Za one manje upućene, radi se o turniru za tenisače u kolicima. On se danas igra u više od 120 zemalja svijeta, a da bi se igrač mogao natjecati na njemu, mora imati medicinski dijagnosticiran trajni invaliditet zbog oštećenja donjih ekstremiteta (stražnjice, bokova, bedara, gležnjeva, nogu i stopala). Sport je dio ITF-a (Međunarodne teniske organizacije) te u velikoj mjeri prati kalendar ATP i WTA toura, prvenstveno Grand Slam turnira.

Pravila igre su jednaka, s tom razlikom da loptica u tenisu u kolicima može odskočiti dva puta, pri čemu prvi odskok mora biti unutar terena, a drugi može biti i izvan njega. Ovo je šesto izdanje turnira na kojem cilj nisu jedino sportski uspjesi, već i podizanje svijesti i vidljivosti osoba s invaliditetom.

Zbog toga smo popričali s najbolje rangiranim hrvatskim tenisačem u kolicima Antom Joskićem (35). Trenutačno 71. tenisač svijeta ujedno je jedan od organizatora turnira. U razgovoru za tportal je s nama podijelio svoju životnu priču, financijske izazove teniske karijere te još puno toga.

Prije svega, recite nam nekoliko detalja o ovogodišnjem turniru.

Ovo je šesto izdanje, a turnir je svake godine sve bolji. Iduće bi mogao biti još bolji jer se mijenjaju neke stvari, što bi nam moglo osigurati dolazak top 20 igrača. Na turniru će nastupiti ukupno 16 njih iz sedam zemalja, a prvi nositelj je Francuz Geoffrey Jasiak, trenutačno 28. igrač svijeta. Tu su također Poljak Kamil Fabisiak, 37. na svjetskoj rang-listi, te Austrijanac Josef Riegler, 69. na listi, koji nije propustio nijedno dosadašnje izdanje turnira. Veliko ime ovogodišnjeg izdanja je i legendarni Austrijanac Martin Legner, 52. igrač svijeta te jedan od najtrofejnijih u povijesti tenisa u kolicima.

Jedan ste od glavnih organizatora turnira i znate koliko je izazovno organizirati takvu manifestaciju. Koje su najčešće prepreke?

Teško je, ali navikao sam. Moram još i igrati, ali fokus je na organizaciji. Infrastruktura na ATP-ovoj razini puno pomaže i bez nje bismo teško uspjeli ovakvo nešto. Trenutačno teško možemo imati jači turnir od ovoga.

Iduće sezone mijenja se kategorija?

Iduće sezone se kompletno mijenja Tour i bit će podijeljen u tri kategorije. Prvi će biti Premier tour, s najjačim turnirima, pa International tour i onda Beginner tour. Intencija je da se igra što je više Premier tour, a naš bi postao International tour. Sada se i kod nas mogu dobiti ozbiljni bodovi, ali ovom promjenom žele demotivirati igrače da idu na slabije turnire, već samo na Premier tour. S obzirom na to da će on biti većinom vezan za ATP turnire, i Umag bi lako mogao upasti u to. Onda bi nam smjeli dolaziti top 20 igrači jer, po trenutačnim pravilima, na turniru ove kategorije ne mogu sada nastupati.

Nažalost, sa šest godina vama se dogodilo da ste završili u kolicima.

Nastradao sam u ratu. Taman sam napunio šest godina i pogodio me geler u leđa, odnosno u vrat, i presjekao mi leđnu moždinu. Od tada imam paraplegiju. Inače sam rodom iz Usore iz Bosne i Hercegovine.

Tenis je jedan od rijetkih parasportova u kojem kategorizacija nije adekvatno provedena, posebno kada je usporedimo s atletikom. Smatrate li to nepravednim?

Evo, taj Japanac što je sada broj jedan, Tokito Oda – on je top igrač, ali malo šepa na jednu nogu. Igrali smo negdje u Švicarskoj, ja dolazim u kolicima, on gura svoja kolica na nogama... Prije meča stavi prostirku, isteže se, radi špagu. Onda samo sjedne u kolica i igra, što je neusporedivo.

Onda zapravo oni koji mogu hodati također igraju protiv vas?

Nije stvar u tome što ja ne mogu hodati, a oni mogu. Poanta je da mi paraplegičari nemamo zdrava leđa, ja nemam trbušnjake ili, kako Englezi kažu, core. Sada imam tri pojasa na sebi, a kada legnem, ne mogu napraviti trbušnjak, nemam trbušne mišiće. Uvijek se moram držati za nešto jer bih inače pao, a oni su gore potpuno zdravi. Zanimljiv je primjer i Stephanea Houdeta, Francuza koji je bio tenisač prije nego što mu je zbog prometne nesreće amputirana potkoljenica. On u svojim kolicima praktički kleči i zapravo ima stajaću poziciju na metar i pol visine, što mu je dozvoljeno, iako smatram da to nipošto nije u redu prema paraplegičarima. To je ogromna razlika. Sada se konačno priča da bi se to moglo promijeniti jer ovo nije pošteno.

Kako to da ste se odlučili baš za tenis?

Volim sve sportove od djetinjstva. Prije 20 godina nisam znao puno o tenisu u kolicima, ali tada sam se zaljubio u sport zbog Goranovih uspjeha. Kada sam s 13 godina vidio tenis u kolicima, više se nisam okrenuo nazad.

13 godina je poprilično kasno za početak…

Za tenis u kolicima tada nije kasno, no sada djeca krenu igrati s osam, devet godina. Kada sam ja kretao, bilo je jako puno ljudi koji su s 20 godina počeli igrati, nakon što su stradali. Sada se pomaknula ta granica i kreće se sve ranije.

Koliko je teško početi se baviti tenisom u kolicima? Može li bilo tko krenuti u te vode, barem rekreativno? Pogotovo mladi u Hrvatskoj?

Svatko može krenuti, samo treba imati dobre volje. Sada radim malo kao trener – imamo jednog dečka od osam godina, pa jednog od deset. Samo se trebaju javiti u naš savez (Hrvatski savez tenisača u kolicima, op.a.). Imamo klubove u Splitu, Dubrovniku, Zagrebu i Slavonskom Brodu. U principu se samo trebaju javiti. Najveći su problem roditelji.

Zašto roditelji?

Oni najčešće niti ne znaju da postoji tenis u kolicima. Trebali bi malo više istražiti i uključiti djecu u sport, ne nužno u tenis. To je jako važno.

Kakvo je stanje s financijama? Znamo da je tenis sam po sebi financijski zahtjevan, a vama je sigurno još teže. Kakvi su troškovi putovanja, dobivate li kakvu potporu?

Turnire doslovno biram prema geografskoj blizini umjesto po jačini jer ne možemo živjeti od toga. U pravom tenisu od sporta solidno živi top 100, kod nas je to top 10, možda top 20. Ovi ostali ovise o tome koliko ih prati država. Nekome država plati sve turnire i daje stipendiju pa se oni ne moraju brinuti oko toga. Ono što zarade od turnira, to im je dodatna zarada. I da osvojim turnir u Umagu, ne mogu pokriti svoje troškove. Put i hotel za turnir u Hrvatskoj koštali su me 800 eura, a da ga osvojim, dobio bih 500 eura. Zarađuju samo oni koji igraju Grand Slam turnire. Kod nas je u ždrijebu samo 16 tenisača pa se jako teško plasirati i nadamo se da će uvesti kvalifikacije.

Dobijete li nešto od države?

Ma ništa, haha. Treća sam kategorija vrhunskih sportaša pa dobijem 135 eura mjesečno, a mi koji smo u reprezentaciji dobijemo četiri do pet plaćenih turnira godišnje od Saveza.

Kako onda odradite većinu turnira?

Da bih imao realan ranking, moram ići na 20 turnira. Sada će se vjerojatno trebati ići na još više njih. Razgovarao sam s mladim Austrijancem, jednim od najboljih juniora na svijetu – on godišnje potroši 80 tisuća eura. To je za mene nedostižno. Njemu dio pokrije država, dio sponzori, a ja nemam trenera, ne mogu si to priuštiti. Ne mogu mu platiti da ide sa mnom na turnire jer radije odem na 10 turnira sam nego na njih pet s trenerom, kojem također moram sve platiti. Jedino kada imam trenera je kada sam u Zagrebu.

Kolica bi trebala biti izrađena po mjeri svakog tenisača, to je sigurno dodatan trošak.

Dinamo mi je preko zaklade Nema predaje platio kolica od sedam tisuća eura. Rade se po mjeri da što više odgovaraju. Oni su mi to platili, ali dalje sve moram sam, nitko mi ne pomaže. Što god treba, gume, kotači, bilo kakvo drugo održavanje, sve to moram platiti. To je isto velik trošak.

Tenis u kolicima također se igra na svim podlogama. Koliko različite podloge utječu na kretnje?

Svakako je razlika, ali slično kao i u 'pravom' tenisu – najviše to ovisi o tome kako kome odgovara. Meni najviše odgovara zemlja. U principu nije neka razlika.

Sponzore je sigurno teže naći zbog toga što nema promocije parasportova. Paraolimpijske igre u Parizu bile su nikad više praćene u svijetu, a u Hrvatskoj i nije baš bilo tako.

Meni je žena iz Brazila pa imam sve te kanale. Svaki njihov kanal je pratio Paraolimpijske igre 0-24, sve uživo, studijske emisije, društvene mreže. Anđela Mužinić Vincetić osvojila je zlato, a to se jedva ispratilo. Definitivno ima mjesta za napredak. Sponzore imam samo ako nekoga znam pa mi pomogne, inače slabo.

Rekli ste ranije da roditelji ni ne znaju za parasportove, a možda bi upravo ta praćenost pomogla da postanu vidljiviji.

Sigurno bi se djeca više upisivala. Čim je nešto na televiziji, to je velika promocija. Sjećam se kada je bila korona pa su me pozvali u jednu od onih emisija da pokazujemo tjelesni za djecu. Nekoliko dana kasnije stavio sam video na TikTok i javilo se puno djece. Imao sam valjda 1500 komentara, govorili su mi: 'Ja sam 2.B, 3.C, ti si predobar.' Kada vide i saznaju da se mogu baviti sportom, djeci koja su u kolicima to sigurno puno znači. Zato bih volio da se to poboljša, ali trenutačno smo daleko od toga.