Razlog njegova izbijanja u fokus javnosti nije sportske prirode, već odluka da odbije stati na vrata Girone upravo u trenutku kada je trebao debitirati. Taj potez izazvao je bijes trenera Míchela, koji ga je javno prozvao: 'Livaković me nervira. Ne želi braniti, a ja sam prisiljen na gol poslati vratara s temperaturom.'

Hrvatski reprezentativni vratar trenutačno je u sjeni Paola Gazzanige, koji brani i u zdravstveno otežanim okolnostima. U Gironu je Livaković stigao kako bi ponovno uhvatio kontinuitet nakon što je izgubio status prvog golmana u Fenerbahčeu. To mu je posebno važno uoči Svjetskog prvenstva, jer mu je pozicija u reprezentaciji sve manje sigurna s obzirom na dugotrajno izbivanje s klupskih vrata.

Ključni problem nastao je u trenutku kada je Livaković napokon dobio priliku stati među vratnice Girone, ali ju je odbio. U međuvremenu se kao izlaz iz složene situacije pojavila opcija povratka u Dinamo već tijekom zimskog prijelaznog roka. Time bi profitirali i igrač i klub, jer Dinamo ima ozbiljnih problema s golmanskom linijom, a Livaković bi na Maksimiru ponovno imao ulogu prvog vratara. Očekuje se i da Fenerbahče ne bi pravio prepreke igraču na kojega više ozbiljno ne računa.

Razlog odbijanja nastupa za Gironu leži u pravilima koja ograničavaju nastup za više klubova u jednoj sezoni. Naime, nogometaš može igrati službene utakmice za najviše dva kluba. Budući da je Livaković već branio za Fenerbahče na početku sezone, eventualni nastup za Gironu značio bi da do ljeta više ne bi smio nastupati za Dinamo.

Gironu i njezina trenera takvi interesi ne zanimaju. Livaković je doveden kako bi pomogao klubu do kraja sezone, a ne kako bi čuvao vlastite opcije za povratak u Hrvatsku. O cijelom slučaju raspravljalo se i u emisiji 'La Tribu' na Radio Marci, gdje je komentator Javi Amaro usporedio Livakovićevo ponašanje s ponašanjem Viniciusa u Real Madridu.

Amaro smatra da je riječ o primjerima samovolje igrača koji nagrizaju temelje suvremenog nogometa. Pohvalio je Míchelovu reakciju, a istodobno kritizirao način na koji se Xabi Alonso u sličnim situacijama odnosio prema svojim igračima. Prema njegovu mišljenju, Livakovićev slučaj nije izoliran incident, već simptom šireg problema modernog nogometa.

'Sve je više igrača koji istodobno igraju dvije utakmice – onu za klub i onu za vlastitu karijeru. Svjetsko prvenstvo, ugovori, reprezentacija, klauzule i fizičko opterećenje danas snažnije nego ikad diktiraju odluke', istaknuo je Amaro, dodajući kako Livaković nije iznimka, već vidljiv primjer tog trenda.

Posebno je upozorio na šutnju trenera, koju smatra jednim od najvećih otrova nogometnog sustava. 'Kad se takvo ponašanje prešutno tolerira, ono se širi poput zaraze – pogađa svlačionicu, tribine i cijelu priču oko kluba', naglasio je. U tom kontekstu, Míchela vidi kao rijetku iznimku – trenera koji se usuđuje javno reći što se događa, iako to ne jamči sportski uspjeh. Iskrenost, smatra Amaro, ne donosi odmah bodove, ali čisti atmosferu i smanjuje toksičnost.

Kao jednu od najvećih kontradikcija suvremenog nogometa istaknuo je položaj trenera, koji često snose posljedice problema koje ne kontroliraju. 'Treneri su jedini profesionalci koji se smjenjuju kao sustavno rješenje, iako su pritom najizloženiji i prisiljeni voditi momčad iz tišine', rekao je.

Zato, zaključuje Amaro, Xabi Alonso bi trebao prepoznati poruku koju šalje Míchel – važnost jasne komunikacije, postavljanja granica i definiranja očekivanja. 'Trener koji se boji izgubiti svlačionicu, već ju je izgubio.'

Nogometu, smatra on, ne trebaju treneri koji preživljavaju iz kola u kolo, već lideri spremni platiti cijenu istine. 'Manje diplomacije, više borbenosti. Míchel ide tim putem i možda će zbog toga jednom pasti, ali ako se to dogodi, neće biti zato što nije vodio, nego zato što je doista vodio.'