U povijesti ratova 1990-ih na području bivše Jugoslavije rijetko je koja figura utjelovila tako radikalan i mračan pokret kao Biljana Plavšić. Nekadašnja ugledna profesorica biologije postala je jedna od najradikalnijih političkih figura bosanskih Srba, a potom i jedina žena osuđena pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Donosimo portret ratne zločinke i simbola krajnje etnonacionalističke politike devedesetih koja je u četvrtak umrla u Beogradu
Biljana Plavšić rođena je 7. srpnja 1930. godine u uglednoj trgovačkoj obitelji u Tuzli, ali je odrasla u Sarajevu, gdje je njezin otac Svetislav Plavšić radio kao sveučilišni profesor i znanstvenik u sarajevskom Zemaljskom muzeju. Prije nego što je stupila na političku scenu Plavšić je imala izgrađenu akademsku karijeru, a diplomirala je biologiju na PMF-u Zagrebu, gdje je i doktorirala botaniku. Poslije specijalističkih studija u SAD-u bila je profesorica biologije, šefica katedre za biologiju i dekanica sarajevskog PMF-a te je tijekom znanstvene karijere objavila oko stotinu znanstvenih radova.
vezane vijesti
Međutim početkom devedesetih godina, nakon članstva u predsjedništvu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, ulazi u Srpsku demokratsku stranku (SDS) i ubrzo zauzima mjesto u samom vrhu političkog rukovodstva bosanskih Srba, uz Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika.
Dok su strani promatrači i mediji pokušavali razumjeti prirodu sukoba u Bosni i Hercegovini, Plavšić je plijenila pažnju svojom ekstremnom retorikom. U novinarskim izvještajima iz tog vremena ostala je upamćena po pseudobiološkim teorijama o 'genetskoj superiornosti' i izjavama da je etničko čišćenje 'prirodna pojava'. Čak je i tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević, u usporedbi s njom, u određenim diplomatskim krugovima djelovao umjereno, a privatno ju je navodno nazivao ženom monstrumom.
Fotografija poljupca koja je obišla svijet
Jedan od najupečatljivijih vizualnih simbola brutalnosti rata u BiH vezan je upravo uz njezino ime. U proljeće 1992. godine u Bijeljini, nakon što su paravojne formacije pod komandom Željka Ražnatovića Arkana preuzele kontrolu nad gradom uz masovne likvidacije civila, Plavšić je javno i srdačno poljubila Arkana. Ta fotografija – na kojoj ugledna profesorica izražava zahvalnost vođi paravojne formacije dok u neposrednoj blizini leže tijela ubijenih – postala je ključni dokaz o sprezi političkog vrha i brutalnih postrojbi na terenu.
Plavšić je za vrijeme rata u BiH često obilazila srpske postrojbe na njihovim položajima, ne prezajući pritom od huškačkih izjava. Jedna od njih je glasila 'Srba ima 12 milijuna, neka ih šest pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe'.
Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u studenom 1995. godine i povlačenja Radovana Karadžića, Plavšić preuzima funkciju predsjednice Republike Srpske. U tom periodu dolazi do oštrog političkog zaokreta te se sukobljava s tvrdom linijom SDS-a na Palama, premješta sjedište vlasti u Banju Luku i počinje surađivati s međunarodnom zajednicom, što je zapadnim diplomatima dalo nadu u stabilizaciju regije.
Međutim prošlost je brzo stigla nekadašnju cijenjenu botaničarku. Haško tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv nje za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, a u siječnju 2001. godine dobrovoljno se predala Haškom sudu.
Farsa od pokajanja
Preokret koji je uslijedio u sudnici iznenadio je mnoge. Plavšić je priznala krivnju za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, odnosno zločin protiv čovječnosti. U svom obraćanju sudu izjavila je da prihvaća odgovornost za patnje tisuća nevinih žrtava i izrazila kajanje. Zauzvrat je tužiteljstvo povuklo ostale točke optužnice, uključujući onu najtežu – za genocid. Stoga je osuđena na 11 godina zatvora.
Kaznu je izdržavala u švedskom zatvoru Hinseberg. Nakon što je odslužila dvije trećine kazne, puštena je na slobodu 2009. godine te se nastanila u Beogradu. Ipak, novinarski intervjui i memoari koje je objavila nakon izlaska iz zatvora bacili su potpuno novo svjetlo na njezino haško pokajanje. U razgovorima za medije priznala je da je njezino priznanje krivnje pred sudom bilo proračunato i da se zapravo radilo o taktičkom potezu kako bi izbjegla doživotnu robiju i dugotrajno suđenje, a ne plod stvarne grižnje savjesti.
Plavšić nakon svoje smrti ostaje zapisana u povijesti kao kompleksna i duboko kontradiktorna figura, intelektualka koja je znanost podredila destruktivnoj ideologiji, ratna čelnica koja je završila kao osuđena ratna zločinka i političarka čije priznanje krivnje u moralnom smislu ostaje duboko kompromitirano.
