Nizozemska izlazi na izbore 29. listopada u ozračju velikih političkih napetosti. U vodstvu je i dalje krajnje desna Sobodarska stranka (PVV), iako bi mogla izgubiti i do osam od svojih 37 mjesta osvojenih 2023. godine.

Desni populist i najpoznatiji nizozemski islamofob Geert Wilders godinama je diktirao ton tamošnje politike, oblikovao javnu raspravu o migracijama i tjerao ostale stranke da se prilagođavaju njegovim porukama. Iako on i njegov PVV prema anketama i dalje drže vodeću poziciju, čini se da bi njegov utjecaj sada mogao dosegnuti granice, a novi glavni igrač mogao bi postati čovjek suprotnog političkog rezona, umjereni demokršćanin i 'antipopulist' Henri Bontenbal.

Jedna stranka - jedan čovjek

Wilders zagovara jako stroge azilantske politike, povratak Ukrajinaca (muškaraca) u svoju zemlju, a na tragu svog američkog pandana i slanje vojske na 'ulične teroriste' te kraj 'woke indoktrinacije' u školama.

PVV je, u pravom smislu riječi, Wildersov proizvod: stranka je osnovana 2006. godine s minimalnim formalnim članstvom (on je zapravo jedini član stranke) i zatvorenom strukturom bez predsjedništva, stranačke mladeži ili mehanizama za unutarnju obnovu. Ta konstrukcija bila je svjestan odgovor na kaos i frakcijske borbe koje su desetkovale ranije desne stranke u zemlji.

U kratkoročnom smislu to mu je osiguralo lakše prenošenje poruka i veću 'discipliniranost' unutar stranke, no na taj način PVV je postao ovisan o jednom čovjeku.

Wilders je iskoristio komunikacijske vještine (uglavnom komunicira sa svojim biračima i izbjegava eksponiranje u medijima), jasne poruke te agitaciju protiv imigracije, islama i establišmenta da bi PVV učinio dominantnim akterom na nizozemskoj političkoj sceni. Na zadnjim izborima 2023. godine osvojio je najveći broj mandata, a njegova stranka postala je srž desne koalicije. Sam Wilders bio je previše toksičan da bude premijer pa je tu palicu prepustio neovisnom Dicku Schoofu.

U svibnju je ovaj kontroverzni političar ciljano srušio svoju vladu nakon samo 11 mjeseci, zahtijevajući trenutačnu primjenu stroge politike azila, čime je pokazao da može destabilizirati cijeli politički sustav jednim potezom.

Takva osobna kontrola nad strankom, naravno, ima i tamnu stranu: bivši članovi PVV-a govore o kultu odanosti, sankcioniranju disidenata i ozbiljnim problemima u zapošljavanju kadrova. Stranka se financira privatnim donacijama, svjesno zaustavljajući priljev novca od članarina, ali i državnog novca koji se dodjeljuje na temelju formalne veličine organizacije.

Učinkovit u kampanji, riskantan na vlasti

Wildersova strategija je jednostavna: emotivni slogani i 'brzi odgovori' na društvene probleme (npr. 'Nizozemska Nizozemcima' i zatvaranje centara za azilante) koji rezoniraju s dijelom birača.

No njegovi prijedlozi rijetko prolaze test izvedivosti: PVV se suzdržava od sudjelovanja u ekonomskim analizama izbornih programa koje radi vladin ured Centraal Planbureau (CPB). U zemlji čija je vanjskotrgovinska razmjena vrijedna stotine milijardi eura i koja je važan partner članica EU-a naravno da takav izostanak transparentnosti izaziva zabrinutost.

Politika jedne osobe pokazala se neefikasnom i u praksi: PVV-ova vladajuća koalicija bila je među najmanje produktivnima, a Wilders je i u vladi ostao više u poziciji oporbe (što mu je vjerojatno prirodni habitus) – napadajući čak i vlastite ministre. Njegov impuls da brzo i spektakularno ostvari rezultate doveo je do naglog raspada vlade, što je prouzročilo političku paralizu zemlje i povećalo rizik od daljnje fragmentacije.

Uspon 'antipopulista': Je li došlo vrijeme za promjenu

Zbog zamora polarizacijom i 'vrištećom' politikom izgleda da u zemlji raste potražnja za umjerenijim opcijama. Predvodnik te struje je Henri Bontenbal (CDA), čiji je politički ton niskog naboja, a fokus na pristojnosti i praktičnim rješenjima sve privlačniji biračima.

CDA, nekada dominantna sila nizozemske politike, pod vodstvom mladog Bontenbala bilježi oporavak zahvaljujući kampanji fokusiranoj na krizu stanovanja i pozivu na 'normalnu, civiliziranu politiku'.

Ankete predviđaju njegovoj demokršćanskoj stranci značajan skok (22-26 mandata, dok su na prethodnim izborima dobili samo pet), što bi ga dovelo u poziciju da bude ključni igrač u formiranju stabilne koalicije. Savez Zelenih Fransa Timmermansa i socijaldemokrata (GroenLinks-PvdA) stoji slično, no budući da većina birača odbacuje lijevu politiku, Bontenbal ima veće šanse postati novi premijer. U trenutnoj konfiguraciji tek on i slične umjerene snage imaju mogućnost sastaviti širu koaliciju bez Wildersa.

Bontenbalove mjere, poput prijedloga o blagom povećanju PDV-a da bi se ispunila obaveza izdvajanja za NATO (3,5 posto BDP-a) ili pragmatičnih zahvata u zdravstvu, pokazuju spremnost na kompromis i političku odgovornost, što je suprotnost Wildersovu pristupu 'sve ili ništa'.

Kakva je buduća vlada moguća?

U zemlji s izrazito fragmentiranom političkom scenom pitanje tko može s kime formirati vladu jednako je važno, ako ne i važnije od toga tko će završiti na prvom mjestu.

Nakon izbora parlament imenuje 'informatora', koji istražuje moguće saveze, a zatim 'formatora', najčešće vođu najveće stranke koji vodi formalne pregovore o koalicijskom sporazumu, a taj proces može trajati mjesecima.

Prema procjenama portala CoalitionChecker, najizglednije kombinacije uključuju Bontenbalov CDA i zeleno-laburistički GL/PvdA, uz liberalno-progresivni D66 i jednu ili više manjih stranaka.

Wilders bi mogao, prema svemu sudeći, ostati izvan vlade jer je srušio previše mostova, ali njegov će utjecaj zasigurno i dalje biti presudan, bez obzira na ishod izbora.

Što ako Wilders opet pomete sve na izborima?

Ako PVV ponovno dobije velik broj mjesta, ali ostane izoliran u procesu koaliranja, Nizozemska bi mogla ući u fazu dugotrajnog sektaškog parlamentarizma: Wilders bi ostao političko središte, ali bez sposobnosti gradnje stabilne vlade.

Zemlja se na izborima suočava s bazičnim pitanjem: želi li narod izvrgnuti svoju politiku daljnjoj polarizaciji, koju personificira Wilders, ili se okrenuti programu umjerene stabilizacije, koji nudi Bontenbal? Wilders je dokazao da može oblikovati politički diskurs i mobilizirati značajan dio birača svojim pojednostavljenim rješenjima, no njegova stranačka arhitektura i teškoće u koalicijskom djelovanju pokazuju da koncentrirana popularnost ne znači i sposobnost vladanja.

'Griješi onaj tko misli da se onaj najglasniji najbolje brine za ljude', kaže Bontenbal. Hoće li 'onaj najtiši' moći dokazati suprotno – tek će se vidjeti. Ipak, ovi izbori mogli bi donijeti veliko iznenađenje u samoj završnici.