Ova arhitektica zapravo komentira oglase za prodaju nekretnina na posve originalan način, iz kuta koji se opisuje spomenutom frazom 'da je ovo moje': stavlja parcele ili kuće u realan prostorni kontekst, komentira njihov potencijal, predstavlja vizualizaciju onoga što bi napravila od njih te često nudi alternativu betonizaciji i mramor-kamen-željezo sudbini pitoresknih i idiličnih lokacija uz more.

Pritom se njezin pristup ne može opisati kao aktivistički, dapače. Svojim vješto montiranim videima ona zapravo objašnjava budućim vlasnicima nekretnina da bi im se u mnogim slučajevima isplatio pristup 'manje je više' i da se pretjerivanje u pravilu naprosto ne isplati, barem na duge staze.

'Mjera' je izraz koji najdulje ostane u glavi nakon gledanja svakog videa.

Marina Curać rođena je na Korčuli, do svoje sedamnaeste godine živjela je u Žrnovskoj Banji, a nakon toga dobila je stipendiju za školovanje u Italiji. Ondje je provela dvije godine, zatim je otišla u SAD i studirala u Washingtonu – sa semestrima u Buenos Airesu i Helsinkiju – a potom je stekla arhitektonsku licencu i zaposlila se u respektabilnom uredu.

Godine 2020. sa suprugom se vratila na rodni otok, gdje danas živi i radi. Poslovno je, kaže, ovlaštena arhitektica sa svojim uredom, a privatno je svašta: mama, supruga, kći, sestra, prijateljica, članica kviz tima...

'Život izvan Hrvatske i susret s drukčijim kulturama, mentalitetima i načinima razmišljanja nemjerljivo su me obogatili. Ali rekla bih da me upravo odlazak naučio još više voljeti mjesto iz kojeg dolazim. Znam da svi volimo kritizirati i tražiti mane, ali meni je moj zavičaj, sa svim svojim manama, i dalje najljepši na svijetu', kaže Curać za tportal. Pitamo je kako je uopće došla do fraze 'da je ovo moje' i što svojim angažmanom uopće želi postići.

'Da je ovo moje' stvarno jesam ja

'Taj slogan nastao je kao neka materijalizacija mog dugogodišnjeg interesa za nekretnine. I danas dosta vremena provodim gledajući oglase te maštajući o tome što bi se s pojedinim prostorom moglo napraviti. Pomislila sam da bi perspektiva arhitekta ljudima mogla biti zanimljiva i korisna, ne samo pri kupnji nekretnine, nego i u načinu na koji promatraju izgrađeni svijet oko sebe. Želim izložiti svoje mišljenje kao jednu od mogućnosti, a konačni sud prepustiti gledatelju. Iznad svega, cilj mi je potaknuti ih da razmišljaju o vlastitom životnom prostoru i preispituju odluke koje često uzimamo zdravo za gotovo ili dopuštamo da ih netko drugi donese umjesto nas', kaže Curać.

Željela je, dodaje, i razbiti percepciju arhitekta kao nekoga tko je hladan, nedostupan i govori jezikom koji drugi ljudi ne razumiju.

'Moja se osobnost nikako ne uklapa u tu sliku. 'Da je ovo moje' stvarno jesam ja i, iskreno, nijedan drugi naziv serijala nije mi ni pao na pamet', otvorena je arhitektica. Kako se njezin neobični projekt odvija u relativno maloj sredini, kakva Korčula doista jest, i nju samu iznenadile su gotovo unisono pozitivne reakcije sumještana, a i vlasnicima i agentima uglavnom bude drago kada netko iz arhitektonske struke pokaže njihovu nekretninu u novom svjetlu koje može biti zanimljivo potencijalnom kupcu. Curać naglašava da ona ni u kojem slučaju ne pokušava prodati nekretnine jer to nije njezin posao – kao arhitektica naprosto mašta o tome što bi napravila da su, eto, baš njezine.

'Zapravo tražim potencijal i nastojim istaći nešto što će osobi izvan moje struke možda promaknuti, odnosno nastojim potaknuti na drukčiji način razmišljanja. Pa i samoj mi se nekoliko puta dogodilo da sam se tijekom pripreme videa toliko zaljubila u neku nekretninu i vlastitu viziju da sam odmah krenula računati kako bih je financijski mogla izvesti', iskrena je sugovornica tportala koju, logično, pitamo kako je uredila svoju kuću.

'To je dvoetažni stan od oko 65 četvornih metara u staroj gradskoj jezgri Korčule. Dio stana je u prizemlju, a dio na prvom katu zgrade stare otprilike 350 godina, što je vrlo tipičan prostor za stari grad: malen tlocrt, vrlo efikasan raspored prostorija i debeli kameni zidovi. Ono što meni najviše nedostaje jest više dnevnog svjetla. Stan smo kupili 2022. godine. Već tijekom prvog obilaska vidjela sam da neće zahtijevati velike intervencije: nije bilo nepotrebnih pregrada, vlage, plijesni, neugodnih mirisa ni konstrukcijskih problema. Prethodni vlasnik koristio ga je uglavnom za ljetno iznajmljivanje, a mi smo ga samo prilagodili cjelogodišnjem obiteljskom životu. Možda najveća intervencija bila je ona naizgled najmanja. Moj otac je na kamenim zidovima u prizemlju zamijenio stare sive fuge novima, bijelima, s dodatkom vapna. Prostor blagovaonice i kuhinje zbog toga je odjednom postao puno svjetliji i otvoreniji', objašnjava Curać.

Izlizano pitanje 'Tko je ovome dao dozvolu?'

Njezin projekt 'Da je ovo moje', rekli smo, ima utjecaja: neke nekretnine su prodane, premda ona ne želi za to preuzimati zasluge veće nego što bi trebala, a neki investitori dali su joj i ponude za angažman. No, naglašava, puno joj je draže vidjeti da su teme prostora i arhitekture postale zanimljivije i relevantnije.

'Reel o maloj kući u prvom redu do mora, okruženoj kućama nekoliko puta većima od nje, pregledan je više od 250 tisuća puta, što je za mali, nišni profil na Instagramu poput mojega gotovo nestvarna brojka. Ali broj pregleda nije mi cilj sam po sebi. Razmišljanje o tome kako gradimo, kako živimo i što ostavljamo iza sebe iznimno je važno za svako mjesto i zajednicu i lijepo je vidjeti da to zanima ljude na Korčuli', kaže.

Curać plastično objašnjava kako treba postupati kada se u prostoru pojavi neka zgrada koja ljudima smeta, umjesto da se postavlja izlizano pitanje: 'Tko je ovome dao dozvolu?'

'Često je to pitanje usmjereno referentima koji izdaju građevinske dozvole, kao da je njihov zadatak prosuđivati je li neka kuća lijepa, primjerena svom okruženju ili arhitektonski kvalitetna. Međutim, njihova je prvenstvena zadaća provjeriti je li projekt usklađen s važećim prostornim planom i relevantnim propisima. Oni nisu žiri za arhitekturu. Zato mi je nepravedno to kada se vrlo lako insinuira da je netko tko je izdao dozvolu nesposoban ili čak potkupljiv samo zato što nam se rezultat ne sviđa. Naravno da bih i ja voljela da se predmeti brže otvaraju i rješavaju. Ali ako želimo kvalitetan sustav, onda u njega moramo i ulagati: kvalitetne ljude treba privući dobrim uvjetima rada, primjerenim plaćama, jasnim procedurama i alatima koji će im omogućiti da efikasno obavljaju posao. Ako nam smeta što se u našem mjestu smije graditi određena veličina, tip ili gustoća zgrade, puno je korisnije pitati zašto prostorni plan to dopušta jer upravo preko njega lokalna samouprava može vrlo konkretno utjecati na to kako će se prostor razvijati. Prostorni plan ne bi trebao biti alat kojim ćemo zaustaviti razvoj – upravo suprotno, njime možemo istovremeno štititi prirodu i baštinu, riješiti potrebe ljudi koji žive ovdje cijele godine, ali i većim ulagačima omogućiti razvoj kvalitetnih projekata što poštuju prostor u koji dolaze', kaže arhitektica.

Svoje znanje i perspektivu uvijek rado stavlja na raspolaganje, neovisno o stranačkoj pripadnosti, pa je s lokalnom vlasti surađivala na pripremi nekih po obimu manjih, ali za ljude značajnih projekata. Na koncu, kaže, na Korčuli se izravno ili neizravno svi poznaju i jako je puno ljudi koji svoj zavičaj vole i osjećaju, ali su istovremeno pragmatični i optimistični.

'Volimo stare kamene kuće, a PVC može'

No nisu svi njezini videi (odnosno reelsi) pozitivni i optimistični: postoje i oni označeni s 'anti – da je ovo moje' i oni u kojima se sarkastično komentira da je nekoj pitomoj uvali 'baš nedostajala golema betonska kocka'.

'Taj dio zamišljen je kao neki zli brat blizanac ostatka serijala, njegov Mr. Hyde. Reakcije su opet uglavnom pozitivne, iako se naravno tu i tamo pojavi netko tko se ne slaže sa mnom, a to uopće ne doživljavam negativno, dapače, podržavam raspravu i otvoreno izlaganje mišljenja. Mislim da dijelom i jesmo u ovakvoj situaciji u prostoru zato što prečesto šutimo, a u sebi skupljamo nezadovoljstvo. Kad govorimo o odnosu prema okolišu, tradiciji i prostoru, rekla bih da smo nedosljedni.

Djela nam često ne prate riječi: s jedne strane govorit ćemo koliko volimo stare kamene kuće, a onda ćemo bez puno razmišljanja na njih staviti prozore od PVC-a jer je drvene potrebno održavati. Sive kutije klima-uređaja i velike reklame bez velike zadrške stavljamo na kamena pročelja. Ne mislim da starina mora ostati zamrznuta u nekom prošlom vremenu, niti da sve mora biti uniformirano. Ali mislim da bismo ono što imamo trebali voljeti i osjećati malo dublje nego što to danas činimo. Za ono što stvarno voliš treba se uvijek i iznova truditi, tu nema prečice ni instant rješenja', drži arhitektica Curać.

Priznaje da se njezina posvećenost prostoru, ljudima i zavičaju definitivno intenzivirala nakon povratka iz SAD-a. 'Ponekad stvarno moraš otići da bi mogao vidjeti vrijednost onoga što imaš', slikovita je, naglašavajući da je optimist premda živimo u trenutku u kojem se moramo malo otrijezniti kako se kasnije i mi i naši potomci ne bismo sramili nekih postupaka.

'Kapital i turizam nas hrane i ne možemo piliti granu na kojoj sjedimo. Nisam protiv turizma, upravo suprotno. Ali jesam protiv toga da radimo protiv sebe, svoje kuće i svojih ljudi samo da bismo se nekome svidjeli', kaže, a na pitanje (ili možda brutalnu dijagnozu) o tome jesu li Hrvati zbog turizma postali previše pohlepni, odgovara:

'Mislim da bi bilo nepravedno reći da smo jednostavno postali takvi, premda je u kontekstu nekretnina jasno zašto se ljudima čini da je prevladala pohlepa. Cijene koje gledamo u oglasima vrlo su visoke, ali prirodno je da svatko tko prodaje želi dobiti što više, a svatko tko kupuje želi platiti što manje. Veći problem vidim u nedostatku transparentnosti na tržištu: kao građani uglavnom vidimo oglašene cijene, ali ne znamo po kojoj je cijeni neka nekretnina na kraju stvarno prodana. Ako kao prodavatelj vidim da moj susjed oglašava svoju kuću za 600 tisuća eura, zašto ne bih i ja pokušala tražiti isto? Tako se vrlo lako stvaraju nerealna očekivanja i napuhuju cijene koje onda počinju diktirati opći trend', kaže nam Curać.

'S druge strane, današnji kupci i gosti za svoj novac traže sve više. Traže autentičnost, nešto posebno, nešto što susjed nema i što nije lako replicirati. Ako nudite isto što i svi ostali, a cijenu držite izrazito visokom, morate biti spremni dugo čekati pravog kupca. Mislim da je kupac kod nas pritom prilično nezaštićen. U SAD-u, primjerice, vrlo je uobičajeno to da on ima svog agenta čiji je posao zastupati upravo njegove interese, a kod nas tu praksu ne viđam često. Rezultat svega je tržište na kojem si mlada obitelj vrlo teško može priuštiti vlastiti dom. Zato problem ne bih svela na pohlepu pojedinaca: puno je važnije stvoriti transparentniji i pametnije uređen sustav koji će omogućiti prodavatelju da postigne dobru cijenu, ali istovremeno zaštititi kupca od nerealnih očekivanja prodavatelja', zaključuje korčulanska arhitektica.