DEGAN O NEKAŽNJAVANJU ZLOČINA

'Hrvatsko pravosuđe vrijeđa čast hrvatskog naroda'

  • Autor: Hina/tportal.hr
  • Zadnja izmjena 19.11.2012 14:09
  • Objavljeno 19.11.2012 u 13:46
vojna akcija Oluja palež

vojna akcija Oluja palež

Izvor: Sipa Press / Autor: JOBARD

Hrvatski stručnjak za međunarodno pravo professor emeritus Sveučilišta u Rijeci Vladimir-Đuro Degan smatra da valja odati priznanje trojici sudaca - predsjedniku Theodoru Meronu (SAD), Patricku Robinsonu (Jamajka) i Mehmetu Güneyu (Turska) koji su oslobodili generale Gotovinu i Markača te izrekli hrabru presudu u kojoj nisu kompromitirali niti jedno opće načelo međunarodnoga kaznenog prava na štetu optuženika.

Žalbeno je vijeće Međunarodnoga kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju, nasuprot Prvostupanjskome vijeću i Tužiteljstvu, kako napominje Degan, u presudi ustanovilo da akcija 'Oluja' nije bila zajednički zločinački pothvat s ciljem trajnoga protjerivanja srpskoga civilnog pučanstva sa zaposjednutih područja. Ono je time, kako dodaje, odbacilo neozbiljnu optužbu da je sudjelovanje optuženika na sastanku s predsjednikom Tuđmanom na Brijunima 31. kolovoza 1995, zbog njegove nespretno sročene izjave izvučene iz konteksta, osnova za kažnjavanje optuženika za taj pothvat, jer taj sastanak nije bio kovanje navodnoga zločinačkog pothvata.

'S obzirom da zajednički zločinački pothvat nije predviđen kao poseban zločin ni u Statutu toga Tribunala, kao ni u Rimskom statutu (stalnoga) Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, pravnički bi bilo najispravnije uopće se ne pozivati na njega', smatra Degan, ali zloupotreba je, kako dodaje, osuditi pojedinca kome se u presudi nije uspjela dokazati osobna kaznena odgovornost za bilo koji počinjeni međunarodni zločin u nadležnosti Tribunala jedino zbog njegova navodnog sudjelovanja u zajedničkom zločinačkom pothvatu.

Degan drži da presuda Žalbenoga vijeća predstavlja snažnu kritiku djelatnosti Tužiteljstva ne samo u ovom nego i u mnogima prijašnjim kaznenim predmetima.
'Tribunal je prije dopuštao Tužiteljstvu da okrivljenike skupno optužuje za sva djela zabranjena stavkom 1. članka 7. Statuta i pri tome se nije od Tužiteljstva tražilo da u optužnici pruži konkretne dokaze o izvršenju nekih ili svih tih zabranjenih radnji’, objašnjava, napominjući da je Statut toga Tribunala na brzinu sastavljan, a neka opća načela kaznenoga prava u njemu su manjkavo sročena ili uopće nisu predviđena.

Podsjeća kako Statut Tribunala navodi načelo nedužnosti optuženika, a Rimski statut razrađuje to bitno načelo u tri stavka koji su svi sročeni kao imperativne norme općega međunarodnog prava.

‘Tu se, dakle, predviđaju veoma precizne dužnosti kako Tužiteljstva, tako i sudaca, koje imaju za svrhu izbjegavanje osude nedužnih osoba’, napomenuo je, dodavši kako je u presudi Gotovini i Markaču Žalbeno vijeće poštivalo sva opća načela kaznenoga prava kodificirana u Rimskom statutu.


Za osobnu kaznenu odgovornost optuženika, kako navodi, potrebno je pred Tribunalom kumulativno dokazati da je optuženik počinio neki konkretan zločin (actus reus) s bitnim obilježjima koji je u nadležnosti Tribunala, te da je to djelo počinjeno uz njegovu određenu svijest (mens rea).

‘Žalbeno je vijeće u toj presudi već utvrdilo nedostatak prvoga elementa - actus reus. Granatiranje Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca nije bilo protupravno, a nalaz prvostupanjskoga vijeća o standardu od samo 200 metara pogreške od cilja odbacilo je’, podsjetio je Degan, napomenuvši da to zaista nije nikakav standard koji su države prihvatile u konvencijama ratnoga i humanitarnog prava, nego je invencija sudaca Raspravnoga vijeća koji su se u tome željeli igrati zakonodavca te s obzirom da je Raspravno vijeće zasnovalo svoju optužbu o zajedničkom zločinačkom pothvatu na tome nepostojećem standardu od 200 metara, Žalbeno je vijeće odbacilo optužbu i glede toga zločina. Vijeće je utvrdilo, kako navodi hrvatski stručnjak za međunarodno pravo, da ti inače zakoniti topnički napadi, sami po sebi nisu bili uzrok odlaska srpskih civila iz gradova i sela.

Degan upozorava kako je Žalbeno vijeće u tijeku postupka pozvalo Tužiteljstvo i obranu da se očituju o mogućim alternativnim oblicima krivnje optuženika, napose glede pomaganja i podupiranja zločina, te odgovornosti nadređenoga, ali, kako dodaje, naknadni navodi Tužiteljstva nisu za Žalbeno vijeće bili uvjerljivi.
Na temelju podataka iz prvostupanjskoga postupka Žalbeno je vijeće, kako navodi Degan, ustanovilo da je general Gotovina poduzeo sve nužne i razborite mjere da održi red među svojim podčinjenima u zoni njegove odgovornosti, a niti general Markač nije bitno pridonio relevantnim zločinima koje je počinila Specijalna policija pod njegovim zapovjedništvom.

‘Ni za jednoga od njih ne može se dokazati 'mens rea' koja bi poduprla te optužbe. U tome smislu svaki pokušaj optužbe glede alternativnih oblika krivnje kompromitirao bi pravo njih obojice na pravično suđenje, zaključak je toga Vijeća’, istaknuo je.

Na temelju gornjih nalaza većina sudaca Žalbenoga vijeća konačnom presudom, kako napominje, oslobodila je generale Gotovinu i Markača svih optužbi i naložilo je njihovo puštanje na slobodu.

Osvrćući se na izjave da je oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču Hrvatska konačno postala slobodna, da je Tribunal potvrdio da ona nije zasnovana na zločinu i da je njezinim izricanjem dovršen rat protiv agresora, Degan napominje da se moglo lako dogoditi da se neki od trojice sudaca priklonio manjini i da je time ta druga većina izrekla našim generalima osuđujuću presudu, pa makar mnogo blažu od one od Raspravnoga vijeća.

‘Hrvatska ni tada ne bi ostala neslobodna, ali bi moj osobni odnos prema tim sucima i prema Tribunalu u Haagu bio još kritičniji negoli do sada. Moji objavljeni stavovi dopiru do sudaca toga Tribunala i držim da je zajednička zadaća znanosti i sudaca da ne dopustimo da se Tribunal pretvori u oruđe politike i diplomacije. U ovoj su presudi u tome tri suca uspjela’, tvrdi Degan.

Smatra da hrvatsko pravosuđe vrijeđa čast hrvatskoga naroda što neke stvarne naredbodavce i izvršitelje zločina počinjenih protiv srpskih civila ili razoružanih vojnika ostavlja nekažnjenima, ili im kao u slučaju Kerestinec izriče smiješno niske kazne.

Degan napominje da presudom nije stvoren nikakav presedan nekažnjivosti, ako u nekom budućem suđenju Tribunal utvrdi ‘actus reus’ i ‘mens rea’ optuženika za neki od zločina u njegovoj nadležnosti.

Na predavanju ‘Kritička razmišljanja o presudama Gotovini i Markaču’ 17. svibnja 2011. u Zagrebu Vladimir-Đuro Degan bio je podvrgnuo oštroj kritici prvostupanjsku presudu Haaškoga suda ustvrdivši tada kako se njih ne može proglasiti odgovornim za zločine koje je počinio netko drugi.

Vladimir-Đuro Degan autor je mnogih znanstvenih članaka i više knjiga iz međunarodnog prava, uz ine, ‘Međunarodno pravo’ (Zagreb, 2011.) te u suautorstvu ‘Međunarodno i transnacionalno krivično pravo’ (Beograd, 2011.).

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!