ODSTREL NOVINARA

Kako sam otpušten iz Slobodne Dalmacije

Sanader i Pavić u novim prostorijama Slobodne u Dugopolju

Sanader i Pavić u novim prostorijama Slobodne u Dugopolju

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Nikola Vilić

Dugogodišnji novinar ugaslog splitskog tjednika Feral Tribune - Igor Lasić - na kratko se vrijeme skrasio u splitskom dnevniku Slobodna Dalmacija. No nije se uklopio u uređivačku koncepciju dnevnika budući da je odbijao pisati po diktatu političkih ili ekonomskih centara moći, pa je otpušten pod izlikom 'racionalizacije i optimizacije poslovanja'. O svom je slučaju i alarmantnom stanju u hrvatskim medijima objavio tekst u sarajevskom tjedniku BH Dani, koji u cijelosti prenosimo

Početkom ljeta prošle godine ugasio se Feral Tribune u kojem sam radio preko deset godina, i ubrzo sam prešao u zagrebačko dopisništvo Slobodne Dalmacije, jednog od listova najvećeg hrvatskog medijskog koncerna, Europa Press Holdinga. Isprva mi je najviše truda uzelo navikavanje na identifikaciju karticom, onom koja se prisloni uz elektronski čitač, pa isti onda tihano zapišti, a crvena lampica se oboji zeleno, i bude sve u redu... U novoj, modernoj zgradi EPH, ako želite ući te pristupiti liftu za dopisništvo Slobodne Dalmacije, recimo, zatim otići na ručak u interni restoran na sedmom katu, potom se vratiti na rad i na kraju izaći van, tu karticu morate stroju predočiti pet puta.

Kasnije sam jednom navratio do korporacijskog 'bezbednjaka', zaduženog za svakovrsnu sigurnost u firmi, jer sam radi članka trebao objašnjenja zakonskih okolnosti u vezi s osiguravanjem informatičkih sustava, i pamtim da je taj gospodin na zidu imao samo dva plakata, jedan do drugog: skice organizacijskog ustroja Slobodne Dalmacije i – to mi se dopalo – CIA-e.

Josko Ponoš / CROPIX

Josko Ponoš / CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Josko Ponoš

Zoran Krželj (desno) uručuje nagradu  Slavku Lončaru, predsjedniku uprave Jadrolinije za najbolji trajket 2008.

Veliki dio zaposlenih je u to kolovoško vrijeme koristilo godišnje odmore, a s rujnom je situacija dozorila u realnom koloritu. Prvo mi je glavni urednik Slobodne DalmacijeZoran Krželj zabranio, preko urednika kulturne rubrike, da pišem o Milanu Štrljiću, intendantu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, koji je taman bio zaredao s uklanjanjem nepoćudnih predstava i autora s repertoara toga teatra... Bio mu je i osobno sklon, kao što ću naknadno saznati, izuzev ultimativnog razloga kadrovskog interesa HDZ-a.

Dobio sam ugovor na neodređeno vrijeme i formalni status tzv. novinara-komentatora, ali zapravo nisam pojma imao što glavni urednik misli o mom dolasku, jer se nije izjašnjavao niti na neobavezni poticaj najbližih suradnika u splitskoj centrali tih novina. Prva dva mjeseca nismo se ni vidjeli niti čuli, ma ni e-mail nismo izmijenili. Često je dolazio u Zagreb i u EPH, ali u dopisništvo nije navraćao. A nije niti morao ništa reći, jer ga se o mom dovođenju – postat će zatim više nego očito – nije baš ni pitalo. Ispast će da sam u Slobodnu Dalmaciju došao posve mimo Krželja, na prijedlog nove šefice dopisništva Nataše Škaričić i pristanak predsjednika Odbora direktora EPH-medija Stjepana Oreškovića

Objektivni personal

Tikva je među nama pukla čim smo se početkom listopada sreli; prethodilo je interveniranje u moje tekstove o Hrvatskom helsinškom odboru i njegovu predsjedniku Ivi Bancu te aferama koje su već mjesecima potresale taj nekoć časni naslov. U tri navrata telefonski sam nazivao Banca i zapitkivao ga o meritumu stvari, no za samo par minuta njegov intimus Ivan Zvonimir Čičak – tada počasni predsjednik, a danas Bančev potpredsjednik, inače kolumnist Jutarnjeg lista – već je zvao šeficu mog dopisništva, uvjeravajući je da me na dotičnom slučaju zamijeni 'objektivnijim' personalom. Zvao je Čičak i više, ovdje navedene instancije u firmi, ali zalaganje mu se isplatilo u, neobjašnjivo, tek drugom pokušaju.

Nato sam poslao e-mail za splitsko uredništvo i desk, 25. rujna: 'Poštovani, lijepo molim da me ne potpisujete ako tekst opet bude skraćen u vidu otklanjanja svakog (ili bilo kojeg) spomena I. Z. Čička, a kao što je već dvaput bio slučaj... I to bez da me itko upozorio na to i pitao želim li uopće biti potpisan pod cenzurirane tekstove. Smatram da se time drastično utječe na smisao onoga što sam napisao i poslao Vam, naime, ovdje je posrijedi kardinalni utjecaj rečenog kolege iz Jutarnjeg lista na stanje u HHO-u. Nažalost, i na stanje u Slobodnoj, zaobilazno ali djelotvorno. Hvala na razumijevanju, lijepi pozdrav.' Nisam se izravno pozivao na zakonsko pravo, navedeno u ugovoru, da potpisujem samo ono što želim. U svakom slučaju, nitko mi nije odgovorio.

Nekoliko dana kasnije, pisao sam nešto kad je u dopisništvo stupio Zoran Krželj u društvu Stjepana Oreškovića i Nataše Škaričić, pozdravio petoro ili šestoro prisutnih novinara i prišao mi, da bih mu uz rukovanje priznao kako mi je drago što ga vidim, ali mi nije drago vidjeti da Čičak zaustavlja moje pisanje... Uzvratio mi je da mu se obraćam na nedopustiv način, a ja njemu da je nedopustivo to što mi iz teksta izbacuje citate neimenovanih sugovornika, zaposlenih u HHO-u, koji nam svjedoče o svojoj organizaciji pa bismo trebali njihove izjave objaviti, budući da je nama – njemu i meni – poznato tko su ti ljudi, poimence.

Kukuruz između dva mobitela

Riječ po riječ, pozvao sam se i na principe struke, e da bih čuo kako to što radim uopće nije profesionalno novinarstvo. Odgovorio sam da to što on radi jest profesionalno, ali nije novinarstvo. A on će na to da mu ne pada na pamet objaviti moje izvore, jer bi vjerodostojni svjedoci, ako to jesu, pristali da im se objelodane imena. I da ovo tu, kaže, ovo gdje mi radimo, nije Feral

Pa, toga da sam itekako svjestan kako Slobodna nije Feral, odgovorio sam novinaru i uredniku za vrijeme čijeg je vođenja splitskog dnevnika taj list pao, po mom sudu – a radio sam tamo i kao početnik od 1994. od 1997. godine – s najnižih grana na samo tlo. Nije to nanovo ona ratnohuškačka tribina iz npr. druge polovine 1993. godine, jasno, ali je sve besmisleniji i sve odiozniji tabloid; riječju, antinovine... Pritom uglavnom neupotrebljive za opsežnije akcije političkog podzemlja, koje se radije oslanja na manje ruinirane medijske strukture.

Kroz nepunu godinu do momenta kad ovo pišem, Krželj je redikulizaciju Slobodne Dalmacije usavršio ciljanim potiskivanjem najrelevantnijih društvenih tema i zastiranjem problema što ih producira aktualna državna vlast, te euforičnim forsiranjem novosti o gatarama i raznim drugim čudesima, sportskim i estradnim marginalijama ili crnokronikaškim pikanterijama, sve do pokušaja da jednu novinarku uvjeri kako će imati sjajnu vijest ako zrna kukuruza stavi među dva mobitela koji će biljne klice mikrovalovima začas preobraziti u autentične kokice.

Stilist koji u svojim komentarima ponajviše od interpunkcije ljubi uskličnike, pri čijem se otipkavanju na tastaturi inače rabe dva prsta lijeve ruke, za razliku od npr. točke ili zareza kojima dostaje po jedan prst na desnoj, pa i to govori nešto o osebujnosti korisnikova izričaja, Krželj se kao novopečeni urednik imao zgodu proslaviti, nakon komsomolački odrađene omladinsko-redakcijske karijere u SFRJ, naime, istinski tek proljetos, ispisujući pamflet kontra nekoliko svojih novinara što su doveli u pitanje gazdinu volju o selidbi Slobodne Dalmacije iz centra Splita u jeftiniji objekt nadomak Sinju, gdje su uz opće sranje danas još primorani inhalirati vonj vlastitih govana iz loše urađene septičke jame.

Krželj je umuknuo

Josko Ponoš / CROPIX

Josko Ponoš / CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Jadran Babic

Mladen Pleše, bivši glavni urednik Slobodne

Primjera je mnogo, a sličan mome jest, recimo, onaj splitskog kolege koji je poželio napisati nešto o neplaćanju radnika na gradnji nove sportske dvorane u Splitu, jedne od šest njih u šest hrvatskih gradova, koje čine grandiozni projekt rasipanja javnog novca na kreditni rok od 30 godina, inicijalno radi domaćinstva za Svjetsko rukometno prvenstvo. Ali, projekt je zacrtan po volji premijera Ive Sanadera i lokalnih vlasti te najvećih graditelja, kao i koncesionara sportske dvorane koji jamči plaćanje stalne reklame u Slobodnoj, pa su neimenovani proleteri škartirani baš poput mojih HHO-izvora.

Uostalom, zapitao sam Krželja tada u dopisništvu, zbog čega je onda, ako ne priznaje neimenovane izvore, u jedan moj tekst o kandidaturama na predstojećim izborima za Predsjednika RH, ugurao informaciju dobivenu od neimenovanog izvora koji ujedno vrši dužnost premijera Vlade RH, a ni tada me nije pitao želim li ja to baš tako... E, tu je, bogme, Krželj nakratko umuknuo. Pretpostavljam da ga je proželo kajanje što se o svom tajnom telefonskom razgovoru s anonimnim Ivom Sanaderom, koji se par dana ranije poželio malo ubaciti u trač-kombinacije o budućem predsjedniku, ali to nije želio javno potvrditi, je li, on sam pohvalio šefici dopisništva, a ona ga je pohvalila meni.

Uto se u naš razgovor umiješao Orešković, naočigled zabrinut oko ishoda. Pokušao me uvjeriti da 'ipak moramo povesti računa i o nekim ljudima u kući', no uvjerio me samo kako je utjecaj Čička, kućnog spin-doktora opće prakse, toliko stabilan da se, eto, može i otvoreno potegnuti kao argument, a uvjerio je i Zorana Krželja koji spomen toga više nije vidio nedopustivim. Još malo smo se natezali oko neimenovanih izvora, da bi nam se Orešković ispričao neodgodivim obvezama i ostavio Krželja da sam dalje podnosi gori dio onoga za što je namješten.

Spontano je tad prešao na 'ti', moj glavni urednik, ali kako ionako nismo znali o čemu bismo još pričali, trenutak se nenadane bliskosti brzo i okončao. Izašao sam bez rukovanja i uz 'doviđenja', no ni ta mi želja do danas nije uslišana. A nedavno, prošlog mjeseca – na petak trinaesti – otpušten sam 'zbog racionalizacije i optimizacije poslovanja', kako su mi napisali u oficijelnom rješenju... Bez mogućnosti prelaska u neko od brojnih izdanja pod istim krovom.

Medijska magla

Do kraja, dakle, mogao sam tek još pisati izvještaje s press-konferencija ili tekstove koji neće biti objavljeni, a Krželj se više nije pojavljivao u dopisništvu. Normalnu komunikaciju s njim ne pamti niti Nataša Škaričić, kojoj je upravo prije nekoliko dana započeo otkazni rok, ubrzo nakon što je pokrenula javnu peticiju-apel o alarmantnom stanju u hrvatskom novinarstvu. Također, zbog generalne prakse neovlaštenog interveniranja u tekstove, novinari Slobodne Dalmacije već mjesecima prikupljaju razne primjere Krželjeve cenzure, koje će poslati na uvid Hrvatskome novinarskom društvu.

Problem uvelike nadilazi slučaj jednoga oštećenog novinara, koliko i jednog (ne)odgovornog rukovodioca pogona: šteta se stalno nanosi novinarskoj profesiji u cijelosti, a time i zajednici čiji smo posrednik, ili bismo makar trebali biti, načinom društveno progresivnim. Drugim riječima, ni Krželj ni ja ne bismo za priču o sebi zaslužili ovoliko prostora da nam nije uistinu delikatne javne funkcije i posljedica što ih ona nosi; jao si ga novinarstvu kojem su sami novinari tema...

U tako postavljenom kontekstu ipak se znatno ozbiljnijim doima zdušno djelovanje glavnog urednika, naime, kao branitelja interesa vlasti koja je njegove novine i prodala EPH-u, uz izostanak transparentnog zakonskog nadzora ispunjavanja preuzetih obaveza novog vlasnika prema novinama. Dok ta vlast, s druge strane, drži novinare u svojevrsnoj informacijskoj blokadi, ne dajući im priliku da na press-konferenciji premijeru i ministrima izravno postave neko pitanje, a čemu se u svoje vrijeme izlagao čak i Franjo Tuđman... Mediji u novodobnoj Hrvatskoj razdijeljeni su ciljanim pouzdanicima kako bi udruženi interes političke i gospodarske elite u diobi javnog bogatstva bio što uspješnije zaklonjen medijskom maglom i odvlačenjem pažnje na prigodne atrakcije koje se uslijed posvemašnje merkantilizacije usput i sjajno prodaju.

Detektori mozga

Josko Ponoš / CROPIX

Josko Ponoš / CROPIX

Izvor: Guliver/Getty Images / Autor: -

Brojni novinari trpe nemogućnost slobodnog izražavanja i čekaju da im aktualni bauk recesije i nedokazivi poslovni gubici nujnog poslodavca presude otkazom

Kiosci Tiska kao glavni komad ukupne novinsko-distribucijske mreže, zato i jesu izručeni glavnom trgovinskom oglašivaču u Hrvatskoj, Agrokoru, HDZ-ovog tajkuna Ivice Todorića kojeg ovdje više nitko ne smije ni krivo pogledati. Danas, kad je proces proizvodnje novina zbog uzleta modernih tehnologija puno jeftiniji nego prije petnaest godina, pokretanje dnevnika ili novog tjednika puno je teže negoli je bilo, zahvaljujući novougrađenim mehanizmima i otpornicima u političkom i ekonomskom uzurpiranju medijske djelatnosti. Tranzicijski krug je zatvoren, pa tako više nikome nije čudno što se ime Zorana Krželja može vidjeti i u Registru poslovnih subjekata Hrvatske gospodarske komore, pod Slobodna Dalmacija Media d.o.o. Ali, tamo se ne navode urednici, nego članovi uprave.

Ninoslav Pavić, većinski vlasnik EPH, nedavno je u magazinu Lider pozdravio osjećaj egzistencijalnoga grča u želucima svojih novinara. Jer, poručuje on, tako bolje funkcioniraju. I, doista, nema bojazni za gazdu: poznajem na desetke odličnih novinara koji u sustavu EPH i šire, izmučeni dugotrajnim pritiskom udruženih centara moći te svojim privatnim grčevitim obligacijama, trpe nemogućnost slobodnog izražavanja i čekaju da im aktualni bauk recesije i nedokazivi poslovni gubici nujnog poslodavca presude otkazom potkrijepljenim motivima 'racionalizacije i optimizacije'. Bez obzira što mi sami umnogome doprinosimo tome, svojim pristajanjem, apatijom i neorganiziranošću, da ne spominjem teže vidove krivnje.

Dok ovo pišem, čisteći za sobom ladice u dopisništvu Slobodne Dalmacije, radnici na glavnoj porti EPH upravo postavljaju dvije nove staklene, cilindrične komore s detektorima koji očitavaju neželjene materije u posjedu kandidata za ulaz. Opravdat će to, nema sumnje, razlozima više sigurnosti zaposlenika u okolnostima pojačane strepnje zbog naraslih anonimnih prijetnji i fizičkih napada na novinare, baš kao što je Amerika tumačila svoj globalni rat protiv terorizma... Kao i u tom slučaju, međutim, ostat će makar taj problem što barijera načelno ima dva lica, i često biva nejasnim odnos među njima, često nije lako razaznati s koje strane možemo uz iole objektivno pokriće govoriti o slobodi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi