SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Cenzura na podli način

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 18.06.2010 16:28
  • Objavljeno 18.06.2010 u 15:45
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Od početka ove godine, u Srbiji je osuđeno 22 novinara, oslobođen samo jedan, a jedan se tužitelj nije pojavio, pak je tužba odbijena. Razlog ovom puzećem medijskom udaru su, dakako, duševne boli

Zahvaljujući srbijanskom stranačkom pravosuđu (suci su birani po stranačkim kvotama, nemojmo se zavaravati), slobodi medija u Srbiji ne piše se dobro. Već imamo problem s velikim oglašivačima koji se rado miješaju

u uređivanje medija (pitajte EPH); sada imamo i prešutno marljivo nastojanje da se novinarima začepe gubice putem parnica za klevetu i uvredu, 'himbene objede', kako je to zvao pokojni Franjo Tuđman. Nisu to u Srbiji izmislili, bez brige.

Namjerno davljenje novina tužbama za difamaciju i visokim odštetama i globama postojalo je u Francuskoj još za Louisa Napoleona, polovicom devetnaestoga stoljeća. Kao znak otpora tada nastaje običaj da se traži simbolična odšteta od jednog franka; ta se hvalevrijedna navika održala u Francuza do danas. Kod nas, međutim, došlo je do mezalijanse, zločinačkog saveza između duševnih bolesnika i pravosuđa koje im velikim sumama gotovog novca liječi duševne boli nanijete po tim odvratnim novinarima. Uostalom, nije li Feral Tribune djelomice ugušen upravo na taj način?

Nema, dakle, duševne boli koja se ne dade izliječiti s nekoliko desetina tisuća eura. Trebaju samo suci puni razumijevanja i sućuti. Od početka ove godine, u Srbiji je osuđeno 22 novinara, oslobođen samo jedan, a jedan se tužitelj nije pojavio, pa je tužba odbijena. OK, nisu srbijanski novinari neke moralne gromade, ali ova statistika ipak brine. Kao prvo, suci bez ikakve prosudbe prihvaćaju svaku, pa i najidiotskiju i najneuredniju tužbu, mada imaju pravo odbiti je.

Nekada, za crnog komunizma, suci su blesave tužbe te vrsti hladno odbijali i bacali u koš, s odgovarajućim obrazloženjem, naravno. Nenarodni režim Slobodana Miloševića, njegovih fašističkih pomagača i kamarile domaćih izdajnika time jedva da se bavio. Nije ih zanimalo, jer su se osjećali sigurnima, imali su vlastite medije, a marginalna oporbena medijska ekipa nije ih zanimala. Jedini izuzetak bio je Šešeljev zakon o javnom informiranju (1998–2000), ali je čak i pod tim skandaloznim i tiranskim zakonom bila osuđena tek polovica od tuženih.

Danas je drukčije. Sudska praksa ohrabruje svaku lakomu svađalicu i patološkog kverulanta da tuži novinara, jer je sva prilika da će spor dobiti. Zanimljivo je da novinari po pravilu dobivaju kaznene postupke, a stradaju u građanskim parnicama po istoj stvari i na osnovi istog činjeničnog stanja. Zbog toga je primjetno to da se podnosi sve više privatnih i sve manje kaznenih tužbi protiv medija.

Kad joj je na to skrenuta pozornost, ministrica pravde odgovorila je: 'Izgleda da sudije nešto ne vole novinare u poslednje vreme.' Kako to izgleda u životu? Duševni bolesnici po pravilu traže milijunske iznose odšteta za duševnu bol, ali izgleda da je među sucima postignut prešutni dogovor da se ne dodjeljuje više od 40.000 eura. Drugostupanjski sudovi potvrđuju sve češće takve presude; povremeno preinače iznos, ponekad ukinu presudu i vrate slučaj na ponovno suđenje, nikada ne oslobode novinara, čak ni u slučajevima očigledno skandaloznim.

Ustanovljena je, dakle, tarifa, cjenik za 'čast i ugled': četrdeset tisuća eura plus troškovi postupka. Što reče jedan kolega za svog privatnog tužitelja koji je dobio spor: 'Sada sam ja vlasnik njegove časti i ugleda.' Naravno da razborit i pristojan čovjek neće nikada pomisliti da se čast i ugled dadu steći na sudu; čast i ugled ili imate ili nemate, a gubite ih najčešće vlastitom zaslugom, kao što ih tako i čuvate. Ali, to je isprazno moraliziranje...

Primjera ima i previše. Više ne smijete navesti riječi narodnog poslanika izrečene sa skupštinske govornice u izravnom TV prijenosu, jer ćete dobiti da platite privatnom tužitelju nekih 35 tisuća eura za duševne boli koje mu je član parlamenta nanio.

Nazovete kriminalca kriminalcem, potkrijepite to izvodima iz kriminalističke evidencije i platite 40 tisuća. Samo ja imao sam jedan slučaj u kojem su privatnu tužiteljicu dovodili u lisičinama iz pritvora (dobila je 14 i pol godina za krijumčarenje pola tone kokaina), a uskoro ću imati još jedan takav spor, jer privatni tužitelj sjedi u pritvoru u Solunu i čeka izručenje po optužnici za pljačku novca udovica i siročadi. Slutim da računa kako će mu tih nekih 360 tisuća eura svakako oduzeti, pak bi mu 50 tisuća, koliko traži od mene, dobro došlo kad se vrati u Srbiju.

Dnevni list Danas morao je platiti duševne boli, jer je objavio fotografiju s nekog Slobinog mitinga iz 1996: na slici privatna tužiteljica visoko drži Miloševićevu uramljenu sliku. Sada ta ista šojka tvrdi da joj je objavljivanje te fotke nanijelo tešku duševnu bol i da joj je, dapače, kći pobacila od muke. Pravi sudac bi je upitao, a da što je radila s tom slikom tada i izbacio bi van i nju i njenu blesavu tužbu; ali nema više pravih sudaca... Griješim: nađe se poneka hrabra i časna sutkinja (većinom su žene!) koja oslobodi očito nevinog novinara.

Sve i kad je slučaj bjelodano razvidan, suđenja novinarima razvlače se namjerno, a odvjetnicima taksimetar, naravno, radi. U jednom nadasve zamršenome slučaju koji imam, prvostupanjskoj je presudi trebalo dvije i pol godine da stigne do mene; po njoj trebam platiti 35 tisuća eura jednoj opskurnoj odvjetnici koja je svojemu klijentu radila o glavi i nagovarala ga da nevinog čovjeka optuži za jedno politički delikatno umorstvo. Klijent, inače notorni gangster, to je pošteno odbio i gospođi otkazao punomoć. Ako, međutim, viši sud potvrdi tu presudu, ja ću morati platiti i kamatu za te dvije i pol godine, a kamate su zaista dostojne zagrebačke Dubrave.

Svi će se ti skandali, dakako, završiti u Strasbourgu, na Europskome sudu za ljudska prava, čija je praksa, kad je o novinarima riječ, poznata i predvidiva. Sud sustavno štiti slobodu izražavanja iz članka desetog Europske povelje o ljudskim pravima i točka. To će, naravno, potrajati, ali pravda je dostižna i kad je spora. U međuvremenu će sve više pohlepnih tipova i svađalica tužiti novine i novinare za novac, jer vide da to funkcionira.

Hoće li, kad izgube u Strasbourgu, srbijanske vlasti upitati koja budala je to presudila i smijeniti je? Neće. Srbija gubi u prosjeku 97 posto strasburških parnica, do sada; u svakom sudu sjedi poneki sudac ili sutkinja čiji slučaj je tamo izgubljen, a vrana vrani oči ne vadi, koliko znamo iz gorkog iskustva. Tako se svi oni provode na račun poreznog obveznika koji će nama, nevino osuđenima plaćati odštete.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi