Goran Milić već je više od pola stoljeća jedno od najprepoznatljivijih lica televizijskog novinarstva na prostoru bivše Jugoslavije. Novinar, urednik, reporter i autor putopisnih dokumentaraca obišao je gotovo cijeli svijet, razgovarao s najvišim državnicima i pratio događaje koji su obilježili noviju povijest.

Njegovo poznavanje svjetskih jezika, kultura i političkih prilika omogućuje mu da promatra današnje događaje iz perspektive čovjeka koji je upoznao različite političke sustave iz prve ruke. Iako je zakoračio u deveto desetljeće života, ne pokazuje namjeru usporiti. Priprema tako novi dokumentarni serijal, ovoga puta iz Južne Amerike, a o svijetu i dalje govori s jednakom znatiželjom i spremnošću na provokativne usporedbe.

U razgovoru za tportal osvrnuo se na pad Aleksandra Vučića, odnos Hrvatske prema uspješnim ljudima, jugoslavensko nasljeđe, budućnost novinarstva i umjetnu inteligenciju. Dotaknuli smo se i položaja umirovljenika te pitanja postoji li uopće idealna zemlja za život.

'Danas je najveća provokacija biti normalan'

Govoreći o mladenačkom ekstremizmu u Hrvatskoj i Srbiji, Milić upozorava da nije svaku pojavu moguće staviti u isti kontekst. Navijačke skupine, politički pokreti i studentski prosvjedi nemaju nužno iste motive, iako se njihove poruke ponekad mogu opasno približiti, a osobito ga zanima atmosfera u kojoj sport postaje prostor političkog i nacionalnog dokazivanja. Od mladih, međutim, prije svega očekuje da se okrenu radu, obrazovanju i normalnom životu.

'Neka budu normalni i sve će biti u redu', poručuje.

Prisjetio se pritom razgovora koji je prije osam godina vodio s Janijem Novakom, članom kultne slovenske grupe Laibach, poznate po provokacijama i propitivanju društvenih normi. Kada ga je pitao što danas uopće može biti prava provokacija, dobio je odgovor koji je zapamtio.

'Danas je provokacija zapravo biti normalan', rekao mu je tada sugovornik.

Milić smatra da ta rečenica nije izgubila na aktualnosti. Naprotiv, u vremenu političkih podjela, društvenih mreža i sve izraženijih sukoba normalnost je, prema njegovu mišljenju, postala gotovo provokativan stav.

'Vučić se ponio kao diletant'

Političke promjene u Srbiji podsjećaju Milića na razdoblje pada Slobodana Miloševića, iako naglašava da današnje okolnosti nisu potpuno jednake kao one iz 2000. godine.

Aleksandra Vučića ocjenjuje vrlo kritično. Smatra da se tijekom gotovo dvije godine studentskih i građanskih prosvjeda ponašao kao diletant, prkoseći milijunima ljudi koji su zahtijevali njegov odlazak. Upravo je u takvom odnosu prema nezadovoljstvu građana, smatra Milić, pokazao političku nesposobnost. Ipak, upozorava da izborna pobjeda studentskog pokreta ne znači automatski i uspješnu promjenu načina upravljanja Srbijom. Jedno je biti oporba, a sasvim drugo preuzeti odgovornost za državu, smatra.

Nova vlast morat će se suočiti i s kritikama medija koji su do jučer bili protiv Vučića. Tek će se tada, kaže, vidjeti koliko je studentski pokret sposoban upravljati političkim razlikama i očekivanjima građana.

Velik dio budućih podjela u Srbiji, prema njegovoj procjeni, odnosit će se na vanjskopolitičko opredjeljenje zemlje, posebno na odnose s Rusijom i Zapadom.

'Srbi vole Rusiju, ali bi radije studirali na Harvardu'

Milić upozorava na proturječje između političkih simpatija prema Rusiji i stvarnih životnih ambicija mladih.

'Mladi ni ne pomišljaju da bi studirali u Rusiji, svatko bi radije izabrao Harvard, iako su tamo fakulteti puno teži i skuplji. Samo ako pogledamo sport, ne vidim da su iz patriotizma neki poznati srpski nogometaši otišli igrati u Rusiju', kaže.

U tome vidi širi obrazac koji se ne odnosi samo na Srbiju, već i na Hrvatsku.

'Svi smo mi htjeli ići na Zapad, samo što smo mislili uzeti dobre plaće, a da ništa ne promijenimo', ističe Milić.

Prema njegovu mišljenju, zapadni životni standard nije moguće promatrati odvojeno od načina rada, obrazovanja, odgovornosti i odnosa prema profesionalnom uspjehu. Drugim riječima, želja za boljim životom ne znači mnogo ako društvo nije spremno prihvatiti i promjene koje omogućuju takav standard.

Je li Hrvatska danas provincijalnija nego u Jugoslaviji?

Na provokativno pitanje je li Hrvatska, unatoč članstvu u Europskoj uniji i NATO-u, danas provincijalnija nego u vrijeme Jugoslavije, Milić odgovara usporedbom nekadašnjih političkih i gospodarskih sustava. Podsjeća da je Jugoslavija tijekom Hladnog rata mnogo ulagala u diplomaciju te imala prepoznatljivu međunarodnu ulogu.

No istodobno je imala ozbiljna gospodarska i politička ograničenja, osobito kada je riječ o privatnom poduzetništvu i slobodi političkog izražavanja. Milić pritom povlači zanimljivu usporedbu s Poljskom, zemljom koja je također prošla komunističko razdoblje, ali je u nekim područjima imala drukčije propise.

'U ekonomiji je naš maksimum zemljišta bio 10 hektara, u Poljskoj 50. Naš maksimum zaposlenih u privatnom sektoru bio je pet, u Poljskoj 25. I naše zatvorske kazne za bacanje antikomunističkih letaka bile su od šest mjeseci do pet godina dok je u Poljskoj prva kazna bila samo prekršaj', navodi Milić.

U takvim razlikama vidi dio objašnjenja za kasniji gospodarski razvoj Poljske i Hrvatske.

'Poljska je danas šampion u uzlaznoj putanji gospodarskog rasta, ali Hrvatska je tu za njom u postocima jer ekonomija puno govori o položaju zemlje', smatra.

Za Milića se uspješnost države ne može mjeriti samo međunarodnim ugledom ili političkim položajem, nego i sposobnošću gospodarstva da građanima omogući bolji život.

'Hrvati ne vole bogate. Ako si uspješan, pod napadima si'

Jedna od njegovih najoštrijih ocjena hrvatskog društva odnosi se na odnos prema bogatstvu i poslovnom uspjehu.

Milić smatra da Hrvati znatno lakše prihvaćaju bogatstvo sportaša ili pjevača nego poduzetnika koji su zaradili novac poslovanjem.

'Ako si uspješan, pod napadima si. Hrvati ne vole bogate. Mi se držimo one: lakše je devi kroz iglene uši nego bogatašu u kraljevstvo nebesko. Ako si igrao nogomet, ako si neki pjevač pa si i varao na porezu, to je OK. Ali da preko gospodarstva postaneš bogataš – to je kod nas sumnjiva stvar', kaže Milić.

Takav odnos uspoređuje s američkim društvom, u kojem je poslovni uspjeh mnogo češće razlog za javno priznanje. U Sjedinjenim Američkim Državama, prema njegovu iskustvu, bogatstvo stečeno poduzetništvom može donijeti i društveni ugled, a u Hrvatskoj se, smatra, najprije postavlja pitanje kako je netko došao do novca. Razliku dakle vidi u mentalitetu i društvenim vrijednostima, odnosno u tome što se u pojedinim sredinama gospodarski uspjeh doživljava kao postignuće, a u drugima kao povod za sumnju.

'Ni onda ni danas u novinarstvu nema novca'

Nakon razgovora o politici i društvu, vraćamo se profesiji kojoj je Milić posvetio najveći dio života.

U više od pola stoljeća novinarske karijere obišao je gotovo cijeli svijet, a u posljednjih dvadesetak godina posvetio se putopisnim dokumentarcima, počevši od HRT-ova serijala 'Idemo na put s Goranom Milićem'.

U novije vrijeme serijali 'What's up' odveli su ga u Ameriku, Izrael, Japan i Kinu, gdje je nastavio istraživati kako ljudi žive, rade i razmišljaju. Na pitanje bi li ponovno izabrao novinarstvo, priznaje da bi neke životne odluke možda donio drukčije.

Poznavanje stranih jezika, međunarodno iskustvo i profesionalne veze otvarali su mu mogućnosti da ranije osigura veću financijsku stabilnost. No novinarstvo, ističe, nikada nije bilo profesija koja većini ljudi jamči lagodan život.

'Ni onda ni danas u novinarstvu nema novca. Dva posto novinara može hraniti ženu i dvoje djece ili muža i dvoje djece s tom plaćom, a moraju raditi nešto uz to. Najčešće postaju pisci ili kolumnisti pa žive dijelom od toga', kaže.

Unatoč tome, ne žali zbog profesionalnog puta koji je odabrao.

'Što će meni slika metropole? To je sto puta bolje na YouTubeu'

Milić smatra da današnji novinari imaju goleme prednosti u odnosu na generacije koje su radile prije interneta.

Informacije su dostupnije nego ikada, a ono za što je nekada trebalo potrošiti pola dana danas se može pronaći ili provjeriti u nekoliko trenutaka. Ipak, upozorava da dostupnost informacija nije isto što i kvalitetno novinarstvo.

Za njega je ključna razlika u odlasku na teren, razgovoru s ljudima i pronalaženju priča koje se ne mogu vidjeti na internetu.

'Što će meni slika metropole? Odem tamo da napravim neke izvještaje. To je prazno i toga sto puta bolje ima na YouTubeu', objašnjava. Umjesto snimanja poznatih znamenitosti, zanimaju ga svakodnevni životi ljudi, njihove obitelji, poslovi i osobne priče.

'Ne treba mi slika Metropolitan Opere, izgubim cijeli dan da dobijem dozvole. Ali prodavač na ulici, osobna pitanja, razgovor s obiteljima, detalji koji se ne mogu naći na društvenim mrežama ili YouTubeu, to me zanima', kaže. Upravo takav pristup smatra jednim od razloga zbog kojih su njegovi dokumentarni serijali pronašli publiku.

Ljude koje susreće pamti po njihovim rečenicama, inteligenciji, iskustvu i načinu razmišljanja, a ne samo po društvenom položaju ili zanimanju.

'Obožavam umjetnu inteligenciju. To je jedino u čemu se slažem s Trumpom'

Za razliku od mnogih pripadnika svoje generacije, Milić ne strahuje od umjetne inteligencije. Naprotiv, vidi je kao jednu od najvažnijih tehnoloških prilika današnjice.

Kao primjer navodi Kinu jer je tijekom svojih putovanja bio u industrijskim pogonima u kojima roboti preuzimaju velik dio proizvodnih poslova.

U jednoj tvornici aluminija, kaže, od dvije tisuće zaposlenih čak 1800 čine inženjeri.

Takav razvoj pokazuje koliko se mijenja priroda rada. Umjesto ponavljajućih fizičkih poslova, sve više se traže znanje, obrazovanje i tehnološke vještine.

Milić je umjetnu inteligenciju odlučio i osobno iskušati. Zanimalo ga je kako bi izgledalo kada bi pisao knjigu u razgovoru s njom, a tijekom tog eksperimenta došao je do zanimljivog zaključka: smatra da i AI ima svojevrsnu ideologiju.

'Pitao sam ga to pitanje i odgovorio mi je da mu je ideologija zapadno-skandinavska. U toleranciji je priznao da je budist, a u filozofiji kantovac jer se etika mjeri po količini općeg interesa', prepričava Milić, dodajući da kineski sustavi umjetne inteligencije mogu imati drukčije vrijednosne i kulturne pretpostavke od zapadnih.

No njegov je opći stav prema novoj tehnologiji izrazito pozitivan.

'Obožavam AI. I to je jedino u čemu se slažem s Trumpom – da je AI super', kaže kroz smijeh.

Unatoč oduševljenju tehnologijom, uvjeren je da umjetna inteligencija ne može zamijeniti neposredan susret s ljudima i iskustvo stvarnog života.

'Najbolje razdoblje života? Ono koje tek dolazi'

Iako je iza njega duga karijera, Milić ne želi podvlačiti crtu niti izdvajati jedno razdoblje kao vrhunac svojeg profesionalnog života. Na pitanje kada je bio najsretniji i najuspješniji prisjeća se odgovora koji se pripisuje Pablu Picassu.

'Ono iduće. Tako da najbolje možda bude ono što napravim sutra', kaže.

Takav pogled na život objašnjava i činjenicu da i dalje neumorno planira nove projekte. Ni nakon osamdesete godine, uz dva nova koljena, ne nedostaje mu, kaže, volje za putovanjima, istraživanjem i razgovorima s ljudima. Ovoga puta priprema dokumentarni serijal iz Južne Amerike, a prva postaja bit će mu Čile.

Ondje ga osobito zanima položaj hrvatskih iseljenika. Prema njegovu iskustvu, brojni Hrvati u Čileu razvili su uspješne poslove i ostvarili životni standard viši od lokalnog prosjeka.

'Studenti imaju subvencije, a umirovljenici jedva spajaju kraj s krajem'

U razgovoru se dotaknuo i položaja umirovljenika u Hrvatskoj, teme za koju smatra da ne dobiva dovoljno pozornosti.

Posebno ga zanimaju razlike između mogućnosti koje država osigurava studentima i troškova s kojima se suočavaju starije osobe. Studenti mogu koristiti subvencionirani smještaj, prehranu i druge pogodnosti, a mnogi umirovljenici teško pokrivaju osnovne životne potrebe.

Prisjeća se pokojnog prijatelja, novinara Tončija Bonaćija, koji je odlučio provesti zanimljiv eksperiment: kao umirovljenik upisao je fakultet da bi ostvario studentska prava.

'Dobio je i studentski dom i za 1000 kuna imao tri obroka, internet, grijanje. Odjednom on ima 1000 kuna troškova i 3500 kuna džeparca. To znači da mladi danas stanuju u domu za 150 eura, a staračka populacija za oko 1000 eura u domovima', prepričava Milić.

Takva usporedba, smatra, pokazuje koliko se razlikuju uvjeti života dviju generacija.

Pritom se osvrće i na mogućnosti putovanja, a ona za njega predstavljaju jednu od najvažnijih životnih vrijednosti.

Umirovljenici često nemaju dovoljno novca da bi putovali, a kada ga i imaju, radije će pomoći unucima nego ga potrošiti na sebe, slikovito opisuje.

Gdje bi najradije živio? 'Tajland ili Vijetnam'

Tijekom putovanja sa svojom produkcijskom ekipom Milić je proveo i neformalno istraživanje o tome u kojoj bi zemlji članovi ekipe najradije živjeli.

Na prvom mjestu izjednačile su se Norveška i Italija, a slijedila ih je Grčka. Zadnja je, zanimljivo, završila Finska, zemlja koja se redovito nalazi pri vrhu međunarodnih istraživanja sreće.

'Daj Bože živjeti i raditi u Norveškoj ozbiljne poslove, a onda ih ići trošiti i jesti u Italiji', kaže Milić. No kada je riječ o njegovu osobnom izboru za život u mirovini, odgovor je drukčiji.

Najradije bi, kaže, živio u Tajlandu ili Vijetnamu.

'Zašto ne? Svi bi me služili, možeš za 500 eura unajmiti stan bolji nego kakav imamo u Zagrebu i jesti bolje nego što ovdje jedemo u restoranima. I bio bih zanimljiv ljudima, imao bih pristup nekom drugom svijetu i promišljanju', objašnjava.

Ipak, ni u jednoj zemlji ne vidi savršeno mjesto za život. Svako društvo ima svoje prednosti i nedostatke, a čovjekove potrebe mijenjaju se s godinama.

'Ne bih pristao ni za deset milijuna eura'

Na kraju razgovora Milić se vraća onome što ga je vodilo tijekom cijele karijere – slobodi kretanja, upoznavanju novih ljudi i otkrivanju nepoznatog. Iako je obišao gotovo cijeli svijet, nema osjećaj da je vidio dovoljno i svako novo putovanje za njega je prilika za novo iskustvo i drukčiji pogled na život.

Koliko mu sloboda putovanja znači, najbolje objašnjava jednostavnom usporedbom.

'Da mi netko da deset milijuna eura i kaže da izaberem zemlju iz koje neću izići do smrti, rekao bih mu: Neću', ističe Milić.

I na pragu 81. godine života putovanja za njega nisu samo posao ili razonoda, već način života.

Zato, umjesto zaključivanja velike novinarske karijere, ponovno pakira kofere. Njegovu sljedeću postaju, Čile, već znamo, a potom će, nema sumnje, uslijediti još neka zemlja i još jedna priča koju vrijedi ispričati.