Osobe s invaliditetom mogu zatražiti osobnog asistent-a/-icu ako samostalno ne mogu obavljati zadaće koje osoba bez oštećenja može, a dodjeljuje im ih udruga u koju su učlanjeni. No prije nego što netko dobije taj posao, mora proći određene provjere.

'Kao i za svaki drugi posao tako i za poziciju osobnog asistenta trebate dobiti potvrdu od liječnika da ste psihički stabilni, jer ipak radite s fizičkim osobama. Nakon toga prolazite edukaciju za osobe s invaliditetom koju osigurava udruga za koju kao osobni asistent radite. No, za dobivanje ovog posla, osim testiranja, nema nekog posebnog psihološkog testiranja', objašnjava Blažić.

Posao nije lagan, ali volim ga

Raditi kao osobni asistent može ponekad biti veoma naporno, jer i osobe s invaliditetom, kao i svi mi znaju ponekad biti uzrujane, ljute i tužne.

'Želim se baviti ovim poslom, pomoći osobama s invaliditetom i mislim da je to jedini pravi motiv zašto sam se odlučio biti osobni asistent. I među osobama s invaliditetom, kao i među svima nama, ima onih koji su na nekoj distanci, povučeniji, ali većina ih ima veoma prisan odnos sa svojim osobnim asistentom. S druge strane, postoje situacije koje se znaju dogoditi tijekom dana, a za koje moraš ipak imati malo više živaca i razumijevanja. Trebaš si složiti u glavi da im moraš pomoći, jer sve stvari koje mi možemo samostalno obaviti osoba s invaliditetom treba pomoć nekog drugog', priča asistent.

Nakon što se slučajno našao u ulozi osobnog asistenta, shvatio je da je to ono što želi raditi, iako je doživio neke teške trenutke.

'Nakon što sam između 8 i 9 mjeseci bio asistent jednog gospodina, koji je tada preminuo, tri sam mjeseca radio kod osoba s invaliditetom oboljelima od distrofije, ljudi u polu-komi. To me, doista, pogodilo. Posebno kada sam vidio na kakav način i kojim uvjetima ti ljudi moraju živjeti. S druge strane mi je bilo drago što sam bar kratko bio dio njihovog života da im pomognem na bilo koji način', sjeća se Blažić.

Rad i šale obilježe mu dan

Trenutačno je osobni asistent jednog dečka s invaliditetom koji u potpunosti ovisi o njegovoj pomoći.

'Danas kada dođem kod dečka o kojem se brinem, prvo mu pomognem dići se iz kreveta, otuširam ga, presvučem i dam mu nešto za pojesti. Nakon obroka mu pomognem da sjedne u kolica. Većinu dana on provede pred kompjutorom dok ja, recimo, odem u kupnju ili počistim stan. Ako ima neki šahovski turnir, osiguram mu prijevoz i pomažem mu micati figurice na šahovskoj ploči. Uz njega sam naučio igrati šah. Navečer kada dođemo doma, pomognem mu da opere zube, presvučem ga i stavim u krevet. Tu završava moj radni dan osobnog asistenta', kaže Blažić.

Osim radnih obaveza, neizostavne su brojne šale koje su češće kada je u pitanju veće društvo.

'Svaki dan imam sa svojim korisnikom neke smiješne situacije. Najsmješnije mi je koliko se oni zapravo međusobno šale na račun svoje invalidnosti, primjerice, utrkuju se kolicima. Tijekom šahovskih turnira 90 posto stvari oni ne mogu samostalno obaviti pa jedan drugome dobacuju šale upravo zbog toga', priča asistent.

Ne želi odustati

Iako i ovaj posao, kao i svaki drugi, sa sobom nosi određene izazove, Tomislav ga se ne bi odrekao.
'Ne postoje situacije u kojima bih odustao od svega, jer da je tome tako, ne bih se danas bavio njime. Jednostavno se morate pripremiti na strpljenje, razumijevanje, na pomoć, pa čak i nekad na neki živčani ispad, ali to je sve puno bolje nego da mi neki šef koji je fizički spreman sjedi za vratom. Prema osobama s invaliditetom trebate upravo zbog njihove situacije imati više razumijevanja', zaključuje Blažić.

Izazovan i zanimljiv posao

Gotovo jednako razmišljanje ima i Dražen Rebselj, također asistent osoba s invaliditetom koji smatra da je riječ o poslu punom svakodnevnih izazova.
'Posao asistenta prije svega je odgovoran i dinamičan, a uključuje predanost, požrtvovnost i diskreciju prema korisniku. Sve varira od slučaja do slučaja, no valja istaknuti da nije lako ni fizički ni psihički. Ima raznih situacija u kojima se morate znati postaviti i odgovoriti na razne izazove', objašnjava Rebselj.

U posao krenuo slučajno

Posao asistenta odabrao je sasvim slučajno, a kaže kako je još uvijek riječ o projektu koji se u Hrvatskoj tek treba razviti.
'Za posao asistenta sam se odlučio sasvim slučajno, i to u početku kao volonter u jednom sportskom klubu, gdje sam upoznao i svog prvog korisnika. U to vrijeme sam bio nezaposlen pa sam želio ispuniti vrijeme i biti od koristi. Kod nas je sve to još uvijek u povojima, asistenti u nekim udrugama imaju nekakav vid edukacije, no to je još uvijek pilot-program i nema zakonske regulative da bi sve osobe s invaliditetom imale pravo na asistenta', smatra asistent.

Kaže kako nije do sada imao nikakvih negativnih iskustva niti sukoba, jer se nastoji držati onoga što on kao osobni asistent mora i smije ili ne smije.

'Osobno nisam imao konfliktnih situacija jer se prema korisniku prije svega odnosim s poštovanjem, uvažavajući sve njegove potrebe. Slušam naredbe svoga korisnika i po potrebi ponudim rješenje u nekim situacijama. Na svoju ruku ne radim ništa', priča Rebselj.

Potrebna im je svakodnevna pomoć

Kao što je već i Tomislav rekao, posao asistenta obuhvaća nekoliko različitih dnevnih obaveza kojima se olakšava osobama s invaliditetom.
'Moj radni dan traje četiri sata, a sastoji se od pomoći korisniku pri ustajanju iz kreveta, osobnoj higijeni, pripremi doručka, transfera na invalidska kolica, itd. Asistenti imaju jako puno obveza prema korisniku točnije trebaju mu pomoći uraditi sve ono ne može napraviti samostalno. Osnovne obveze su već prije navedene, a od važnijih su odlasci u trgovinu po namirnice, odlasci kod liječnika i odlasci u razne institucije', kaže Rebselj.

Svakodnevni rad s osobama s invaliditetom donosi i poneku anegdotu.

'Anegdota ima jako puno, zapravo, svaki dan se dogodi nešto zanimljivo, a to je posebnost ovog posla. Prošle godine sam bio na rehabilitaciji s nekoliko korisnika i na plaži se jedan korisnik razgovarajući na mobitel istovremeno u krug vozi svojim elektromotornim kolicima i u toj vožnji s ruksakom koji mu je bio otraga zakvačio je komande za upravljanje (Joistick) na elektromotornim kolicima drugog korisnika. U nevjerici drugi korisnik je protrnuo jer su sada njegova elektromotorna kolica praktički nepokretna. Smirujem čovjeka i obećavam da ću to odmah pokušati popraviti. Uz malo dobre volje uspjeli smo riješiti problem, a drugi korisnik je odahnuo i ustvrdio kako se bio prestrašio da ćemo ga morati ručno gurati u tim kolicima. Ili u najgorem slučaju nositi na sebi do sobe', priča asistent.