KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Kilo mozga koštalo izbore!

14.01.2010 u 16:02

Bionic
Reading

Nekadašnji čuvar državnog pečata, Ivan Milas, mogao si je još dozvoliti da kilogram sive tvari procijeni na 'zna se, marku, marku i po'. Današnji visoki hrvatski dužnosnici mogu si priuštiti takav luksuz podcjenjivanja znanja samo na vlastitu štetu, što zorno pokazuje ishod ovih predsjedničkih izbora

Ovih se dana mnogo pisalo na temu za što su i protiv čega su Hrvati glasali prošle nedjelje: za demokraciju i Europu, a protiv Balkana, za toleranciju i pristojnost, a protiv primitivizma - dva suprotna reda vrijednosti koje su za glasače utjelovili predsjednički kandidati Ivo Josipović i Milan Bandić mogla bi se tako nizati unedogled. Na simboličnoj razini, građani su se doista podijelili, i to po novoj liniji koja više nije stranačka, nego upravo svjetonazorna.

Predsjednički izbori pokazali su da su građani umorni od politike i političara koji u Hrvatskoj, baš kao i u ostalim tranzicijskim zemljama, postaju sinonim za korupciju. Uzgred budi rečeno, to je za demokratske procese vrlo opasno jer je u takvoj situaciji teško motivirati ljude da uopće izađu na izbore. Sve u svemu, nimalo ne čudi da je na predsjedničkim izborima pobijedila osoba koja, uvjetno rečeno, nema ime i političku prošlost, pa stoga i nije opterećena stigmom korupcije i nepovjerenja. Pokazalo se također da su, osim od politike, građani umorni i od još nečeg drugog. Umorni su, naime, od prošlosti i od onih koji ih u prošlost pokušavaju vratiti prizivajući strah od komunizma - i to nakon što je Europa nedavno proslavila dvadesetogodišnjicu pada ovog političkog režima.

Naravno, programi u kampanji deklarativno su bili vrlo slični. Opća mjesta o borbi protiv korupcije, pravo i pravednost, ulazak u Europsku uniju, oporavak ekonomije i što već sve ne, malo začinjeno pozivima na arhetipove kolektivne podsvijesti: svjetlo i tmina, crveno i... I što, valjda crno? No, da se u javnoj percepciji sve skupa nije izrodilo tek u sraz različitih karaktera – recimo, kolerik nasuprot flegmatika, 'živac' vs. 'čovječja ribica', što se sve lijepo moglo otčitati iz stila i nastupa, govora tijela, izbora riječi, pa čak i iz intonacije glasa konkurenata – nego da su ovdje ipak u pitanju suprotne i suprotstavljene vrijednosti, možda je i presudno pokazalo Bandićevo omalovažavanje Josipovićevog obrazovanja.

Nazivajući svog rivala ‘knjiškim moljcem’ i osobom koja dvadeset godina ‘ništa ne radi nego samo predaje’, ovime je uvrijedio ne samo profesore i onih sedam posto visokoobrazovanih koji bi se s njima mogli prirodno solidarizirati, nego i većinu pismenih ljudi u Hrvatskoj. Još gore, poručio je da je obrazovanje – ništa. Nula. Nada. Zero. I to unatoč činjenici da je biračima i sam obećavao ni manje ni više nego upravo - besplatno obrazovanje! Daleko više nego staromodni i olinjali strah od crvenila, ovaj strah od obrazovanja koštao je, izgleda, Bandića izbornog poraza.

Da ne bi bilo nesporazuma: nije ovdje riječ o osobnim sklonostima ili formalnoj naobrazbi kandidata. Ili barem ne samo o tome. Studij u Frankfurtu kod Habermasa i doktorat filozofije u Konstanzu nije spriječio pokojnog srbijanskog premijera Đinđića, još jednog ‘knjiškog moljca’, da se fajterski pograbi s kriminalom i korupcijom, baš kao što je i populistički antiintelektualizam sasvim dobro poslužio Bushu za njegova dva mandata. Radi se o nečem važnijem.

Hrvatska se nalazi pred ulaskom u EU. Govoriti o ‘ponosu’ i ‘dostojanstvu’ s kojim želimo ući u tu zajednicu samo je puka fraza ako iza tih velikih riječi ne postoje ozbiljni, stvarni planovi. Naime, na što bismo to točno trebali biti ponosni? Na ono što nam je dala priroda (ma, ‘ko to more platit’) ili na ono što smo sami napravili i s prirodom i s ljudima koji ovdje žive? Hrvatska je mala zemlja koja se zajednici od nekih 500 milijuna ljudi ne može nametnuti ni veličinom teritorija ni brojem stanovnika, a ni razvijenom ekonomijom. Čime bi, dakle, jedna ovakva zemlja trebala izaći na međunarodno tržište, a da ne postane samo kolonija globalnog kapitala? Uz prirodne ljepote idealne za pametan, a ne stihijski razvoj turizma i prirodne uvjete za proizvodnju kvalitetne hrane, Hrvatska, naime, raspolaže – ljudima. Ne želimo li da ti ljudi (po receptu koji smo čuli) budu čistačice i konobari , da ‘kopaju’ i ‘oru’ servisirajući strane ulagače (što samo po sebi nije loše, i to su radna mjesta , ali ne naša jedina mogućnost!) – onda ih treba obrazovati.

Nije suvišno podsjetiti da obrazovanje igra središnju ulogu u Lisabonskom procesu EU-a, dakle strategiji modernizacije europskih ekonomija. Ne mora se gledati prema Skandinaviji da bi se vidjelo što to u praksi znači: Slovenija je, primjerice, još sredinom devedesetih učinila skok s 4,8 posto BDP-a izdvojenog za naobrazbu na šest posto, pa se na PISA-inoj ljestvici slovensko obrazovanje nalazi na zavidnom 12. mjestu, a sve to skupa nije ih uopće spriječilo da usto idu i na nogometno SP u JAR. Mi se još uvijek koprcamo negdje oko četiri posto BDP-a, a ni ‘vatreni’ neće vidjeti Afrike. Pogleda li se samo visoka naobrazba, Hrvatska je unatoč velikim riječima o europskim standardima predlani izdvojila za njega 0,87 posto BDP-a. Europski prosjek bio je 1,3 posto, u SAD-u 3,25 posto, a u Kini 3,5! Više i visoko obrazovanje u Hrvatskoj je, prema podacima Eurostata, 2007. godini imalo 18,3 posto populacije u dobi između 25 i 34 godine , dok je prosjek u EU-u bio 30 posto.

Hrvatska treba i može postati zemlja obrazovanih ljudi koji će u Europi konkurirati svojim znanjem i umom, a ne samo mišićima. A za to su nam, osim novca, potrebni upravo ti prezreni, obezvrijeđeni i osiromašeni profesori. Zbog toga je prezir prema obrazovanju odustajanje od budućnosti i okretanje prema prošlosti. Građani, a pogotovo roditelji, prepoznali su to i uplašili se čovjeka koji njihovoj djeci ne nudi budućnost nego zastrašujući povratak prošlosti.