kaže spiker. Ali zašto su ga svi primali, zašto su to činili, zašto se to nije pokazalo na temelju barem objavljenih američkih transkripata, nije vidljivo.

Konačno, uz riječi o koncentraciji zla u Staroj Gradiški i naglaske iz intevjua Josipa Broza najvažnijem novinaru američkog hladnoratovskog razdoblja Walteru Cronkiteu 1978. u Americi, zaključuje se snimkama rušenja Vukovara, Dubrovnika 1991. godine. Završetak je svima koji barem povremeno pročitaju neke hrvatske novine male naklade bio predvidljiv. Meni se čini najstrašnijim što je čovjek koji je tako mislio morao raditi u Predsjedništvu RH 1990. s jednim bivšim generalom JNA, Franjom Tuđmanom i pukovnikom Dušanom Bilandžićem. Osjećaj je vjerojatno užasan, još gori kad se pomisli da je u Uredu Predsjednika Tuđmana morao gledati bistu maršala Tita.

Deseta je epizoda serijala 'Tito' po mnogočemu najzanimljivija. Ona govori o Golom otoku, nastavlja pratiti svjedočenja troje zatočenika, Vere Barišić Winter, Zlatka Hilla i Dragoslava Mihailovića. Sve to ide uz isječak iz filma u kojem Eduard Peročević, još 2007. godine preminuli prvak našeg glumišta, predstavlja jednog od logoraša, šefova. Epizoda započinje s glumljenom scenom odvođenja Andrije Hebranga iz stana u Beogradu. Tko je bio Hebrang 1948, nije pokazano. Ne može se shvatiti ni zašto je Staljin prijetio na jugoslavenskim granicama, zašto ga je spominjao u pismima Titu. Isto je tako netočno kazivanje jednog od sugovornika o odluci Zapada da se Tito 'drži na površini'.

Nije to bila odluka Johna Fostera Dullesa, državnog tajnika od 1952, već Georga Marshalla iz 1948. godine Kakva bi to bila, da se je znalo što se sve događalo između Washingtona i Beograda tih godina, priča, pokazati kako je jedna žestoka komunistička zemlja postala miljenica Zapada. Da se je to moglo, bilo bi jasnije i dramaturški efektnije zašto i koji to je 'kotarski komitet' otišao u šumu, što je spomenuto, ali nije rečenoda je riječ bila o Bijelom Polju. Nije rečeno ni da je koncentracija Crnogoraca i Srba među Golootočanima bila golema, natprosječna. Svjedočenja Hilla i Winterove bila su najsugestivnija. Šteta samo što se nisu prikazala u sklopu serijala o Golom otoku. Šteta što se nije razradila Hillova tvrdnja, jednog golootočkog uznika, o potrebi države da izolira one koji su mogli biti iskorišteni od Sovjeta.

Razlika između povjesničara i amatera zainteresiranog za prošlo upravo je u mogućnosti, želji da se prošlom pristupi kao kompleksu, pokažu različite finese i nijanse. Amateri to ne traže, baš kao što to ne žele ni oni koji prošlim manipuliraju zbog osobnih ili političkih razloga. Od stradalnika, bilo onih koji su bili djeca ili zreli ljudi, teško se može i očekivati da imaju pogled s odmakom. Takve ljude treba poslušati, ali ne od njih tražiti analizu. Analiza je za povjesničare. Analiziraju i dobri scenaristi dokumentarnih filmova. Samo, njih u Hrvatskoj više kao da nema.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi