Donna Vekić na Roland Garros dolazi kao 18. igračica svijeta i s velikim ambicijama. Prošlogodišnja polufinalistica Wimbledona i finalistica olimpijskog turnira do kraja karijere ima samo jedan cilj - osvojiti Grand slam. Tome će, kaže, posvetiti preostalu karijeru i to je ono što je svakog dana tjera da bude bolja nego dan ranije.

U velikom intervjuu za tportal govorila je o tome kako je proživjela ludo prošlo ljeto, tijekom kojeg je bila prava heroina nacije. Popričali smo i tome kako se nosila s velikim očekivanjima dok je bila klinka, kako se nosi s komentarima na društvenim mrežama i što misli o današnjem tenisu općenito.

Osječanka na društvenim mrežama često objavljuje fotografije s glamuroznih događanja i lokacija, ali kaže da njezin život uopće nije toliko glamurozan, a otkrila nam je i kako se opušta od stresa u tenisu.

Kako ste zadovoljni dosadašnjom sezonom?

Rano je još za neke ocjene. Bilo je puno dobrih i puno loših rezultata. Ili dođem do četvrtoga kola ili ispadnem u prvome kolu, bilo je baš puno oscilacija. Ne gledam to nužno kao nešto loše niti sam u panici. Od Wimbledona prošle godine, skoro godinu dana, tempo mi je zaista ubitačan. Tenis je, naravno, uvijek prioritet, ali imam sve više obaveza izvan terena pa bih možda morala to malo bolje balansirati jer me jako umara.

Nemam problema s ozljedama, ali imam s imunitetom jer se svako toliko razbolim i to najčešće nakon što neko vrijeme provedem kod kuće, u Hrvatskoj. U Dohi sam bila na antibioticima i tri sam turnira bacila u vodu da dođem sebi. U proljeće sam krenula s pripremama za zemlju - dobijem upalu sinusa. U Stuttgartu nisam trebala ni igrati jer sam prije prvoga meča pet dana ležala u krevetu.

Zagrijala sam se, čak sam se i OK osjećala. Povedem 4:1 u prvom setu protiv naše Jane Fett i shvatim da jednostavno više ne mogu. Tip sam koji nikad, ali nikad neće predati meč jer uvijek vjerujem da mogu pobijediti. Gubila sam 7:6, 5:1, došla sam na 5:4, ali to je bio kraj. Danas je nivo ženskog tenisa toliko visok da nemaš nikakve šanse ako nisi na sto posto.

Dolazi nam drugi Grand slam sezone - što ćemo s Roland Garrosom?

Pa osvojit ćemo ga, nema druge! Ili ispadam u prvom kolu ili u četvrtom ili osvajam, ha, ha. Grand slamovi su za mene posebni i mislim da sam na tim turnirima i druga osoba i druga igračica. Uđem u neki potpuno drugi mod, a koji je tri ili četiri stepenice iznad običnih turnira.

To je i dobro i nije, ali meni su Grand slamovi najveći motiv; u ovoj fazi karijere su mi i jedini cilj i jedino su što mi nedostaje. Naravno da želiš biti što bolje rangiran, to se podrazumijeva, ali na kraju krajeva samo želim tu jednu veliku titulu. Wimbledon i Olimpijske igre prošle godine u meni su osvijestili da imam u sebi ono što je potrebno za osvajanje tih turnira. Osjetila sam da mogu igrati na nivou koji je potreban za to.

Naravno, moraju ti se poklopiti neke stvari, moraš imati malo i sreće, ali svjesna sam da imam to u sebi. S druge strane, znam da neću igrati još deset godina i da mi nije ostalo previše prilika za takav rezultat, pa onda osjećam malo tenzija na svakom Grand slamu. Opet, da prestanem danas igrati tenis… Evo, preko puta kauča mi je olimpijska medalja, koju gledam svaki dan, a s desne strane gledam u more. Neću biti nezadovoljna.

Spomenuli ste Wimbledon. U polufinalu ste u ludom meču izgubili od Jasmine Paolini, a bila je to velika šansa za nešto veliko. Sjetite li se često tog meča?

Ne smijem si dozvoliti da puno razmišljam o njemu i analiziram ga jer je to opasno. Sjetim ga se i svaki put boli - i to jako. Valjda je tako trebalo biti i ne može se tu ništa promijeniti. Čitavu karijeru vjerujem da će biti onako kako je trebalo biti. Nije mi bilo suđeno da osvojim Wimbledon prošle godine, možda je suđeno da to bude ove godine, a možda nikad neće. Znam da sam u tom meču dala 200 posto, sve sam ostavila na terenu i zato sam mirna i ništa si ne predbacujem.

Jako dugo se ženski tenis u Hrvatskoj nije pratio kao prošlog ljeta. Koliko vam je značilo to što je cijela Hrvatska bila uz vas?

Iskreno, za vrijeme Wimbledona nisam uopće bila svjesna da su se moji mečevi toliko gledali, ali za vrijeme Olimpijskih igara jesam. Na Grand slamovima uglavnom sam isključena od ostatka svijeta, ne pratim medije, ne čitam portale, fokusirana sam samo na sebe i tenis.

No tijekom Olimpijskih igara bila sam u toj našoj hrvatskoj kući, bila sam okružena svima i osjećala sam tu podršku. Kad sam igrala s Martom Kostjuk, ljudi su do jedan sat ujutro gledali moj meč. Pa kako ti to neće puno značiti? Ne mogu vam ni opisati koliko to znači.

Na Olimpijskim igrama i na US Openu izgubili ste od Qinwen Zheng. Jeste li se srele negdje poslije da joj možete reći - 'pa, dobro, dosta više!'?

Nismo još, ha, ha. Ta cura je stvarno nevjerojatna igračica, hibrid raznih stilova, nemoguće dobro igra. Ali, evo, ove sezone nije ništa napravila, muči se i ona. Ma tenis je toliko težak sport, mislim da ljudi nisu ni svjesni koliki izvanzemaljac moraš biti da držiš neku konstantu čitavu godinu. Toliko faktora utječe na to…

Dat ću vam jedan primjer. U Rimu sam u prvom meču izgubila od Biance Andreescu. Igralo se uz zalazak sunca, a reflektori su bili upaljeni. Jednostavno nisam vidjela lopticu prilikom servisa. Napravila sam osam dvostrukih pogrešaka u prvom setu, ali ne zato što imam problema sa servisom, nego zato što imam problema s očima! I dok nije skroz pao mrak, nisam mogla normalno servirati.

Na terenu djelujete kao veliki emotivac. Kako proživljavate neke teške poraze i velike pobjede?

Bilo je svega i svačega. S godinama sam postala puno bolja u tom smislu jer ne idem ni prenisko u porazima ni previsoko u pobjedama. Uspijevam biti u nekoj zlatnoj sredini jer kroz karijeru shvatiš da je to samo sport - ili si pobijedio ili si izgubio, nije kraj svijeta što god se dogodilo. Ima puno važnijih stvari u životu. Zdrava sam, obitelj mi je zdrava, imamo sve što nam treba, sretni smo i ne može me više jedan poraz toliko pogoditi.

Naravno, nerviram se pola sata, sat, ali onda idemo dalje. Najteže mi pada kad se ubijam treninzima, kad strašno puno radim, a jednostavno nema rezultata, ne ide. U tim trenucima dođe mi da se ostavim svega, ali onda osvijestim to da će se nešto dobro dogoditi jer te mora nagraditi za taj ogroman trud - iako mi dođe i danas, s 29 godina, da sve pošaljem u onu stvar.

Recimo, prije Roland Garrosa prošle godine htjela sam reći: 'Ljudi, ne mogu više.' Šest mjeseci sam sve dobro radila, pripremala se, pazila sam što jedem, kako spavam, a - loše igram. Čak i kad dobro odigram, izgubim guste mečeve. Skoro sam izgubila vjeru, ali onda je krenulo, došao je Wimbledon, pa Olimpijske igre… Ma moraš biti ustrajan i vjerovati, doći će.

Jeste li prerano otišli previsoko u profesionalnom tenisu?

Teško mi je to reći iz ove pozicije jer ne znam kako bi bilo da nije bilo tako. Ima tu i pozitivnih i negativnih strana. Ako govorimo o nekom pritisku, najveći pritisak sam stavljala sama sebi i ja sam bila ta koja je od sebe najviše očekivala. Ne mislim da je to utjecalo na to kakva sam danas, možda podsvjesno, ali ne vidim to kao neki problem.

Kažu da je tenis ogledalo života, slažete li se s tim? Razmišljate li previše o njemu?

Joj, ja previše u životu razmišljam o svemu, ne samo o tenisu. Tenis kao ogledalo života? Hm… Nekad sam bila najbolja na terenu kad sam bila najgora izvan terena i obrnuto. Ja sam vam specifičan slučaj. Puno analiziram svoju igru. U Madridu smo najviše radili na tome i onda dođem na meč i ne mogu pogoditi retern. To me najviše frustrira; kad na nečemu toliko radiš i ono s treninga ne možeš pretočiti u meč.

Kad izgubim meč, tu noć ne spavam, to je užas. Drugi dan je bolje, osim kad izgubiš polufinale Wimbledona… Mislim da ne bih spavala mjesecima. Sva sreća da su Olimpijske igre bile tri tjedna kasnije, to me stvarno spasilo. Da nije toga bilo i da nisam toliko dobro igrala, ne znam, valjda bih bila negdje u kanalu i ne bih do danas izašla iz njega, ha, ha.

Kako se nosite s kritikama? Svašta se piše po portalima i društvenim mrežama...

Nije mi bilo lako kad sam bila mlađa, a nije mi lako ni sad nositi se sa svime što se piše i priča. Ne čitam puno, ali sve dođe do mene, ne možeš to izbjeći. Ima dana u kojima se s time bolje nosiš, ima dana u kojima je bolje. Zna me jako zasmetati neki glupi komentar ispod nekog članka u kojem se komentira, recimo, moj izgled.

Mislim da je nama ženama teže po tom pitanju jer ima svakakvih budala koji su u stanju napisati grozne stvari, a uopće ne razmišljaju o tome kako će netko reagirati na to. To su neke gluposti, ali ako imam loš dan i vidim to, stvarno će me pogoditi. I svi mi govore 'nemoj čitati komentare', ali nekad ne možeš odoljeti. Nije ni meni lako u ovim godinama, a pokušajte zamisliti kako je djevojkama od 18 ili 19 godina, koje tek ulaze u taj svijet i moraju se nositi s time.

Što biste rekli 16-godišnjoj Donni?

Donna, vjeruj u sebe i ne budi toliko pod stresom. Igrat ćeš još barem 12 godina, imat ćeš vremena za sve i samo budi opuštena, eto.

Kako se opuštate?

Sjednem na svoju terasu i gledam u more. Svi misle da u Monaku živim neki glamurozni život, ali treniram dvaput dnevno. Kroz treninge se u biti najviše odmaram jer imam svoj mir - mozak na pašu i opuštanje.

U zrelim ste teniskim godinama i iza sebe imate odličnu prošlu godinu. Koliko ćete još igrati?

Teško mi je reći niti bih željela najavljivati nešto, ali sigurno ne predugo. Umorna sam. Od Olimpijskih igara sam šest puta bila bolesna, bilo je i nekih sitnijih ozljeda, ništa strašno, ali tijelo i imunitet mi pate. Onda se taj fizički umor pretvara u mentalni umor. Kad se moram pakirati za neki put, zlo mi je. Živim u koferima.

Tri dana prije puta u Pariz nervozna sam jer se moram pakirati i to umara. Sve ovisi o tome koliko dugo budem imala motivaciju. Gurat ću dokle god osjećam da sam na dobrom nivou i da imam šansu osvojiti Grand slam. Kad toga ne bude, nema potrebe da se mučim i dalje.

Dakle, ako osvojite Grand slam - to je kraj?

Moguće. Daj bože da bude tako…

Bojite li se kraja karijere jednog dana? Brojni sportaši ne snađu se kad izađu iz tog svakodnevnog vojničkog režima, budu nervozni, a neki se ne snalaze čak i u životnim situacijama koje su 'običnim' ljudima normalne…

Ne bojim se. Imam jako puno interesa u životu, vezane i za tenis i za život izvan njega, tako da ću se zaista imati čime baviti i neću imati puno praznog hoda. Živim sama od osamnaeste godine, znam si skuhati ručak ili večeru, pospremiti stan, tako da sam po tom pitanju sasvim OK. Doduše, dogodi mi se nekad da se vratim s puta u stan i ne radi mi internet jer nisam platila račun, ali sve ostalo je OK, ha, ha.

Uvijek ću biti aktivna jer ne mogu provoditi previše vremena da baš ništa ne radim. Zna mi se dogoditi da imam dva dana slobodno i drugi dan odem na pilates, hodam, obavljam nešto. Nisam tip koji će cijeli dan ležati na kauču i gledati serije. Bila sam bolesna tjedan dana i pospremala sam po kući, preslagivala ormare, odabrala odjeću koju ću donirati.

Kako gledate na današnji tenis, pratite li ga uopće?

Iskreno, puno više gledam muški tenis nego ženski. Kad gledam cure, onda se iznerviram što nisam i ja tamo, a znam da sam i više nego dobra za to. Ali neka ozljeda, loši rezultati… Onda ugasim TV! Nevjerojatno je koliko nivo igre raste iz godine u godinu i renking sve manje igra ulogu. Svaka djevojka može pobijediti svaku i, osim možda ovih nekoliko cura iz samog vrha, stvarno nema favorita.

Zato imate puno različitih pobjednica na velikim turnirima i to je dobro jer je zanimljivo. Nikoga više ne možeš lagano dobiti, ne smiješ ni pomisliti na to jer si gotov. Prije je znalo biti lakše na ovim većim turnirima. Budeš slobodan u prvom kolu pa u drugom dođe ipak neki lakši meč, ali toga više nema. Sad moram biti tristo posto 'unutra' ako želim pobijediti, jednostavno nema laganih mečeva.

Družite li se s nekim igračicama na Touru, jeste li se sprijateljili s nekim?

Hvala bogu da jesam jer bi bez toga život na Touru bio stvarno tužan i nikakav. Mogu reći da su mi Belinda Benčić, Maria Sakkari, Ajla Tomljanović i Sorana Cirstea baš jako dobre prijateljice i sigurno ćemo ostati bliske i nakon što završimo karijere. Vrlo sam društvena osoba i ne volim se zatvarati u hotel na turnirima. Radije se s curama dogovorim za neku večeru i to mi jako paše jer imam samo muškarce u svojem timu pa mi dobro dođe i žensko društvo.

Vidite li se u ulozi trenerice?

Nikad ne reci nikad, ali ne vidim se u toj ulozi. Uvijek ću biti na raspolaganju bilo kome za neki savjet, pomoć ili bilo što. No da budem baš full time trenerica, to ne.

Što ćete raditi nakon karijere?

Imam dosta ideja i planova, ali bih željela nekako ostati u tenisu i sportu. Ne znam hoće li to biti kroz WTA ili neke druge organizacije. Voljela bih raditi u Hrvatskom olimpijskom odboru jer smatram da svi mi sportaši svojim iskustvom možemo pomoći hrvatskom sportu. Što se mojeg osobnog biznisa tiče, to ide dalje i treba puno vremena da u nečemu takvom postaneš uspješan. U svakom slučaju, neće mi biti dosadno!

U Osijeku ste nedavno održali drugo izdanje turnira DNNA Ladies. Hoće li to biti jedan od vaših dugogodišnjih projekata?

Ovo je sad bila druga godina da smo organizirali taj turnir. Toliko je dobro svima bilo prošle godine da smo odlučili ponoviti ga, a ovaj put dali smo i međunarodni štih. Došle su djevojke iz inozemstva, bilo je stvarno jako lijepo i to će, nadam se, biti tradicija. To je sad postao ozbiljan projekt i sigurno ćemo ga širiti, ali ne po Hrvatskoj, nego vani. Turnir u Hrvatskoj bit će samo u mojem Osijeku i drago mi je da je to prilika svima i iz Hrvatske i izvana da ga upoznaju, da dožive taj grad. Osijek je čudo, Osijek gori!

Napravili smo tri nova terena u Osijeku, a ove godine dovršit ćemo i četvrti. Četiri Grand slama, četiri terena, četiri različite podloge. Oni su potpuno besplatni i strašno mi je drago da su popunjeni 97 posto termina, da su klinci uzeli reket u ruke i da se bave tenisom i sportom općenito.