Heliostati reflektiraju sunčeve zrake glavni trg u Rjukanu 365 dana u godini, čak i kad je najmračniji zimski dan.

Čini ih sustav od tri ogromna ogledala, ukupne površine 51 kvadratni metar, postavljen na okolnim planinama na oko 450 metara visine, tako da nešto manje od četiri tisuće stanovnika duboko u dolini tijekom mračnih zimskih dana na glavnom gradskom trgu dobije sunčevo svjetlo.

Zbog svoje lokacije Rjuken je šest mjeseci u godini bez izravnog sunčevog svjetla. Bili su izgradili i žičaru kako bi se sunčali na obližnjim vrhuncima i tako lakše prezimili.

Ogledalima upravlja računalo, tako da prate kretanje Sunca, a opremljena su i sustavom koji ih automatski čisti. Za napajanje koriste energiju sunca i vjetra. Reflektiraju eliptičan odraz površine 600 kvadratnih metara. Sve skupa je koštalo oko 4,6 milijuna kuna.

Ideja nije Andersenova. Sličan sustav postoji već u Italiji, u gradiću Viganella, a htjeli su ga izgraditi i u Rjukenu, i to prije sto godina.

Poigravanje s utjecajem koji Sunce - taj dominantni div našeg neposrednog kozmičkog okruženja - ima na Zemlju i svakodnevne rituale koje smo oko njega stvorili čini se bizarnim, pomalo megalomanskim.

Pa ipak, time se bavimo od davnina. Među prvima za koje znamo da su o tome sanjali bio je drevni grčki znanstvenik Arhimed, kojemu se pripisuje izum velikog paraboličnog ogledala, koje je koncentriralo sunčeve zrake toliko snažno da je moglo izdaleka zapaliti rimsko brodovlje koje je zaprijetilo grčkom gradu Sirakuzi u trećem stoljeću prije Krista.

Domislili smo se puno načina kako zaobići ili u našu korist preusmjeriti temeljne primordijalne sile koje oblikuju naše postojanje. Svjetlo koje donosi električna energija izbrisalo je granicu između dana i noći, recimo.

Andersenova ogledala, na svoj način, govore o dubokoj ljudskoj potrebi za sunčevim svjetlom. Pa opet, čini se kako je tvrdnja kako se najviše samoubojstava u Arktičkom krugu događa tijekom dugih, mračnih mjeseci - mit. U stvari, najgore je tijekom proljeća i ljeta, kad se Sunce vrati, piše Guardian.

Naša se potreba za svjetlom što ga Sunce donosi čini zagonetnom i složenom. Od davnina smo znali kad je najkraći dan u godini. Smislili smo rituale kako bi ih obilježili, po njemu gradili i danas tajnovite građevine poput Stonehengea.

S druge strane, priče i bajke diljem Europe govore nam kako smo se naučili prilagoditi zimi, pa čak i postali ovisni o njenom mraku. Kao da u životima trebamo imati i svjetla i tame kako bi sve bilo kako treba biti.

Andersen se, stoga, poigrava s još nečim - načinom na koji tehnologijom mijenjamo sile prirode i svoje živote - ispitujući granice do kojih bismo trebali ići.