Naime, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, SAD i najmoćnije zemlje EU-a priznale su administrativnu liniju između Srbije i njezine južne pokrajine kao državnu granicu.
Aktualni izvjestitelj EU-a za Srbiju Jelko Kacin prije nekoliko dana izjavio je da je 'pravi trenutak za otvaranje pitanja ustavnog i zakonskog uređenja autonomije Vojvodine', što podrazumijeva i pitanje granica. Hrvatska također smatra da ni pitanje razgraničenja sa sjevernom srpskom pokrajinom, odnosno Srbijom, nije završeno, podsjećaju Novosti.

'Nažalost, ispostavilo se da zaključci Badinterove komisije važe za sve bivše republike SFRJ, osim za Srbiju, koja se i dalje fragmentira duž pokrajinskih granica', kazao je Momčilo Pavlović, direktor Instituta za suvremenu povijest.

'Paradoksalno je da je proces fragmentiranja Srbije često bio generiran iz njezine vlasti. Kao da zaključci kongresa Komunističke partije Jugoslavije održanog u Dresdenu 1928. nisu izgubili aktualnost', dodao je on.

Povjesničari podsjećaju na zaključak tog kongresa, da se mora srušiti 'imperijalistička versajska tvorevina Jugoslavija' u kojoj je velikosrpska buržoazija podjarmila Slovence, Hrvate, Crnogorce, ali i velike oblasti Srbije koje pripadaju Albancima, Bugarima i Mađarima. KPJ je tada pozvala u oružanu borbu za nezavisnu Hrvatsku, Crnu Goru, Sloveniju i Makedoniju. Naglašeno je da se oružana pobuna mora prenijeti u Srbiju i pozvan je velikoalbanski 'Kosovski komitet' da podigne sveopći ustanak. Mađarima je također obećana pomoć u borbi za odvajanje Vojvodine.

Granice republika i pokrajina u SFRJ nepogrešivo su pratile zaključke Dresdenskog kongresa iza kojih je stajala Kominterna – 'crveni Vatikan'. Tadašnje komunističke vlasti u Moskvi nisu opraštale Srbiji što je pružila utočište prognanicima, 'bijelim' Rusima.

'Republičke granice u drugoj Jugoslaviji bile su komunistička improvizacija po formuli oslobađanja svih naroda i narodnosti od velikosrpskog hegemonizma. To je značilo da Srbija može biti samo onolika koliko preostane kad se svi drugi namire', smatra Pavlović.

On navodi da su Titove 'zamišljene i privremene administrativne linije koje više spajaju nego što razdvajaju' postale trajne donošenjem zakona o teritorijalnom ustrojstvu Srbije i ostalih federalnih jedinica u razdoblju  1946-1947. godine.

'Izvorni dokumenti o pitanju republičkih granica nisu poznati, kao da se o tome nije raspravljalo ni na jednom organu ili forumu. Kao da su prešutno prihvaćane granice koje su 'dane' ili određene odozgo, bez ozbiljne rasprave. Na pitanje zašto je tako, odgovor se može naći u općoj atmosferi i ideološkom zanosu internacionalizma ili partijskog stava ili propagande o nevažnosti granica unutar Jugoslavije', objašnjava Pavlović.

On ističe da su interne granice uspostavljene poslije rata najviše pogađale srpski narod. Pokrajinske administrativne linije sada se ponovo koriste da destabiliziraju Srbiju.
'Samo su u Srbiji stvorene dvije autonomije, pokrajine Vojvodina i Kosovo, a u posljednjem trenutku odustalo se od treće - Sandžaka. Improvizirane komunističke skupštine Vojvodine i Kosova donijele su 'odluku o priključenju Srbiji', kao da nikada nisu bile njezin dio. Time je potpuno anulirana prethodna povijest', ukazuje Pavlović.

Dokumenti pokazuju da je Broz već na zasjedanju Avnoja 1943. kreirao granice republika nove Jugoslavije, samo je Srbiju ostavio nedefiniranu. Srpske delegacije na tom skupu nije bilo, ali je kao zastupnik Srbije predstavljen hrvatski političar Ivan Ribar, predsjednik Avnoja. Isti čovjek je na Prvom zasjedanju Avnoja u Bihaću, godinu dana ranije, bio predstavnik Hrvatske! Ipak, ni on, ni delegati nisu donosili ključne odluke. U staljinističkom duhu KPJ o sudbini Srbije i Srba odlučivao je i tada i kasnije Broz i veoma uzak krug ljudi oko njega.

'Generalno gledano, ključne odluke donošene su u uskom krugu ljudi, Tito, Đilas, Kardelj, eventualno Ranković. Nije problem u tome što su svi hrvatski komunisti bili prvo Hrvati, pa onda komunisti, slovenski također. Problem je to što nitko nije zastupao srpske interese', ističe Pavlović.

Njegove riječi ilustrira referat Aleksandra Rankovića na prvom zasjedanju velike Antifašističke narodnooslobodilačke skupštine Srbije, održane 10. studenoga 1944. Na tom skupu udareni su temelji 'složene zajednice' Srbije u Federativnoj Jugoslaviji.

Razni hegemonisti, reakcioneri i izdajnici optuživali su, pa i danas optužuju narodnooslobodilački pokret kako on hoće rascijepati 'srpske zemlje' i oslabjeti srpski narod za račun Hrvata i drugih, kako narodnooslobodilački pokret vodi Hrvat Tito i tome slično. To su već svima poznate priče onih koji bi htjeli istovremeno stvarati Veliku Srbiju na račun drugih naroda Jugoslavije, upozorio je Ranković.

Na istoj skupštini usvojen je i Zakon o sudu za suđenje zločina protiv srpske nacionalne časti, koji je bio osnova za progon, ubijanje, pljačku i zastrašivanje svih za koje se sumnjalo da se mogu usprotiviti Titovoj oligarhiji.

'Ima ljudi koje zanima pitanje Srba u Hrvatskoj. Sva prava Srba u Hrvatskoj su zagarantirana odlukama Prvog, Drugog i Trećeg zasjedanja Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Hrvatske: pravo jezika, škola, vjeroispovijesti, ravnopravnog sudjelovanja u državnoj upravi itd. Takva Hrvatska je najbolja garancija bratstva i ravnopravnosti Srba i Hrvata u Hrvatskoj', grmio je Aleksandar Ranković u studenome 1944. u Beogradu. No  NDH nije kapitulirala sve do 15. svibnja 1945., a u vrijeme dok je Ranković napadao 'velikosrpske hegemoniste' logor smrti Jasenovac radio je u tri smjene.

Čim se vlast u Zagrebu promijenila, vrh Komunističke partije Hrvatske na čelu s Andrijom Hebrangom tražio je da njegova narodna republika zadrži granice Pavelićeve NDH. Joca Eremić, komandant Kordunaškog područja do svibnja 1944., kad je napustio partizane, u emigraciji je otkrio da je od 1941. postojao dogovor hrvatskih komunista i Pavelićeva režima.