Nije ovo bila sezona za pamćenje teksaškim Mamuzama, jer regularni dio sezone završili su duboko u donjem domu NBA lige i samo je sedam momčadi imalo slabiji omjer pobjeda i poraza. Teško je za to okriviti Popovicha, kojeg je s klupe prije šest mjeseci otjerao moždani udar, bilo je i nešto objektivnih okolnosti, poput duge odsutnosti ozlijeđenog Victora Wembanyame. Nije im pomoglo ni to što je za novaka godine izabran njihov Stephon Castle.

Unatoč slabim rezultatima, ipak se poštivao 'nasljedni red'. Kako i ne bi, kad je trenera izabrao jedan od najvećih svih vremena, rekorder NBA lige po broju pobjeda i vladar San Antonija posljednjih skoro 30 godina. Kralj Gregg - ili nadimkom Coach Pop. Kad on kaže da je Johnson briljantno odradio sezonu, onda se to i poštuje.

Tako će, na određeni način, sasvim nova era peterostrukih prvaka biti umnogome obilježena trenerskim kontinuitetom. Popovich je toliko dugo na čelu momčadi da je sve manje onih koji se sjećaju Spursa prije njegova dolaska. A opet, koliko god se najavljivalo novo vrijeme, čak je i Johnson na predstavljanju rekao da se 'tema knjige neće promijeniti'.

Pritom ni Popovichev novi posao nije neki novitet, prije će biti da je riječ o zatvaranju kruga. U Spurse je došao 1994. kao generalni menadžer i izvršni potpredsjednik zadužen za sportski segment. A svih svojih 29 godina na mjestu glavnog trenera istodobno je bio ono što bismo mi zvali sportskim direktorom.

U tih tridesetak godina Popovichev otisak toliki je da mu je teško - ako je ikako moguće - naći pandan među NBA trenerima. U karijeri je zabilježio točno 1422 pobjede u regularnom dijelu sezone, više nego itko. U doigravanjima je pobijedio 170 puta i po tome je treći, ali nitko nije više puta pobijedio samo s jednom momčadi. Osvojio je sa Spursima pet titula prvaka, čime je izjednačen na trećem mjestu. Čak 22 godine zaredom igrao je u doigravanjima, opet najviše, kao što nijedan trener nikad nije toliko dugo trajao kao glavni strateg. Tri je puta bio proglašen trenerom godine, član je košarkaške Kuće slavnih, a čak 14 njegovih pomoćnika u nekom je trenutku postalo glavnim trenerom neke od NBA ili WNBA ekipa. Pojam 'Popovichevo stablo' s trenerima koje je odgojio postao je najbolji opis njegova utjecaja, a među njima su i osvajači titula Steve Kerr, Doc Rivers i Mike Budenholzer.

Mnogi će se u rangiranju zauzeti za Phila Jacksona ili Reda Auerbacha, ali Popovich ima mnoštvo aduta da bude proglašen najvećim svih vremena. Ima manje titula od dvojice spomenutih, ali mnogi ga cijene zbog pristupa igri i momčadi, bliskosti sa svojim igračima (posebno s Timom Duncanom), ali i smislu za humor i sklonosti da govori otvoreno, bez dlake na jeziku.

Neupitno liderstvo

Možda više nego ijedan drugi trener izgradio je reputaciju istinskog vođe, a ne samo sportskog stručnjaka. The Athletic je povodom oproštaja nanizao razloge zbog kojih je Popovo liderstvo neupitno. Poznat je po izravnosti, a brojni igrači zaklinju se da nikad nitko nije s njima gradio tako iskren odnos. Momčad mu je uvijek bila iznad svega, pa su mu i srcu najviše prirasli oni koji su igrali za nju. Cijelu svoju karijeru imao je isti cilj - gurati svoje igrače da daju najviše što mogu. A to je najčešće postizao svojim odnosom s njima, jednakim bez obzira na to jesu li prva zvijezda momčadi ili bi u sezoni odigrali samo nekoliko utakmica. Ako je netko napravio grešku, dobio bi jezikovu juhu, makar se zvao Duncan. A igrači bi se u pravilu pokorili, jer znali su da je u pravu.

Istodobno ih je izvodio na večere koje su - priča se - obilovale vinom. Usput, Popovich je ozbiljan kolekcionar vina, pa i suvlasnik vinarije. Steve Kerr jednom je ispričao da je na svakoj takvoj gozbi Popovich pozivao na zdravicu, koja je uvijek bila ista, pokazujući njegovu nesklonost isticanju vlastite uloge.

'Sjeli bismo, on bi napunio čašu, podigao je i rekao - ovo je za Tima Duncana.'

Obožavao je kao trener razgovarati s igračima o njihovim obiteljima, volio im je davati knjige za koje je smatrao da ih trebaju pročitati, tjerao ih da razmišljaju o svjetskim događajima, pokušavao ih dodatno obrazovati te da razmišljaju i o drugim stvarima osim košarke. Uostalom, Popovich se nikad nije libio pokazati svoja uvjerenja, uključujući politička, a koja su uvijek bila na tragu društvene pravde i borbe za jednakost, bez obzira na rasu, spol, vjeru... Bio je vrlo glasan kritičar Donalda Trumpa u njegovu prvom mandatu, a na izborima 2020. javno je podržao Joea Bidena.

Stvorio klupsku kulturu

Američki treneri vole se hvaliti time da su u klubovima koje treniraju stvorili klupsku kulturu. No nisu baš svi i uspjeli u tome. Popovich svakako jest, a jedini koji se s njime može mjeriti je Pat Riley u Lakersima i Miamiju. Nakon objave o povlačenju mediji se skoro nadmeću u objavama njegovih bivših igrača i izrazima zahvalnosti koje šalju jer je kao malo tko u njima vidio ne samo košarkaše, nego i ljude.

'Hvala ti, treneru, za sve što si učinio za košarku. Blagoslovljen sam što sam se našao na tvom putu i postao dio tvoga uspjeha', poručio mu je legendarni David Robinson, Admiral, uz Duncana jedan od dvojice 'tornjeva blizanaca' San Antonija u njihovim najboljim danima.

Ti su dani već nekoliko godina teško zamislivi jer su Spursi posljednji put došli do doigravanja još 2019. S novim trenerom i momčadi koju žele graditi oko Wembanyame (kad se sasvim oporavi) nadaju se novom sjaju.

Poštuju ga i protivnici. Možda je najbolje to opisao LeBron James, a koji je protiv Popovicha igrao u trima finalima te za njega u reprezentaciji.

'Kad igraš sa Spursima, na terenu imaš članove Kuće slavnih, ali igraš i protiv trenera iz Kuće slavnih', rekao je.

Inovator spreman na rizike

Jasno, ne bi Popovich postao veliki trener samo pijuckajući vino s igračima i brinući se o njihovim čitalačkim navikama. Slavljen je kao inovator spreman na rizike i stalno je prilagođavao stil svoje momčadi igračkom kadru kojim je raspolagao. Prvi titulu 1999. osvojio je na obrani koja je počivala na Robinsonu i Duncanu. Ona posljednja, 2014., plod je neuhvatljivog napada s Duncanom, Ginobilijem, Tonyjem Parkerom, Kawhijem Leonardom... Koji god je stil igre u NBA ligi počinjao dominirati, Popovichevi Spursi predvodili su taj trend.

Znao je poduzimati i kontroverzne poteze, pa i biti buntovan prema NBA ligi i njenoj politici. Najluđi takav došao je 2012., kad je poslao kući četvoricu svojih startera (Duncana, Parkera, Ginobilija i Dannyja Greena) pred važnu utakmicu protiv Miamija. Išlo mu je, naime, na živce to što su igrači izloženi velikim naporima zbog televizije, pa su u pet dana morali odigrati četiri utakmice u gostima. Tadašnji povjerenik David Stern kaznio je Spurse s četvrt milijuna dolara zbog 'neodgovornosti prema ligi i gledateljima'. Ili kad je usred sezone 2006./07. uklonio Ginobilija iz početne petorke da bi rasporedio šutove na više igrača. Argentinski velikan u početku se ljutio, a onda je shvatio da Popovich samo želi da momčad bude ispred pojedinca. Prilagodio se, a Spursi su osvojili četvrtu titulu.

Rođen u obitelji oca Srbina i majke Hrvatice

Popovich je takvu karijeru i reputaciju gradio puno sporije nego je to bio slučaj s mnogo drugih trenera. Rođen u obitelji oca Srbina i majke Hrvatice, Coach Pop potječe iz savezne države Indiane, a nakon srednje škole upisao je akademiju američkog ratnog zrakoplovstva.

Igrao je za momčad akademije, kojoj je bio kapetan i najbolji strijelac, ali nije baš odmah počeo razmatrati sportsku karijeru. Diplomirao je radom o Sovjetskom Savezu, prošao obavještajnu obuku i čak razmišljao o radu za CIA-u. No prvo je morao odraditi obaveznih pet godina aktivne službe u zrakoplovstvu, u čemu mu je pomogla košarka, jer je s momčadi zrakoplovstva igrao na turnejama po istočnoj Europi, pa i u SSSR-u. Postao je kapetan momčadi oružanih snaga, s kojom je postao amaterski prvak Amerike, pa i zavrijedio uvrštenje na širi popis kandidata za Olimpijske igre 1972.

Igračka karijera tu mu je negdje i stala jer se već 1973. vratio na zrakoplovnu akademiju kao pomoćni trener i u sljedećih šest godina uz košarku magistrirao kineziologiju na Sveučilištu u Denveru. Tada je dobio i prvi posao, postao je glavni trener zajedničke momčadi dvaju koledža, Pomone i Pitzera u Kaliforniji, gdje je ostao sve do 1988. No za to vrijeme dogodio se možda ključni događaj njegove trenerske karijere.

Postao je, naime, svojevrstan štićenik, kasnije i blizak prijatelj s trenerom Sveučilišta Kansas Larryjem Brownom. Kako bi bio uz novog učitelja, pauzirao je sezonu u Pomona-Pitzeru i radio bez plaće kao njegov pomoćnik. Brown nije bilo tko, deveti je na listi trenera po broju pobjeda i jedini američki trener koji je osvajao titule i u sveučilišnoj košarci (Kansas) i u NBA-u (Detroit Pistons). Suradnja se nastavila i nakon te volonterske sezone u kojoj je Kansas osvojio sveučilišno prvenstvo. Čim je došao kraju Popovichev mandat u Pomona-Pitzeru, njih dvojica su otišla u San Antonio Spurse, Brown kao glavni, Popović kao pomoćni trener. Očito su se sjajno slagali.

'Pop i ja smo puno razgovarali, i većinom se slagali, o velikoj razlici između treniranja i kritiziranja igrača. Sve se svodi na govorenje istine. Veliki treneri nikad se ne plaše reći igračima ono u što istinski vjeruju. To je talent koji Pop ima', govorio je kasnije Brown.

Ta prva Popovicheva epizoda u San Antoniju potrajala je četiri sezone, sve dok vlasnik Red McCombs nije otpustio kompletan trenerski i menadžerski tim te otjerao nekoliko igrača. Pop se nakratko preselio u Golden State Warriors, kao pomoćnik Donu Nelsonu. No kad je Spurse kupio Peter Holt, vratio se, no ne kao trener, nego kao generalni menadžer. Krenuo je žestoko, vratio je u momčad Averyja Johnsona i s Bullsima mijenjao Dennisa Rodmana za Willa Perduea, što naizgled i nije bio naročito dobar potez kad se zna što je Rodman postigao u Chicagu.

Duncan kao točka preokreta

Konačne konce u ruke u Spursima Popovich je uzeo na početku sezone 1996./97. Momčad je imala katastrofalan start s tri pobjede i 15 poraza, pa je kao sportski direktor Pop otpustio Boba Hilla i za glavnog trenera imenovao - sebe. No problemi su se samo nizali: Robinson je slomio nogu, a uz još nekoliko ozlijeđenih igrača ovisili su o već sredovječnom Dominiqueu Wilkinsu i na kraju bili najgori u ligi s užasnim omjerom 20-62. No ako volite ponekad koristiti uzrečicu 'svako zlo za neko dobro', ovo je prilika. Spursi su zbog očajne sezone dobili pravo prvog izbora na draftu. A tamo je kao na pladnju čekao Duncan, talentirani centar sa Sveučilišta Wake Forest.

Bila je to točka preokreta. Momčad je procvjetala s dvojicom sjajnih centara. Već sljedeće sezone upisali su 56 pobjeda, a onda godinu kasnije došli i do prve titule uz pomoć uistinu čelične obrane, da bi onda u napadu usporili igru dok lopta ne bi došla do Duncana. Miljama je to daleko od današnje revolveraške NBA lige i svakodnevnih obaranja igračkih rekorda. Pokušajte zamisliti u modernoj košarci, u kojoj se obrana praktički ne igra, da u finalnoj seriji nijedna od dviju momčadi ne postigne ni u jednoj utakmici više od 100 poena, onako kako su to 1999. napravili Spursi i New York Knicksi.

Sljedećih godina Spursi su diktirali tempo i obilježili početak 21. stoljeća otišavši do kraja još četiri puta - 2003., 2005., 2007. i 2014., uz samo jedno izgubljeno finale protiv Miamija 2013. Sam Popovich doživljavao je svoje vrhunce te je tri puta imenovan trenerom godine (2003., 2012. i 2014.)

Jasno, teško je očekivati da bilo koja momčad u bilo kojem sportu može preživjeti smjenu generacije koju čine spomenuti igrači. Tako je bilo i sa Spursima te tek čekaju povratak na staze slave stvaranjem nove momčadi oko Wembanyame. Možda bi sve to išlo drugačije da lani u studenom Popovich nije doživio moždani udar, malo više od godinu dana nakon što je potpisao još jedno, ovog puta petogodišnje produženje ugovora s klubom s kojim je postigao sve.

Bio i izbornik

Svoju je porciju slave Pop doživio i kao izbornik reprezentacije, makar ne tako blistavo kao u San Antoniju. Imao je nesreću da je na čelo nacionalnog tima došao u vrijeme u kojem je ostatak svijeta počeo pokazivati da NBA više nije tako neprikosnovena liga. Prvo je bio pomoćnik na Svjetskom prvenstvu 2003., a onda i na OI u Ateni 2004., gdje je asistirao Larryju Brownu za jedan od dva najlošija olimpijska plasmana američke košarke u povijesti, brončane medalje. Tada je SSSR na pogon Litvanaca u finalu svladao onu čudesnu reprezentaciju Jugoslavije koja je - da nije bilo raspada zemlje - bila predodređena godinama vladati svjetskom košarkom.

Kao glavni trener u reprezentaciju se vratio nakon OI u Rio de Janeiru i tri godine kasnije došao je najgori plasman SAD-a na velikim natjecanjima, tek sedmo mjesto na Svjetskom prvenstvu. Stvari su se ipak vratile na svoje mjesto zlatom na OI u Tokiju, što je ispralo gorak okus Popovicheve karijere u reprezentaciji.

Priča o 76-godišnjem Popovichu i košarci nije gotova, no odlaskom s trenerske pozicije polako dolazi vrijeme rekapitulacije jedne od najvećih karijera u povijesti ovoga sporta. Košarka koju je promovirao nije ona koja će plijeniti svojom ljepotom i koja je trebala ispuniti rupu nastalu umirovljenjem generacije Michaela Jordana. No u svakom je trenutku ispravno procjenjivao smjer kojim će krenuti, nerijetko i predvodeći trendove. Nekad su Spursi igrali na 'tko manje', da bi prilikom osvajanja posljednje titule bili jedna od najefikasnijih momčadi lige. Shvatio je i potrebu za internacionalizacijom NBA. Tako je svoju posljednju titulu osvojio s igračima iz Argentine, Brazila, Italije, Novog Zelanda...

Njegov San Antonio obilježio je početak 21. stoljeća na način na koji su to u šezdesetima radili Celticsi, u sedamdesetima Knicksi, osamdesetima Lakersi i u devedesetima Bullsi. A opet, kad su ga pitali za tajnu njegova uspjeha, smanjio je svoju ulogu i vratio se onoj zdravici o kojoj je pričao Kerr:

'Uzmi na draftu Tima Duncana i poživi dovoljno dugo.'