Za sebe kaže da odskače od prosjeka, no ističe da mu je važno 'da ne odudara po lošem'. 'Dao sam se na pozornicu da ljudi ocijene kako radim’, rekao je. Smatra i da sustav ne voli one koji se izdvajaju, već 'one koji su poslušni i uklopljeni'.

U Nedjeljom u 2 posebno je govorio o odnosu prema životinjama, ističući: ‘Tko ne voli pse, ne voli ni ljude’. Dodaje da ga je pas naučio prihvaćanju i razumijevanju drugih.

'Nedostajalo nam je majčinske ljubavi'

Osvrnuo se na svoju obitelj koja nije bila savršena. Otac mu je radio u Njemačkoj, a majka je odgajala šestero djece.

'U svemu tome, majka je poprilično patila jer uz nju nije bio suprug. On je nedostajao kao glava kuće. Majka se jako trudila, ali nam je nedostajalo majčinske ljubavi jer je morala biti stroga, kazao je. Trag u njegovom djetinjstvu je ostavila baka koja je uvijek uskočila kada je trebalo. Ona je, kako kaže, bila nadopuna onoga što ti nedostaje. - Baka je imala ono što mi nije dala majka i ona je imala dodir u ono što ja danas jesam, rekao je Lovrić.

Sjeća se kako je baku pitao za crkvu što je to, čija je to kuća, a ona mu je odgovorila da je to Isusova kuća. Ušli su u crkvu i tamo je ugledao župnika koji je bio u crnoj dugoj haljini i pomislio je da je to Isus. Potrčao je k njemu, zagrlio ga i povikao "Isuse pa ti si živ".

'Župnik je vjerojatno za mene postao očinska figura. Bio sam razočaran da on nije Isus, ali kad već nije Isus može mi biti tata. Taj dobri župnik je svojim primjerom doprinio da u župi bude 30-ak svećenika, mojih dragih kolega u svećeništvu, a ništa posebno nije s nama radio, nego je samo bio figura koja je nama svima odgovarala. Bio je osoba u koju se možeš ugledati, naglasio je.

'Djevojka mi je dala blagoslov da budem svećenik'

Lovrić je otvoreno govorio i o osobnim krizama, uključujući trenutak kada je gotovo odustao od svećeništva, ali i o podršci tadašnje djevojke koja mu je, kako kaže, 'dala blagoslov' da slijedi svoj poziv.

'U meni je eksplodirala želja da budem svećenik i o tome sam razgovarao sa svojom djevojkom. Plakali smo oboje. Ona je rekla kako ne želi stajati na putu Bogu i dala mi je blagoslov, kazao je.

Na pitanje je li mu žao što nije biološki otac, Lovrić je rekao kako je u svakom muškarcu želja biti otac, no to se očinstvo terapijski pokrije s očinstvom prema drugim ljudima i misli kako uspijeva u tome. - Svećenik želi imati sve kao i drugi ljudi, ali istinski se svećenik odriče toga. To je žrtva za neki ideal, za neku vrijednost zbog koje se odričemo, naglasio je. Smatra da možeš imati devet osoba koji su nam jako bliski.

'U mom svijetu od devet ljudi, razočaralo me njih sedam. Vjerovao sam im, otvorio im svoj život. Iznevjerili su me jer su htjeli da budem drukčiji jer su se oni promijenili. Ponizili su me jer su rekli da sam ih razočarao. To je bio krah za mene i otišao sam u Čile, samo da se maknem daleko gdje ću moći biti sam, istaknuo je.

Lovrić u svojoj župi organizira i psihološku pomoć, naglašavajući da je ‘ispovijed terapija i za mene i za vjernika’, dok u slučajevima kada to nije dovoljno upućuje na stručnu pomoć.

'Sestra me naučila živjeti svojim umiranjem'

Govorio je i o teškim životnim iskustvima, uključujući smrt sestre. Kaže kako je bio prestravljen jer je vidio kako pati, što nikada nije vidio.

'Sa sestrom sam bio šest mjeseci danju i noću te čuo svaki jauk. To su trenutci kada vidiš da ono dostojanstveno što vidimo polako pada i ostaje samo egzistencijalni JA koji pati. Sestra me naučila živjeti svojim umiranjem, naglasio je.