KOMENTAR GORDANA DUHAČEKA

Europu ponovno treba spašavati od Njemačke!

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 20.02.2015 10:31
  • Objavljeno 20.02.2015 u 09:50
Angela Merkel EU Europa

Angela Merkel EU Europa

Izvor: tportal.hr / Autor: Mario Jurjević

Dok u Bruxellesu traju napeta savjetovanja o grčkom pismu s prijedlozima nove vlade u Ateni o drugačijem pristupu rješavanju grčkog duga, naš komentator podsjeća da se njemački pristup rješavanju krize dosad pokazao promašenim te da hegemonijska politika koju vodi kancelarka Angela Merkel počinje ugrožavati cijelu EU

Nakon pobjede Sirize i Aleksisa Ciprasa na parlamentarnim izborima u Grčkoj njemački tjednik Der Spiegel objavio je komentar pod naslovom 'Vrijeme je za kompromis s Grčkom', u kojemu se pledira za dijalog i prihvaćanje nekih prijedloga nove vlade u Ateni. Komentar je potpisao Dirk Kurbjuweit, jedan od najboljih njemačkih novinara današnjice, inače autor vrlo kritične knjige o kancelarki Angeli Merkel 'Alternativlos: Merkel, Die Deutsche und das Ende der Politik'. Kurbjuweit je u knjizi uvjerljivo analizirao kako je dugogodišnja njemačka kancelarka – vodeći se istraživanjima javnog mnijenja – eutanazirala njemačku demokraciju, predstavljajući svoju politiku kao nešto 'bez alternative', iako je postojanje više alternativa temelj pluralnog i demokratskog društva.

Ali i iznimno kritični Kurbjuwiet je u međuvremenu postao žrtva političkih čari kancelarke Merkel, kao i latentnog uvjerenja o njemačkoj izuzetnosti u EU, pa je u gore spomenutom komentaru napisao i sljedeće: 'Ako Cipras ima i gram političkog razuma, onda razumije da od Merkel ne može tražiti previše, jer ona je i dalje odgovorna njemačkim glasačima. I zato što desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) čeka u sjeni.'

U te dvije rečenice krije se tužno upozorenje o u međuvremenu posve iskrivljenoj, pa i bizarnoj perspektivi iz koje se u elitama Berlina gleda na ostatak Europske unije. U njemačkoj javnosti se od početka krize eurozone proširio stav o marljivim i štedljivim Nijemcima nasuprot lijenčina iz ostalih 27 članica, napose onih s europskog juga, što je učvrstilo uvjerenje da cijeli EU treba germanizirati ('Europa će govoriti njemački!', izvalio je u jednom trenutku visokopozicionirani političar CDU-a Volker Kauder), jer Njemačka je očito nešto posebno u odnosu na sve nas ostale luzere.

Taj iritantni, patronizirajući i samoobmanjujući stav berlinske političke i medijske elite podsjeća na jednako štetne bajke američkih neokonzervativaca o 'američkoj iznimnosti' (exceptionalism), pred kojom bi se ostatak svijeta trebao klanjati, no u ovom slučaju hegemonija je usmjerena 'samo' na Europu. Iz takve pozicije se onda s visine docira ostalima, dovodi ih se u red nedemokratskim metodama i (ne baš uvijek) suptilno prijeti svakome tko bi provodio drugačiju politiku od Merkeličine sitnih koraka, pa nije iznenađujuće i to što je kritično raspoloženi Kurbjuweit upao u istu zamku, objašnjavajući kako su jako osjetljive duše njemačkih glasača te da se njihovim senzibilitetima treba pokoravati cijeli EU. Prilično zastrašujuće je pročitati kako se Grčka treba aranžirati u odnosu na ekstremistički AfD, kao da je ta marginalna stranka s oko šest posto podrške u Njemačkoj ikako relevantna za europsku politiku.

Treba li politički kukavičluk Angele Merkel u odnosu na AfD biti kriterij za bilo što? Samo u glavama berlinske elite to može imati smisla – u redu je iživljavati se godinama nad Grčkom, rušiti joj premijere i zabranjivati referendume, nametati joj izmišljene parainstitucije poput opravdano zloglasne Trojke, ignorirati posvemašnji socijalni slom tamošnjeg društva zbog mjera štednje koje se provode 'preciznim' zamasima sjekire i bez prave reforme, ali ne daj bože da se uznemiri gospođu Merkel i njezine tankoćutne glasače, a kamoli antieuropski AfD! Njemačkoj politici kao da više nije dovoljno to što je Njemačka najmoćnija država EU-a, kojoj se većina ostalih članica mučno i beskičmenjački klanja, nego sada treba paziti i da se njemačko ekonomsko i psihičko blagostanje – kojega ne bi bilo da su se prema Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata odnosili kao što se danas odnosi prema Grčkoj – nikako ne poremeti mukama i problemima ostalih stanovnika Unije. Njemački elektorat je lijepo zadrijemao uz bajke svemoćne Mutti, ne smijete ih probuditi, poručuje se ostatku Europe iz Berlina.

Ono o čemu se pak mnogo manje piše jest sada posve vidljiva činjenica da je politika štednje (austerity), koju je Njemačka predvođena Merkel nametnula ostatku EU-a kao način izlaska iz krize, potpun promašaj. To u međuvremenu govori i Christine Lagarde i njezin MMF, pa i guverner Bank of England, lord Mark Carney; pišu to i Financial Times i The Economist, a navedene se teško može staviti u kategoriju ludih ljevičara. Gospodarska stagnacija cijelog EU-a, uz pripadajući rast raznih nacionalizama, najbolji je dokaz za to da je Merkel izabrala promašenu europsku politiku, pa se sada postavlja pitanje koliko dugo se još ostatak Europe treba praviti da to nije tako da se ne bi uznemirilo kancelarku.


Inače, ni Cipras ni grčki ministar financija Janis Varufakis nisu nikakvi ludi i nerealni ljevičari, iako ih se redovito etiketira kao radikale, što još jednom ilustrira koliko je pogrešna i pogubna Merkeličina politika 'bez alternative' – svaka alternativa postaje radikalna, sve što nije na njemačkoj liniji rezanja (koja se, da ponovimo, pokazala promašenom!) proglašava se neprihvatljivim. Riječ je nedemokratskom, latentno totalitarnom pristupu europskoj politici, a on je već doveo do nezdrave hegemonije jedne države nad ostalih 27. I to baš države čija povijest vrišti time da se treba groziti bilo kakve njene hegemonije nad ostatkom Europe.

Pritom je pobjeda Sirize u Grčkoj najbolja prilika da se tu polupropalu državu reformira u nešto funkcionalno. Merkeličin miljenik Antonis Samaras (iz konzervativne Nove demokracije), kao i njegov prethodnik Giorgios Papandreu (iz socijaldemokratskog Pasoka), kojega je de facto smijenila s pozicije grčkog premijera, bili su dio problema, a ne rješenja, jer su predstavljali stari grčki establišment, čije je višedesetljetno izmjenjivanje na vlasti i dovelo do kraha države. Ni Papandreu, a ni Samaras nisu proveli nikakve konkretne reforme u Grčkoj osim rezanja, rezanja i još malo rezanja, koje naravno nije dodirnulo tamošnje tajkune niti se uhvatilo u koštac sa sveraširenom korupcijom, a sada, kada u Ateni postoji vlada koja je ozbiljna u tome da reformira Grčku, Njemačka čini sve u svojoj nemaloj moći da sabotira Ciprasa, a Grčku zatrpa u grobu koji joj je u proteklih pet, šest godina iskopala slijepa politika štednje.

Prema studiji The Janus-Headed Salvation, koju je izradila Europska centralna banka (ECB), od 207 milijardi eura pomoći koje je Grčka dobila do sredine 2013. čak 77 posto je direktno ili indirektno otišlo raznim europskim bankama odnosno u financijski sektor. Za grčki budžet i provođenje reformi (a one uvijek koštaju!) ostajalo je dakle manje od četvrtine novca kojim se kakti spašavala Grčka, a zapravo francuske i njemačke banke. Varufakis je posve u pravu kada govori da tu nije bilo solidarne pomoći Grcima te da je Merkel, uz pristanak patuljaka koji je okružuju u EU, novac njemačkih poreznih obveznika dala privatnim bankama, a one su se u međuvremenu riješile grčkih obveznica. Zato sada ideja Grexita više i nije tabu, jer ga banke sada mogu preživjeti, a što će biti s eurozonom i Grčkom... vidjet ćemo.

Političko licemjerje i izostanak razumijevanja demokratskih vrijednosti u europskoj politici Angele Merkel savršeno se pokazuje i u tome što se kancelarka prema Ciprasu odnosi kao prema opasnom i destruktivnom luđaku, kojega treba izolirati i sabotirati, dok bez problema odlazi u Budimpeštu legitimirati poluautoritarnu vlast Viktora Orbana.

Merkel je svoje antidemokratske tendencije pokazala i pokušavajući spriječiti izbor Jean-Claudea Junckera na čelo Europske komisije, iako se glasačima diljem Europe obećavalo da će tu poziciju zauzeti predstavnik frakcije koja osvoji najviše mjesta u izborima za Europski parlament. U tome na sreću nije uspjela, a Junckerov EK kao recept za izlazak Europske unije iz krize predstavlja program investicija, ne rezanja i bezumne štednje, i to zato jer briselski eurokrati, ako ništa drugo, znaju računati. Europskoj uniji je potreban Keynes, a ne Friedman. Merkeličina europska politika jednostavno nije donijela očekivane rezultate, što znači da je potrebna drugačija politika. Sve ostalo bilo bi iracionalno, pa čak i ako iza te iracionalnosti stoji moć Njemačke.

Stoga će biti tragično ako članice Europske unije, u želji da budu miljenice stroge učiteljice koja samo zna kažnjavati, ali ne i poučiti niti inspirirati na promjenu, dopuste da njemački inat gurne Grčku preko ruba ponora. Danas će to biti Grčka, a sutra neka druga država čiji se građani usude demokratski izabrati vlast što nudi drugačiji program od onoga koji ima odobrenje Angele Merkel. Jer njezina je dugogodišnja pogrešna europska politika dovela do nečega što je u vrijeme Helmuta Kohla ili Gerharda Schrödera bilo nezamislivo – Europu ponovno treba spašavati od Njemačke!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!