Vojnović, odnosno Aljo, kako ga svi zovu, ne igra nogomet već više od pet godina. Točno pamti datum na koji je shvatio da mu je karijera gotova, ali - za razliku od brojnih drugih igrača njegova kalibra - nije puno očajavao, već je krenuo u neke druge vode.

Bivši igrač Osijeka, Istre, Slavena i brojnih drugih klubova danas se bavi sportskim menadžmentom i organizacijom raznih outdoor događaja, ali dio njega i dalje je u nogometu, iako će reći da ga više uopće ne gleda. Religiozno igra Football Manager, a svoj Osijek nije gledao već godinama, ali - vratit će se.

Malo je ljudi u nogometu i javnom životu općenito koji su spremni priznati svoje pogreške i racionalno analizirati same sebe kao što to može Vojnović. On je jedan od ljudi s kojima možete satima razgovarati o bilo čemu, kojeg možete pitati sve i za kojeg nema pitanja na koje će vam odgovoriti: 'Joj, ne bih o tome.'

Kod njega nema 'vi'. Već nakon prve kave još otprije nekoliko godina smo na 'ti', u takvom tonu je i ovaj intervju, a razgovarali smo na Malom Lošinju. Vojnović je tamo sa svojom ekipom radio na organizaciji manifestacije XTERRA Croatia i, iako je imao dosta posla, intervju nije odbio.

U višesatnom razgovoru pričao mi je o 'luđacima' u svlačionici RNK Split, o tome kako je najgori bio za sebe, kako i zašto nikad nije imao menadžera i kako mu je, između ostalog, i zbog cure propao transfer od kojeg se mogao obogatiti.

Nedostaje li ti nogomet?

Pa gledaj… Jedno dvije godine još sam sanjao nogomet i to sam sanjao isključivo tribine i navijače. Ništa drugo, ni golove, ni suigrače, ni bilo što drugo. Indikativno je to što sam u malo više od pet godina otišao na jednu utakmicu. Rana mi je to i dalje, teško mi je. Jedina utakmica koju sam gledao bila je Osijek - Dinamo u Gradskom vrtu, a Nenad Bjelica bio je trener. Kad su igrači krenuli izlaziti na travnjak, rasplakao sam se i na poluvremenu otišao kući. Probao sam, otišao sam, nije išlo i nisam od tada išao. Ne znam, identificiraš se s time i onda kad stane…

Nisam imao ni neki oproštaj. Nije meni trebala oproštajna utakmica ili neki spektakl, ali nisam imao neki prirodan završetak te priče. Pomeo sam karijeru pod tepih i teško sam se mirio s tim da nisam više dio toga. Ostala je neka rana, ali mi se čini da sam sad spreman i razmišljam uzeti godišnje karte za Osijek za sebe i klince, pa da odlazak na Opus Arenu bude neki obiteljski ritual. Nisam bio na novom stadionu, ali kažem, čini mi se da sam sad spreman. Doduše, nisam ni u prilici svaki drugi vikend ići na utakmice u Osijek jer živim malo u Zagrebu, malo u Osijeku, a i zbog posla dosta putujem.

Gledaš li uopće utakmice?

Skoro uopće ne. Volim pogledati sažetke najdražih ekipa, recimo volim Milan, pa znam tko igra i kakvi su rezultati. Pogledam reprezentaciju i neke velike utakmice. Igram Football Manager i vjerojatno pretjerujem u tome. Evo, da imam sad pri ruci gejming laptop, do tri ujutro igrao bih Managera. Stalno igram, nema kluba s kojim nisam igrao. No nisam s Osijekom, vodim samo strane klubove. Trenutačno sam trener Genoe i dobro guramo, u trećoj sezoni ulazimo u Ligu prvaka, ha, ha.

Dao si se u biznis, ali jesi li ikad razmišljao o tome da budeš i trener?

Nikad, i mislim da bih bio loš trener. Kao prvo, tome moraš biti ozbiljno posvećen i nogomet ti mora biti zanimljiviji od svega drugoga, a ja nisam taj tip. Da bi bio kvalitetan, a onda i vrhunski trener, moraš gledati ogroman broj utakmica, moraš to živjeti. Moraš ulagati ogromnu količinu vremena u praćenje trendova, u edukaciju, pa u reedukaciju, i stalno moraš nalaziti nekog novog sebe u skladu s napretkom same igre. A nogomet strahovito napreduje.

Mene kroz karijeru nisu trenirali vrhunski treneri ili je to bio jako mali broj njih, što je možda sad ružno reći. No ako ćemo govoriti o trenerima na vrhunskom nivou, onda su to bili Zlatko Dalić i Nenad Bjelica. Oni su jedini koji mogu ulaziti u kontekst vrhunskih trenera iako ni oni, realno, nisu u kategoriji onih koji su mijenjali nogomet i radili neke ogromne stvari u tom smislu. Ljudi koji su mene vodili bili su ozbiljno zaostali u vremenu; od treninga, preko nekih nogometnih procesa, do analize utakmica.

Drugi dio koji me užasava jest da kao trener ozbiljno utječeš na ljudske sudbine. Imaš 25 igrača, a može ih igrati samo jedanaest. Bude igrača koji po svemu zaslužuju igrati, ali se možda ne uklapaju u neku taktiku. Ne bih htio biti odgovoran za to je li netko dobio priliku, je li se uspio prodati ili je bio otpisan jer ga ja nisam stavljao u igru.

I treće, u klubovima u kojima sam igrao ostao sam u jako lošim odnosima s jako puno ljudi. Mislim da uopće nisam tip koji pripada tom nogometnom miljeu. Ako sam ja bio na ratnoj nozi s petnaest trenera i deset direktora i predsjednika, onda je dosta jasno da nije problem u njima, nego u meni. Jednostavno, ne odgovara mi kako funkcioniraju odnosi u toj branši. Slovio sam za igrača koji ne poštuje autoritet, ali mislim da nije bilo puno ljudi u mojoj karijeri koji su zaslužili biti autoritet. Ili su pili ili nisu znali voditi treninge ili nisu znali razgovarati s ljudima. Kako će mi netko takav biti autoritet ako ne može biti uzor?

Tko ti je bio najbolji trener?

Nenad Bjelica je imao stvarno specifičan odnos s igračima. Nije me dugo vodio u Austriji, jednu polusezonu, ali tamo sam prvi put vidio trenera kojeg obožava svaki igrač u svlačionici, neovisno o tome igra li ili ne. Taj njegov man management bio je zaista nevjerojatan. Mene je nakon možda mjesec i pol pozvao sa strane i rekao mi: 'Aljo, reći ću ti dvije stvari. Broj jedan - ja nisam bio tako kvalitetan igrač s 22 godine kao što si ti. Broj dva - jako teško ćeš napraviti velike stvari jer se previše opterećuješ. Tebe stalno muči što će misliti otac, što će reći navijači ili netko treći. Ti trenutačno daješ 30 ili 40 posto i to je samo zbog tog opterećivanja.'

Rekao mi je da je on isto bio takav, ali je dosta rano to uspio izbaciti. Meni je trebalo do 27. ili 28. godine, taman kad mi se kći rodila, da i ja to uspijem. Tad mi se dogodio neki klik. No Bjelica je vrlo konkretno znao identificirati problem i ponuditi ti rješenje, a to je velika stvar.

Volio sam Milu Petkovića u Slaven Belupu iako mi nisu odgovarali njegovi treninzi. Gazio nas je. Trčiš sto puta sto metara, pa trčiš dva sata po terenu - čovječe, zavrtjelo mi se u glavi. I onda ti kaže: 'Ja to radim zato da se, kad si umoran u 70. minuti, sjetiš što si radio na treningu i da možeš još.' Nije samo gazio, imao je on i jako dobro uigranih mehanizama, a oni su funkcionirali i davali rezultat.

I moram reći još jednu stvar. Nikad nisam igrao protiv bolje posložene ekipe od Rijeke Matjaža Keka. Igrao sam protiv Dinama s Eduardom, Modrićem i svim onim igračima, ali nikad Dinamo nije izgledao tako ozbiljno kao ta Rijeka. Nitko me nikad nije tako izdominirao. Oni su na terenu bili uvijek korak ispred tebe i imao si osjećaj da će predvidjeti gdje će lopta doći i što će se dogoditi.

O tebi se uvijek priča kao o tipu koji je mogao više da nije bio takav specifičan lik. Žališ li što nisi više napravio s obzirom na talent?

Apsolutno. Smatram da sam 80 posto stvari u karijeri napravio krivo. Sramotno je do koje razine nisam poštovao svoj talent zbog nerada. Nikad nisam dodatno trenirao, na prehranu sam počeo paziti s negdje 30 godina, nikad nisam gledao i analizirao snimke svojih utakmica - nisam se trudio. Jako sam neuredno živio, neuredno sam spavao.

Gejmer sam, igrao bih igre do tri sata ujutro, a složit ćemo se da to nije normalan lifestyle nogometaša. Kad sam imao 23 ili 24 godine, normalno je bilo da nogometaši dodatno treniraju. Ne nužno s privatnim trenerima, nego sami na terenu, a ja to nikad nisam radio. Nikad ništa. Imao sam neku lažnu predodžbu o sebi jer sam stvarno bio talentiran i mislio sam da je to dovoljno.

U nekoliko slučajeva jako sam loše birao klubove i neki svoj put i u tom aspektu mogao sam sigurno bolje. Prije nego što sam išao u Norvešku 2007. godine čak sam razmišljao o prestanku karijere. I odem tamo, počupam cijelu tu drugu ligu jer sam bio drukčiji nogometaš od svih njih, zovu me prvoligaši Molde i Ham-Kam i ja odbijem jer želim igrati negdje gdje ću biti bliže doma.

Osim toga, bio sam, da tako kažem, tremaroš i nisam dobro funkcionirao pod pritiskom. Kad su rekli da me dolaze gledati skauti, redovito sam bio daleko najlošiji na terenu. Tu bih utakmicu odigrao triput u svojoj glavi, od utorka do četvrtka skurio bih sav adrenalin koji sam imao i u utakmici bih bio, kako pjesma kaže, kao mlohava čuna. To mi se dogodilo valjda pedeset puta.

Ovo sad možda mlađi ne bi trebali čuti, ali žao mi je što nisam počeo pušiti s 20 godina jer me ta cigareta kasnije u karijeri toliko smirivala. Našao sam neki svoj ritual prije utakmice i kad sam s 31 godinu počeo pušiti, pomislio sam koliko bi mi to dobro došlo ranije, kad već nisam htio zatražiti pomoć sportskog psihologa.

Puno se danas govori o tome, a jesi ti uopće imao sportskog psihologa na raspolaganju na početku karijere?

Dok sam bio mlađi, nismo ih imali u klubovima, tek kasnije. U Osijeku se o meni kao o mladom igraču nije vodilo računa, ali je isto tako činjenica da sam odgovornost za sve svoje kikseve i neke loše stvari prebacivao na nekog drugog. I krivo mi je jer me u to vrijeme, dok sam bio iznimno talentiran klinac, ozbiljan rad možda mogao odvesti negdje drugdje.

Tako da žalim što nisam bio uporniji i posvećeniji jer sam kao mladi igrač imao jako dobar pedigre, a nisam ga iskoristio. I onda sam potrošio godine i godine da dođem do nekakvog realnog statusa. Možda bih uzeo malo više para, možda bih nekoga negdje, da tako kažem, zajebao da me kupi, a možda nisam toliko dobar, možda ovo, možda ono.

Neki mi kažu: 'Aljo, ti si mogao biti reprezentativac.' Ma po čemu? Po talentu? Možda. Po posvećenosti? Ne. Radne navike? Ne. Funkcioniranje pod pritiskom? Ne. A to su sve jako važni, da ne kažem najvažniji faktori. Ne gleda se samo talent niti samo on može biti dovoljan. Sve u svemu, ne mogu puno žaliti jer je bilo onako kako je valjda moralo biti. Svi smo mi plus, minus pet posto svojih realnih mogućnosti. Mogao sam možda malo bolje ili malo lošije, ali nisam mogao puno bolje ili puno lošije.

U karijeri si puno igrao u Hrvatskoj, nešto malo u inozemstvu. Jesi li imao priliku ostvariti neki veći, bolji transfer?

Propali su neki transferi kojima sam mogao zaraditi ozbiljan novac. Nije mi se realizirao odlazak iz Slavena u kineskog prvaka kad su tamo bili Rajko Magić i Branko Ivanković. To je bila dobra lova, ugovor oko milijun dolara za tri godine, a nije se realiziralo jer Slaven nije ni trznuo na ponudu odštete od 700.000 eura. E sad, tu sam ja mogao stiskati da me puste, ali nisam. Bio sam usran, imao sam i curu i, što ja znam, loše sam to odigrao. A imao sam informaciju na vrijeme i da sam sjeo s ljudima u klubu i rekao: 'Dajte, ljudi, rješavam si život ovime', pustili bi me.

Triput sam koketirao s Hajdukom. Prvi put kad sam bio klinac, pa to ni ne računam, a drugi put kad sam bio u Sesvetama u ljeto 2009. godine. Željeli su me trener Ante Miše i Tomo Erceg, ali je Miše dobio otkaz. Rajko Magić u Slavenu, koji me isto želio, rekao mi je da imam tjedan dana da se odlučim, a onda mi je i Erceg rekao da razmislim želim li doći u klub koji je otpustio trenera koji me želio. Možda mi je i sugerirao da ne idem, nije bila ni neka velika lova u pitanju, ali do love nismo ni došli u pregovorima i ja sam odabrao Slaven Belupo. To je tad bio drugi najbolje posloženi klub u državi nakon Dinama.

Treći put je Hajduk bio u igri kad sam bio u RNK-u Split. To je bila otvorena opcija, ali se nije realiziralo jer, iskreno, nisam imao muda. Hajduk je u to vrijeme spržio nekoliko solidnih igrača, koje je sve to pojelo i tu sam se uplašio. Split mi je za produženje ugovora nudio ozbiljan novac, pritisak je bio puno manji, uživao sam i ostao sam u Splitu.

Ivica Križanac, s kojim sam igrao u Splitu, rekao mi je: 'Aljo, ti si u godinama u kojima više nećeš biti u prilici da dobiješ ponudu kluba kao što je Hajduk. Tu ćeš zaraditi veću lovu, ali u Hajduku imaš priliku da se, ako dobro odigraš, prodaš negdje van i uzmeš neku ozbiljnu lovu. S druge strane, tamo kad krene loše, znaš da ne možeš izaći na ulicu.'

I tu sam ja išao linijom manjeg otpora, igrao sam na sigurno i, evo, žao mi je što se nisam okušao u takvom klubu. Bio sam u Dinamu iz Bukurešta, veliki je to klub u Rumunjskoj, derbi sa Steauom igra se pred 35 tisuća ljudi, ali što meni znači Rumunjska?

Znači mogao si igrati u Hajduku...

To što nisam otišao u Hajduk zapravo mi je otvorilo vrata ostvarenju mojeg dječačkog sna, a to je da ostavim neki trag u Osijeku. Ostao sam u Splitu, tamo mi se situacija zakomplicirala i tako sam otišao u Osijek u onoj sezoni u kojoj je ispadao iz lige. Da sam tad otišao u Hajduk, tko zna bih li ponovno završio u Osijeku i ostvario svoj san da u svojem gradu, u svojem klubu i pred svojim ljudima ostavim nekakav trag. Možda se čak i stvorio neki mit o meni, puno veći od onoga što sam ja realno dao klubu, ali sam ponosan na to kako me doživljavaju moji ljudi.

S Osijekom si te 2015. godine u drami ostao u ligi i bio jedan od ključnih igrača. Kakav je osjećaj, kako kažeš, ostvariti dječački san?

To je najvrjednije što nosim iz nogometne karijere. Ostvario san da sam ostao u lijepom sjećanju ljudima u gradu u kojem sam se rodio, u kojem mi žive roditelji i odrastaju djeca.

To je osjećaj velikog ponosa zbog svega što sam rekao i taj ponos je onda malo i umirio taj moj ego. Jako dugo sam mislio da sam neki nafurani lik i shvatio sam da uopće nisam. To što sam napravio u Osijeku donijelo mi je mir i, kao, ajmo sad dalje lagano! Znam da je i mojim roditeljima to puno značilo.

Evo, moj mali ne voli nogomet i ja sam presretan što je tako jer ne bih sebi želio ono što su moji roditelji proživljavali kroz moju nogometnu karijeru. A kroz to u Osijeku i oni su osjetili veliku sreću i radost, što mi je jako važno.

Što najviše pamtiš iz te lude polusezone u kojoj ste na kraju priče jedva ostali u ligi?

Sigurno taj penal u predzadnjem kolu u 83. minuti, to sam sto puta pričao. U tom trenutku bilo je 2:2 i nama je možda remi bio dovoljan za ostanak jer nam je, ako se ne varam, na ruku išao i rezultat Zadra. Antonio Perošević izborio je penal za nas i ja ga uopće nisam trebao pucati. Na treningu sam ih promašio čak tri i trener mi je rekao da me uopće nema na listi za penale.

To se odvilo na brzinu. Penal je bio pokraj mene, lopta je ostala pokraj mene i ja sam otišao po nju kako bih je dao nekome. Okrenem se, a nikoga oko mene. I tu je uskočio taj moj ego i rekao sam si: 'Moraš ovo odraditi. To je točka na 'i' sezone u kojoj si napravio sve dobro i ti ćeš ga pucati.' Stavio sam loptu na tu bijelu točku, a golman Slavena bio je Ivan Kardum, znali smo se.

Prije nego što ću izvesti penal, pitam ga: 'Gdje ćeš se baciti?', a on meni: 'Aljo, sa mnom uvijek pošteno.' Kud pošteno, pucam penal za ostanak, prodao bih familiju samo da ostanem u ligi, ne želim biti dio generacije koja je ispala, čovječe… Nasreću, odlučio sam da ću je raspaliti po sredini gola pa što bude.

On se bacio u tu stranu u koju sam na treningu promašio tri penala i, eto, dobro je ispalo na kraju. Ne znam kako bih se nosio s time da sam promašio taj penal i da smo ispali. Hvala bogu da nisam razmišljao o tome u tom trenutku, tko zna kako bi bilo.

Osijek ti je sigurno najveća emocija, ali bilo je dramatično. Gdje si najviše uživao u karijeri?

U Splitu mi je bilo jako lijepo jer je to bila ozbiljno jaka momčad i prepuna jako živopisnih likova. Osim toga, prvi put u životu sam u sezoni bio na moru, a dotad praktički nisam ljetovao. Bilo je puno love, bio sam jako lijepo prihvaćen u gradu. Jer potrefilo se da sam tamo baš puno bolje igrao protiv Dinama nego protiv Hajduka. Dobili smo ih dva, tri puta u tih nekoliko sezona pa su me onda valjda i zato svi voljeli i respektirali. Osim toga, supruga Marina je u Splitu rodila kćer Helenu i bio je to baš lijep period života.

U Splitu sam i ja promijenio svoj nogomet; nisam više bio desetka, polušpica, nego sam prešao na zadnjeg veznog i počeo gristi. Shvatio sam da bih možda dalje dogurao u karijeri da sam ranije igrao tu poziciju. Za to je zaslužan Stanko Mršić jer je prepoznao da bih ja to mogao igrati. Imali smo nekih ozljeda, nije imao tko i ja sam uskočio na to mjesto. Prva utakmica, dolazi nam Dinamo, a ja moram čuvati Sammira. Još kažem Stanku: 'A jesi me uvalio...' No odigrao sam odlično, letio sam po terenu, uhvatili su me grčevi u 65. minuti, ali sam stvarno pokidao i nakon toga se više nisam selio s te pozicije.

Žao mi je što se ta momčad nije borila za neki trofej jer je imala i više nego dovoljno kvalitete. Mislim da se šef Slaven Žužul previše uplitao u ekipu i da je trebao dovesti trenera koji će imati otvorene ruke da složi momčad kako treba. Zorana Vulića su prerano potrošili, a trebao je neki autoritet svim tim, da tako kažem, budalama i egotriperima. Vulić je imao autoritet, ali nije imao vremena. Danas bi se ta momčad borila za sam vrh SHNL-a, u to sam siguran.

Živopisni likovi, kažeš. Tko je bio najluđi?

E to je bio totalni cirkus. To je bila prva svlačionica u karijeri u kojoj me nisu promatrali kao nekog kretena jer je bilo stvarno puno gorih od mene, barem deset. Kockari, partijaneri, tipovi koji ne poštuju autoritet, tako da sam ja bio kamilica, ha, ha. Tamo sam čuo, pazi sad, kako smo mi Slavonci veliki radnici, kako smo posvećeni svemu.

Križanac je, kao prvo, veliki igrač, a kao drugo - veliki frajer. Ne znam kako bih ga opisao, kao neki gusar! Ono, lifestyle, jedrilica, motorom dolazi na trening, frajerčina. Ante Rebić… nevjerojatno samopouzdanje za dečka od 17 godina. Na jednom treningu smo se prvo posvađali, a onda skoro potukli i tu sam ga počeo još više cijeniti.

Nisam bio tip koji se zajebavao na terenu, znao sam ozlijediti ljude, a on, klinac, posvađa se sa mnom, pokida majicu i zadere se: 'Ajde, dođite svi, sve ću vas prebiti!' To me oduševilo. Rekao sam mu: 'Mali, odsad - što god ti treba, ja sam tu.' Igramo u Zadru, izgubimo, a on promaši penal. Nakon utakmice sjedi u svlačionici i kaže: 'Jebemti, danas sam bio najgori na terenu.' Zastane par sekundi i onda kaže: 'Ali i takav sam bolji od svih vas!' Digne se i ode pod tuš. Kreten, u pozitivnom smislu.

Pomislio sam gdje bih ja možda bio da sam u tim godinama imao takvo stanje uma kao on. Ja to nisam imao, to nevjerojatno samopouzdanje. Zato je on igrao u Milanu i zato se baš on u onom trenutku protiv Argentine odluči na najteži mogući udarac i zabije gol. Kontra svake logike. Da mu sad tako baciš loptu pet puta, pitanje je gdje bi te lopte završile. No u tom trenutku, na Svjetskom prvenstvu, protiv Argentine, on je to zabio. Ta samouvjerenost je ogromna kvaliteta kod nogometaša, to mogu samo najveći frajeri.

Onda Romano Obilinović… Ljudi se danas sprdaju s njim, ali on je bio ozbiljno, ozbiljno talentiran nogometaš. Na treninzima sam gledao samo da s njim radim vježbe uske završnice. On je imao centaršut kao David Beckham, sve je mogao s loptom. Kažem mu: 'Daj mi nabaci na volej, daj na glavu, daj na škarice', a on sve pogađa. Čudo od igrača, ali budaletina neviđena. To je bila stvarno nevjerojatna svlačionica, uživao sam.

Igrao si protiv puno velikih igrača u karijeri. Tko je ostavio najveći dojam?

Igrao sam u karijeri protiv Brazilca Hulka i protiv onog Dinama nakrcanog zvijezdama, igrao sam i protiv Luke Modrića dok još ipak nije bio na nivou na kojem je bio kasnije. No najviše me fascinirao Mateo Kovačić. To se odmah vidjelo, nevjerojatan talent. On je letio po terenu, to je bila bolesna moć i on je vjerojatno najbolji igrač protiv kojeg sam igrao.

Mislim da ljudi i danas nisu uopće svjesni koliko je on dobar igrač. Jedini problem kod njega je to što se možda nije dovoljno rano definirao kao jedan tip igrača, jer on može igrati sve. Rekao bih da je Guardiola prvi trener koji ga je savršeno uklopio u momčad i kod kojeg on najbolje dolazi do izražaja. Nevjerojatan igrač.

Obožavao sam i Milana Badelja. Divio sam mu se kao kapetanu, kao nogometašu i kao osobi. Gušt ti je igrati protiv takvih igrača, a da ne govorim o tome da bih volio da sam mogao igrati s njim.

Koliko pratiš svoj Osijek i kako komentiraš stanje u kojem se klub danas nalazi?

Skoro pa uopće ne pratim, a to možda vežem i uz onu ranu o kojoj sam pričao. Znam otprilike kako stvari funkcioniraju, ali ovo što se sad događa teško mi je objasniti. Ne razumijem kako je klub došao u situaciju da sve izgleda kaotično, da se godinama odrađuju neki čudni transferi, upitne kvalitete i smisla, i da se Osijek ne bori za trofeje. To mi je neshvatljivo.

Mali Anton Matković jedini je igrač koji je izašao iz Osijekova sustava u prvu momčad, a promoviranje mladih igrača mora biti prioritet. Kad je krenula ta neka nova priča Osijeka, smatram da uprava jednostavno nije poštovala ambicije samog kluba i navijača. Trebali su dodati gas, pa možda i riskirati financijski, jer je to bio period nekih pretumbacija i kriza u Dinamu koje su morali iskoristiti, a mislim da se to moglo.

Nakon one lude 2015. godine još jednom si došao u Osijek, ali si se ružno rastao s klubom. Bio si legenda u svojem gradu, ali nekako si otišao u tišini. Boli li te to?

Žao mi je što sam došao taj drugi put, to je bila pogreška. Broj jedan - jako loše sam pregovarao za sebe neke stvari. Pod broj dva - mislim da uopće nisam trebao dolaziti u klub bez razgovara s trenerom, tada Zoranom Zekićem, da vidim jesam li mu potreban, vidi li me, gdje me vidi, kako me vidi. I onda je taj odnos nekako toliko otišao u krivom smjeru da je bio nepopravljiv.

Radioaktivan sam kad ne ide i kad imam osjećaj da je nešto nepravedno, bio u pravu ili ne. Spalio sam apsolutno sve mostove koji su se mogli spaliti i onda sam jako težak za hendlanje, što nikome ne treba. Onu sezonu iz bajke 2015. sam kompromitirao i otišao na mala vrata.

Rekao sam i ranije, nisam se dobro rastao sa svojim klubom. Ako se ne varam, imam 99 nastupa za Osijek, nemam čak ni uokvireni taj dres s brojem 100, nisam zadnji put mahnuo tribinama, nisam imao ni oproštaljku, iako ne mislim da sam je zaslužio, ali mi je žao. Nisam se trebao vraćati jer nisam bio potreban klubu.

Da si trener, bi li volio imati sebe u momčadi?

Da, jer mislim da bi trener Aljoša znao kako postupati s Aljošom nogometašem. Volio bih takav tip lako zapaljivog igrača, koji se može maksimalno podrediti zajedničkom cilju. Imao sam trenere koji to nisu vidjeli, a u prilog mi nije išlo ni to što su me mediji voljeli. U izjavama sam bio dosta direktan, tu sam isto malo gazio nečiji autoritet, a imaš trenera ego manijaka, kojima smeta to što novinari hoće razgovarati sa mnom, a ne s njima.

Nije bilo lako sa mnom, ali sam bio zahvalan igrač. Da si me na gol stavio, ja bih ti to odradio. Trenirao sam na 120 posto jer sam volio trenirati, jedino nisam volio dodatno trenirati. Volio sam nogomet, volio sam treninge, ali nemoj, brate, da moram nešto više od toga. Daj samo da što prije odemo na kavu.

Jesi li imao ikad menadžera?

Nisam i to je velika greška, bio sam glup. Sve sam dogovarao sam, a u tim pregovorima bio sam najgori za sebe. Da sam bilo koga s ulice uzeo da mi bude menadžer, bio bi bolji od mene. Kad agent dogovara nešto za sebe, onda on snosi taj teret očekivanja kluba i obećanja koje je dao. Kad to dogovaraš sam, onda imaš veći pritisak, dodatno si ljut na sebe ako ti ne ide, a sve to trebala bi preuzeti neka treća strana, odnosno agent. Bilo je nekih pokušaja nekih agenata, jedno vrijeme to je bio sin Ćire Blaževića, ali nijedan aspekt te suradnje nije funkcionirao i nakon toga nisam više nikome vjerovao.

Razmišljao sam o tome da budem agent nakon karijere. Mislim da bih bio dobar u tom poslu. Ostalo mi je puno kontakata i, iako sam bio težak karakter, nikad nikoga nisam prevario ili zeznuo. Prošao sam sve što i mladi igrači i mislim da bih im bio dobra podrška jer imam empatije i mogao bih ući u glavu tim klincima. S druge strane, ne bi mi se dalo toliko putovati i gledati te utakmice. Osim toga, ima u tom poslu i puno te sive zone. Znam kako se poslovi završavaju, kako ide s provizijama, a ja tome nisam sklon i možda je i to razlog zbog kojeg se nisam odlučio za to.

Bio si dosta brbljav tip i jedan od rijetkih koji je volio istupati u medijima. Smatraš li da su današnje zvijezde SHNL-a premalo prisutne u medijima i da se o njima zapravo jako malo zna?

Da. Glavne zvijezde lige donose ogroman visibility, dižu popularnost lige i da su pristupačniji medijima i navijačima, ljudi bi imali puno bolju sliku o njima. Kod nas je glavna mantra da su nogometaši glupani koji trče za loptom i bez ikakvog razloga zarađuju milijune. A nitko se ne pita koliko su se ti ljudi odricali u životu, koliko su radili, koliko su im životi isprogramirani do najsitnijih detalja.

Nema tu privatnog života, nemaš vremena ni za što. Kažem ti, ja sam prvi put na moru bio ljeti kad sam bio u Splitu. Nisam provodio ljeta u beach barovima i ganjao komade kao moji prijatelji. Trenirao sam i bio na pripremama. Kod nas se nikoga ne cijeni, pa tako ni nogometaše. U svim zemljama u kojima sam igrao, Norveškoj, Mađarskoj, Iranu, Austriji, Rumunjskoj, ljudi ti se dive što živiš od svoje strasti.

I zbog toga bi bilo bolje da su današnji nogometaši pristupačniji, da navijači dobiju neku drugu sliku o njima, da ih možda malo bolje upoznaju. Kakvi su izvan terena, kako razmišljaju, što rade kad ne igraju i treniraju. Mislim da bi se na tome moralo poraditi i to bi dobro došlo ligi kao što je SHNL.

Da imam baš svoju firmu, samo bih zapošljavao bivše sportaše zbog discipline, radnih navika i onoga što su prošli u životu - jako puno očekivanja, razočaranja i pritisaka. Mislim da je sportaš puno pripremljeniji za ono što ga čeka nego netko tko se nije na taj način bavio sportom.

Mislim da se nogometaše brutalno podcjenjuje i stalno se priča o tome koliko zarađuju. Matematika je vrlo jednostavna, kao i zakoni tržišta. Ako je netko spreman toliko platiti za neka TV prava, onda je normalno da najveći nogometaši toliko i zarađuju. Ali, isto tako, onda ne smiju kukati zbog sve većeg broja utakmica. Njihovi apetiti oko ugovora su porasli i onda je logično da i klubovi žele više zaraditi. Kako? Kroz broj utakmica. Što se tog natrpanog kalendara tiče, jedino rješenje je da igrači naprave neko svoje vijeće i smanje apetite pa će onda biti i manje utakmica.

Kako si uopće završio u ovom biznisu kojim se danas baviš?

Jedna od boljih životnih odluka bila mi je ta što sam dok sam igrao u Splitu upisao sportski menadžment na danskom online sveučilištu. To nam je omogućio nogometni sindikat i završio sam internacionalni program na engleskom za tri godine. Došao sam u kontakt s ovom ekipom koja radi Highlander, trebao im je netko tko je dobar s ljudima i tako je krenulo. Laptop sam znao upaliti samo za Football Manager, nisam znao otvoriti Word. Dali su mi Mac, tri mjeseca sam se s njim borio, ali nekako sam uspio.

Ono što me najviše veseli to je što sam okružen super ekipom u kojoj su svi bolji od mene. Stalno učim, stalno napredujem, ali sam istovremeno svjestan svojih kvaliteta. Mogu o svemu razgovarati sa svakim, lako komuniciram, a to je u mojem poslu jako bitno i tu se jako dobro snalazim.

Ti su me ljudi realno zadužili što su me uopće pustili da radim s njima i stvarno uživam. A opet, organiziramo u biti sportska natjecanja pa sam i tako uspio ostati povezan uz sport. Nogomet je, naravno, stara ljubav, ali ga više ne mogu igrati zbog koljena.