U ovo vrijeme kaotičnosti egzistencije, depresivne silnice nostalgičnog prisjećanja jedinku povlače u simplificiranije vremenske tokove djetinjstva. Ova uvodna krležijanska formulacija možda je neprilična za epitaf Vjeverici, ali najbolje izražava emociju koju legendarna biblioteka knjiga za djecu budi.

U takvim trenucima osobnih nesigurnih lutanja i nezadovoljstava nekolicina je točaka na koje se, unatoč prolazećim godinama, i dalje besramno naslanjam. Do sada nisu iznevjerili - svijet igara za NES i SNES, animirani serijali od Fleischerovog Supermana do TMNT-a, originalna pulp ili domaća roto literatura, filmovi s vanzemaljcima i čudovištima iz pedesetih godina te stari romani za djecu.

Najsnažniji mogući eskapizam koji je učinkovitiji od bilo kakvih psihijatrijskih seansi, a ekstra zdraviji, jeftiniji, zabavniji... U trenucima nostalgičnih lutanja ne trebam komunikaciju, već nešto plastično, naivno, odraslom umu predvidljivo, ali nevjerojatno uzbudljivo. Upravo je takva i Biblioteka Vjeverica.

Njenih čari nedavno me posebno prisjetio Sandi Bratonja, basist Urbana & 4, kada me igra slučaja navela na snimanje knjižničnog kućnog uratka Je li i vaše dijete član knjižnice. 

Govoreći o vlastitom čitalačkom iskustvu, Bratonja je Vjevericu stavio u simpatičan kontekst nostalgije na vlastito djetinjstvo, ali i uz očitu činjenicu da je ona u vrijeme njegova odrastanja bila gotovo sve. To ne bi bilo toliko čudno da i meni, nekoliko godina mlađem, Vjeverica isto nije bila praktički sinonim za dobru knjigu! Ni jedna druga biblioteka nije imala tu čast da odgaja toliko generacija čitatelja.

Slobodno se na tren, mi mladi geekovi s tabletima i e-readerima koji kupujemo stvari u sekundi, zamislimo nad činjenicom desetljetnog odgajanja i dobro shvatimo puninu tvrdnje - ona je bila sve. Istina, postojali su i Jelen i Lastavica, ali Vjeverica je bila ta iskonska točka naivnog uzbuđenja.

Upravo u vrijeme mog vlastitog odrastanja te uzimanja u ruke prvih lektira između 1992. i 1996. godine, Vjeverica je propala. Kada bismo se grubo šalili, rekli bismo da joj je netko uskratio 'lješnjak' kao i matičnoj Izdavačkoj radnoj organizaciji Mladost.

Svi znamo da su iza svega stajale nimalo dječje nevine privatizacijske bizarnosti koje ni Koko ne bi mogao svladati, iako se duhova nije bojao. No, nije Vjeverica živjela kratko - egzistirala je preko trideset godina, donijevši na desetke naslova. Prođemo li dječjim ili školskim knjižnicama, i danas ćemo na policama vidjeti prepoznatljivi prljavkasto bijeli hrbat.

Urednici, a među njima posebno dugogodišnja Ana Kulušić, imali su slatke brige prilikom selekcije uradaka za objavu - strane literature nije moglo manjkati, a domaći književnici su upravo u ex-Yu doživjeli pravu zrelost, nadovezavši se na međuratno otkriće duha Mate Lovraka.

Kombinacija stranog i novog bila je za Vjevericu pun pogodak, a i osvježenje u prostoru kreacije literature za djecu jer ideološka podloga djela nije bila ključna. Vjeverica je bila rezultat univerzalnog dječjeg duha, a ne niz klinaca s puškama na ramenu u borbi za bratstvo i jedinstvo. Doduše, i tim eskapadama se znalo podlijeći s uracima poput 'Priče o malim borcima' Alekse Mikića.

Dobar dio izdanja Vjeverice i danas su klasici, dok drugi dio odaje raritetnost i simpatičnost. Prebiranje po policama antikvarijata, kovčezima sirotinje na buvljacima ili dječjim knjižnicama predstavlja ulazak u jedinstven svijet memorije, pustolovine, nezadovoljstva, povijesti čitanja...

Nema boljeg izvora za povijest čitanja od napomena malih korisnika koji su, protivno svim savjetima učitelja, pišući komentare pokraj samog teksta knjige dijelili emocije o djelu. Teško je sačuvati ravnodušnost kada u primjerku Vjeveričina izdanja Čovječuljka Ericha Kästnera uz standardno prisutan popis 'do sada izašlo u biblioteci Vjeverica' nađemo pluseve i minuse uz imena knjiga, a na kraju i konačan izračun 95 (ukupno knjiga) - 62 (ukupno pročitanih) = 33 (ukupno nepročitanih)!

Biblioteka Vjeverica je odgajala takve čitatelje. Infantilni eskapizam ipak nije tako loš.