KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Dokle će se ovdje klicati ratnim zločincima?

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 10.09.2010 13:52
  • Objavljeno 10.09.2010 u 10:52
Jadranka Kosor i Ivo Josipović

Jadranka Kosor i Ivo Josipović

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Na proslavi povodom godišnjice Antiterorističke jedinice Lučko u prisutnosti najvišeg državnog službenika ponosno se promoviralo one kojima se sudi za ratni zločin i poručivalo da su pravomoćno osuđene osobe zapravo nevine. Nedavno se u Čavoglavama klicalo Gotovini i Norcu, a i sutra će klicati negdje drugdje. Što je to otišlo u krivo u Hrvatskoj?

Javno izvrgavanje ruglu pravomoćnih presuda za kaznena djela izravno vodi u sveopću destrukciju pravnog poretka, vladavine prava i pravne sigurnosti. Ono relativizira smisao i funkcionalnost sudbene vlasti i potencijalno dovodi u pitanje svaku sudsku odluku, od rješenja o prekršaju za prebrzu vožnju, preko brakorazvodnih presuda, do presuda za šumsku krađu. Nepoštivanje sudskih odluka vodi u sveopći rasap poretka i anarhiju u kojoj svatko može nekažnjeno činiti bilo što na štetu drugoga koji ostaje lišen pravne zaštite, bio on zgaženi pješak, neisplaćeni vjerovnik ili ratni zarobljenik. Moralne i psihološke posljedice po društva koje traju u odsustvu prava i poretka nesagledive su i zastrašujuće i promiču pretpostavku da je sve dozvoljeno i ništa nije kažnjivo, jer kada netko u službenoj ili poluslužbenoj prilici javno izgovori da je ratni zločinac nevin, građanima ne ostaje drugo no da pomisle kako bez straha od kaznenog progona mogu opljačkati draguljarnicu, prebiti svakoga tko im je antipatičan, voziti brzinom od dvije stotine kilometara na sat ili ne plaćati dugove.

U Hrvatskoj je prisutno pogrešno shvaćanje da je država velika mitska obitelj smještena u domu okićenom zastavama i grbovima, pa se u tom poremećenom doživljaju stvarnosti i vrijednosti odbija pojmiti da država nije ništa drugo nego poredak koji postoji samo zato da bi štitio prava pojedinca, između ostalog i progonom i kažnjavanjem kaznenih djela. Utoliko je relativiziranje sudskih presuda najteži oblik podrivanja državnosti, a umjetnička igra s cijepanjem državne zastave samo je – umjetnička igra, usput rečeno vrlo poželjna, kako zbog dosadne sveprisutnosti državnih simbola, tako i zbog podsjećanja na činjenicu da se sadržaj i svrha državnosti ne nalaze u zastavi, nego u zaštiti ljudskih i građanskih prava. Suvišno je reći da u ta prava spada i pravo na obnovu kaznenog postupka kada doista nevini osuđenik pred sud iznese neke nove, dotad nepoznate i nedostupne činjenice koje mogu dokazati njegovu nevinost. Zašto nitko od onih koji tvrde da su ratni zločinci nevini nije podnio zahtjev za obnovu postupka? Uostalom, zašto ta, po njima tako očita nevinost, nije dokazana još u prvostupanjskim postupcima koji su, čini se, vođeni vrlo temeljito? Zato što nije riječ o tome je li se neka činjenica zbila ili ne, nego o vrednovanju tih istih činjenica.

Oni koji tvrde da su ratni zločinci nevini znaju da oni zapravo nisu nevini, znaju da su stanovita djela počinjena, ali drže da osuđenici ipak nisu krivi jer ih nadahnjuje sustav vrijednosti po kojem su ta ista djela koja se optuženicima stavljaju na teret (ili za koja su osuđenici pravomoćno osuđeni) bila herojska, moralna i društveno poželjna. U tom ludilu ima metode. Naime, za razliku od ubojice, kradljivca ili silovatelja, ratni zločinci su u trenutku počinjenja bili uvjereni da čine nešto što je u skladu s javno promicanim vrijednostima i da čine nešto što se od njih očekuje. Počinitelji nisu preuzimali rizik sveopće moralne osude, pa ni kaznenog progona – s čime su ubojice i kradljivci suočeni od pamtivijeka – jer se nisu ni osjećali kao ljudi koji preuzimaju rizik, budući da su bili uvjereni da postupaju sukladno vrijednostima koje je promicao vladajući režim.

JOBARD

JOBARD

Izvor: Sipa Press / Autor: JOBARD

Kešenje nad tuđim 'prljavim gaćama'

Živjeli su u prešutno poticanom uvjerenju da je ubijanje i mučenje pripadnika neprijateljske etničke skupine nešto što stoji u skladu s vrijednostima režima, ili barem nije u suprotnosti s tim vrijednostima. Državni mediji su javno mnijenje kreirali govorom mržnje ili vulgarnim domoljubnim kičem, a najviši režimski službenik spominjao je 'prljave gaće' svojih odbjeglih građana, čime se stvaralo ozračje u kojem se kajanje – ta važna ustanova kršćanstva, pa i kaznenog postupka – preobrazilo u ponos.

U takvom moralnom rasapu i danas je moguće na javnoj proslavi od državnog značaja i u prisutnosti najvišeg državnog službenika (inače građanina zasigurno odanog pravnim i moralnim vrijednostima) izgovoriti da su pravomoćno osuđene osobe zapravo nevine. Najviši državni službenik je u najboljoj namjeri i sâm pridonio toj zabuni kada je svojevremeno izjavio da je Domovinski rat bio antifašistički rat. Razumljiva je želja jednog pristojnog građanina da država, čiji je on najviši službenik, stekne barem naknadno pristojnu prošlost, dakako zbog pristojne budućnosti, no lijepim željama treba pridružiti i hrabro suočavanje sa stvarnošću.

Da je Domovinski rat doista bio antifašistički rat, Republika Hrvatska već bi bila ugledna članica Europske unije, ne bi se dovela u položaj da 'zatvara poglavlja' i u europskim diplomatskim predsobljima s figom u džepu pregovara o vrijednostima i ustanovama kojima je odavno trebala biti iskreno odana u ime slobode i blagostanja svih svojih građana. Da je taj rat bio antifašistički, ne bi ga neke hrvatske postrojbe vodile pod fašističkim oznakama niti bi se povremeno u hrvatskim postrojbama pjevale ustaške pjesme. Da je taj rat bio antifašistički, u Hrvatskoj bi već devedesetih godina bila uzorno zaštićena ljudska i manjinska prava, govor mržnje bio bi učinkovito zabranjen, a bît Miloševićeve politike bila bi vrlo rano pred svijetom ogoljena kao ništa drugo nego četnička varijanta genocidne politike takozvane NDH. Da je bio antifašistički, taj rat ne bi bio iskorišten kao zgodna prilika za pljačku nacionalnog bogatstva, niti bi se branitelji koji su iskreno i naivno povjerovali da se bore za demokraciju, slobodu i pravo na život, danas osjećali prevareno. Da je bio antifašistički, ulice ne bi nosile njegovo ime, niti bi se govorilo o njegovom dignitetu, jer rat je užas, zlo, tragedija i apsolutna negacija svega ljudskog. Antifašisti ne ratuju sa sadomazohističkim zadovoljstvom nego razdirani strašnim moralnim paradoksom da su primorani ubijati u ime obrane života. U antifašističkom ratu se nacionalna ravnopravnost čuva i slavi kao najveća vrijednost jer se antifašistički ratovi i vode zato da se nitko nikada i ni pod kojim uvjetima ne bi osjetio građaninom drugog reda, a ponajmanje kao stvor kojeg se može nekažnjeno vrijeđati, pljačkati, silovati i mučiti. U antifašističkom ratu ne ruše se antifašistički spomenici, niti ministri prikrivaju ratne zločine, a ako bi se ratni zločini i dogodili, bili bi eksces pred kojim bi se užasnuli i javnost i državni vrh, jer antifašistički rat vodi se i protiv fašizma u vlastitim redovima.

Konačno, da je taj rat bio antifašistički – kao što nažalost nije bio, a kakav je trebao biti kada se, nažalost, već dogodio – nitko nikada ne bi bio u prigodi ni pomisliti da su ratni zločinci nevini heroji. Svi bi bili odavno osuđeni, i to pred domaćim sudovima. Iako nikada nije kasno za antifašizam, kasno je žrtve, ali i za one građane koji su ovih dana uhićeni zbog osnovane sumnje da su 1992. počinili ratne zločine u zatvoru u Šibeniku. Da antifašistička svijest i legalitet kaznenog progona nisu u tragičnom i nepotrebnom zakašnjenju, ti bi građani danas mogli početi razmišljati o uvjetnom otpustu (prošlo je osamnaest godina). Ovako su surovo prevareni jer – kada su već bili uvjereni da se bore za državu – nitko im nije pravodobno protumačio da je elementarni smisao postojanja svake države neovisno pravosuđe koje postupa po civiliziranim i demokratskim zakonima i tako uspostavlja i čuva društvo u kojem se nacionalistička mržnja i zlostavljanje ljudi smatraju bezumljem i nemoralom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi