Malo mjesto u zaleđu Rijeke, podno Grobničkih Alpa, a riječ je o Dražicama, dom je NK Rječine, kluba 1. ŽNL Primorsko-goranske, ili jednostavnije četvrtog ranga hrvatskog nogometa. A u dresu tog kluba danas igra i 38-godišnji Anas Sharbini, jedan od onih nogometaša zbog čijeg se poteza dolazilo na tribine, koji je gost rubrike Intervju subotom.

Iako je još prije šest godina 'sišao' s HNL terena, jedan od četvero djece Palestinca iz Sirije, Jamala i Grobničanke Ranke, Anas izgleda 'sportski'. Doduše, ritam treninga manjeg je intenziteta nego je bio u vrijeme dok je igrao u najvišem rangu hrvatskog nogometa, ali sada ima i obveza oko sedmogodišnje kćeri Gite i jednogodišnjeg sina Noela. Naravno, jer ni supruga Ana Marija ne može sve sama.

Daleko ste od onih blistavih svjetala velike pozornice, ali ljubav prema nogometu nije nestala. Otkud vi u klubu ovog ranga?

'Tu sam počeo sa šest godina. Nisam još ni krenuo u školu. Bilo mi je pješice od kuće pet minuta. I sjećam se da sam, kada sam u četvrtom razredu preselio u NK Rijeku, rekao kako ću se sigurno vratiti u NK Rječinu. I ta me želja nije napustila, unatoč cijelom tom profesionalnom putu, na kojem sam doživio svašta, od uspona do padova. To je jednostavno poseban gušt, jer igram s prijateljima koje znam cijelog života, iz istog sela, s Grobnika. Evo, uskoro će mi biti kako sam ovdje godinu dana. I jedino što mogu reći da mi je odlično', s velikim osmijehom na licu govorio je Anas Sharbini, na tribinama istog tog NK Rječine.

Trenira se punom parom ili ipak malo rjeđe?

Treninzi su tri puta tjedno. S time da se rihtamo i prema tome kako dečki rade. Uglavnom treninzi su neobavezni, pa kako tko stigne. Nekad nas na treningu bude pet, šest, nekad i deset, nekad 15.

Ali vi ne propuštate treninge?

Ne, tu sam redovan. Stvarno, pet minuta od kuće i svaki put dođem. Da nisam ovdje, bio bih u teretani. Naviknuo sam se, tijelo traži aktivnost. Ipak, cijeli život treniram, trčim, aktivan sam. I baš uživam.

Kakve su premije? Pretpostavljam da nije novac u pitanju, već kakav zajednički roštilj, piće?

Uglavnom, da. Liga je amaterska, bitno nam je to društvo, zabava, smijeh… I mislim da je to glavni smisao svega ovoga. 'Ajmo reći, rezultat nije bitan. Iako Rječina nikad nije bila prvak. Ali sada smo u prilici biti prvi. Imamo bod, ali i utakmicu manje od vodećeg.

Dakle, možda se popnete u viši rang?

Da, i onda bi stigli u treći rang, u ligu u kojem je klub za kojeg igra moj brat Ahmad (op.a. OŠK Omišalj).

To je onda motiv više, da igrate protiv brata, ali i svog bivšeg kluba, sljedeće sezone?

Vidjet ćemo. Rječina još nikad nije igrala u tom rangu natjecanja. S time da smo na polusezoni imali deset bodova prednosti. I sad smo u drugom dijelu, kao Hajduk i Rijeka. Kiks za kiksom. Nismo dobili nikoga (ha, ha). Ali u dobroj smo poziciji. A hoću li igrati protiv brata? Možda i ne, jer i Omišalj bi mogao poskočiti u rang više. Kažem, sve ovo je baš fora i napeto. Jer kako nikad nismo bili prvaci, puno su veća očekivanja, a vidi se to i na igri, čim je pritisak, odmah je to malo drugačije. I važno je kada igraš za nešto, bilo za prvo mjesto, ili ostanak. Jer kada si u sredini, svejedno reći li sedmi, onda je to onako, ležerno.

Čim se još bavite, osim nogometom? Razmišljate li u trenerskom poslu?

Zasad mi je još uvijek nogomet jedina preokupacija. Što se trenerskog posla tiče, fora mi je to, ali sada je, mislim, jako teško završiti za trenera. Kažu mi da je teže nego fakultet. Mislim, prije dok sam igrao, još sam i mogao, s obzirom na to da sam imao nastupe za A reprezentaciju, pa onda još odradiš koji ispit. Ali sad bi bilo to jako teško.

Bilo bi mi žao izaći iz nogometa

Ne vidite se u nogometu kad završiš karijeru?

Ne znam. Bilo bi mi žao da izađem iz nogometa, jer ga zbilja volim, Ali sad za trenera teško, možda eventualno biti pomoćnik nekome.

A malo menadžerirati?

Nisam razmišljao u tom smjeru, jer i za to trebaš imati licenciju. Nekako mislim da bi se teško natjerao učiti, a i nisam baš po 'reguli' za taj posao. Iako, što sam stariji, sve više me vuče biti trener ili 'scout' za nekoga. Ali sad, da se nešto previše nadam, i ne.

Nego, da se vratimo na vašu igračku karijeru. Čim ste stigli u Rijeku, vaš je talent brzo došao do izražaja. Na kadetskom turniru u Italiji, na kojem je svojevremeno igrao i Španjolac Raul, proglašeni ste za najboljeg igrača turnira?

Šta, da? (ha, ha) Ma, meni je bilo najvažnije da se sjajno zabavljam. Zbilja sam uživao. I to se valjda primijetilo. I tako sam gurao do juniora. Al onda su me prebacili u seniore, s prvom ekipom. I stigao je Zlatko Dalić na Kantridu. S time što su me tada, kada je Dalić stigao, poslali na posudbu u Pomorac. U stilu da taj prvi dio jesenske sezone steknem seniorskog iskustva. Međutim, mene i još jednog igrača u Pomorcu nisu htjeli.

Zašto?

U stilu, premladi smo, onda bi s nama došli u situaciju da se bore za ostanak, da njima trebaju iskusni igrači, a ne mi koji se kalimo. I tako sam ipak ostao u Rijeci, tjedan, dva kasnije, krenulo je prvenstvo, Dalić me stavio u prvoj utakmici, igrali smo u Zaprešiću, zabio sam gol. Pa me je stavio i u drugoj utakmici… I tako je to krenulo. Znači, trebao mi je i taj faktor sreće. Jer da sam otišao u Pomorac, tko zna kako bi se razvila cijela moja karijera.

Uz Zlatka Dalića, dakle, vežu vas lijepe uspomene?

Apsolutno. Jer tko zna, da on nije došao u onu Rijeku, tko zna kako bi to bilo, ili da su me htjeli u Pomorcu. I stvarno, dao mi je Dalić podršku, gurnuo me kao juniora u prvu ekipu, pružio priliku, a vrlo brzo i kapetansku traku.

Jeste li u kontaktu?

Nismo. Iako smo se sretali, kada je on radio kao trener u Arabiji, a ja tamo igrao. Ali kada se vidimo, lijepo popričamo. Imali smo jako lijep odnos.

Dođete li ga podržati na kakvu reprezentativnu utakmicu?

Bio sam na Rujevici kad su igrali, a trebao sam ići i na Poljud, protiv Francuske. Nažalost, nešto mi je iskrsnulo, tako da nisam mogao ići.

Kad smo već spomenuli reprezentaciju, kakvom je vidite?

Ma, radi velike stvari. Zbilja. I to već godinama. Međutim, utakmica protiv Francuske, koja je opet velesila, malo nas je 'spustila' na zemlju. Imamo mi jako dobro posloženu momčad, ali mislim da svi imamo nerealna očekivanja. Evo, po mom nekom skromnom mišljenju, tek bi Joško Gvardiol imao mjesta u ovoj današnjoj Francuskoj.

I vi ste nekad bili hrvatski reprezentativac. Prvo u mlađim kategorijama, a potom ste dogurali i do A reprezentacije. I to sve zahvaljujući odličnim igrama u Rijeci, zbog kojih su se za vaše noge tukli Dinamo i Hajduk?

Da, posebno dobra bila je ta moja prva godina u Rijeci. Ni druga nije bila loša, ali onda se polako počela osjećati financijska kriza u klubu. Po pet, šest mjeseci nismo dobivali plaću. I ja sam u to vrijeme slovio kao najbolji igrač, jedini za prodati. Čak sam otišao u Salzburg, na pregovore. Ali ne znam što je tamo zapelo. Pa sam se vratio. Onda se govorilo da idem u Dinamo, iako ne znam ni tu što je zapelo. I na kraju se javio Hajduk. Sjećam se, bio je četvrtak, ja sam išao u Zagreb, jer sve sam dogovorio s Mamićem. I on je rekao – sve je riješeno. Vratili smo se u Rijeku, bio je dogovor da dođem u nedjelju u hotel Sheraton na potpis ugovora i predstavljanje, na konferenciju. Ja otišao na Kantridu, po kopačke, uvjeren sve je gotovo. Međutim, zove me otac i kaže sve što smo dogovorili nije stavljeno na papir. Kao u stilu, da ću ja potpisati, a poslije će biti ugovor sastavljen. I kaže meni otac 'ja to ne bi potpisao, a ti kako hoćeš'. Rekao je nama Mamić ma samo vi potpišite, sve ćemo staviti na papir. A tada je već bila ona situacija s Eduardom… I kako je tata rekao da one ne bi, onda sam si mislio, pa kako ću ja bez tate… Znam da je Mamić bio jako ljutit, rekao je da ne želi raditi s nama. I već drugi dan zvao je Hajduk, ali s time što je u ovoj priči bio i brat Ahmad.

U Dinamo ste trebali sami?

Da.

Dakle, tu su vas iz Hajduka dodatno 'kupili'?

Ja sam baš volio igrati s bratom, jako smo se razumjeli. I naravno da mi je to bilo drago. Došli su u Rijeku Svaguša i mislim, Šurjak. Sve smo riješili u pet minuta i dobili su nas u 'paketu'. Meni je to bio prvi transfer, daleko od kuće, i normalno da mi je odgovaralo da brata imam uz sebe. S time, kao što sam već rekao, s bratom sam baš volio igrati, jako smo se dobro razumjeli.

Bilo mi je teško što mi je propao odlazak u Dinamo

Jeste li razmišljali što bi za vašu karijeru bilo bolje, Dinamo ili Hajduk?

Iskreno, mislio sam da bi bilo bolje ići u Dinamo. I bilo mi je teško kada je propalo, jer je i bliže Rijeci, u to je vrijeme bio i puno sređeniji klub. I kažem, baš mi je bilo krivo. Ali kako se to sve brzo dogodilo, odnosno kako je brat išao sa mnom, onda se dogodio i nekakav balans. U Zagreb bi išao sam, u Split smo išli obojica, tako da mi je s te strane bilo zapravo i drago kako se rasplelo.

Epizoda u Hajduku trajala je tri godine? Jeste li zadovoljni kako se rasplela? Ili je moglo bolje?

Sjećam se, kada sam došao, Hajduk je već bio devet bodova iz Dinama. Ali imali smo strašnu ekipu. Cernat, Ibričić, Vejić, Andrić, Skoko, Subašić… Vrlo brzo došao je i novi trener, Reja. I tu smo sezonu bili slabi. Već sljedeće smo igrali Europsku ligu. I zapravo, nije mi bilo loše. Ljudi su me jako dobro prihvatili. I dan, danas, kad idem u Split, navijači me pozdravljaju.

Je li vam Armada zamjerila taj odlazak? Iako ste vi zapravo pomogli u spašavanju kluba, kojem su sjeli neophodni novci?

Naravno, da je bilo. Taj dan kad smo išli, tu u Grobniku su pisali poruke, crtali grafite. Međutim, mislim da su i oni shvatili da to zapravo nije bila moja isključiva želja, odnosno da sam na taj način pomogao klubu. I kada sam se vratio iz Saudijske Arabije u Rijeku bilo je sve OK. Naime, prije nego sam odlazio, kako nismo dobivali plaću, onda su mi igrači u svlačionici govorili 'daj se prodaj, da dobijemo plaću, da imamo od čega živjeti'. Izbora zapravo nije bilo.

Kako ste igrač s dvojim državljanstvom, jer po ocu imate i arapske krvi, je li bilo poziva da igrate za nekog drugog osim za Hrvatsku?

Da, prvo dok je brat bio u Emiratima, a potom i kada sam ja bio u Saudijskoj Arabiji bilo je poziva da igramo za Palestinu. Međutim, nikad nisam to ni pomišljao. Jer onda ne bi mogao igrati za Hrvatsku. A tata, iako je iz Sirije, bio je također za naš izbor, odnosno odluku da igramo za Hrvatsku. Doduše, on je znao da je puno teže ući u hrvatsku reprezentaciju, s obzirom na klase koje imamo u njoj. Ali podržao nas je maksimalno.

Dakle, ni situacija kada ste kažnjeni s tadašnjih 100.000 kuna, jer se niste odazvali na poziv Dražena Ladića za mladu U-21 reprezentaciju, nije vas pokolebala u odluci da bude vjerni Hrvatskoj? Što se zapravo dogodilo?

A što se dogodilo? Nisam se pojavio na okupljanju.

Jasno. Ali ne bez razloga?

Jako sam se razočarao jer smo igrali nekakvu prijateljsku utakmicu, pozvano nas je bilo 23. I igrali su svih ostalih 22 igrača. Jedino sam ja ostao na klupi. Tako da kod Ladića zapravo ni jednu utakmicu, u njegovom izborničkom mandatu na klupi U-21 reprezentacije, nisam odigrao za Hrvatsku.

Ali zato jeste kod Slavena Bilića. I u U-21, ali i u A reprezentaciji?

Da, za U-21 reprezentaciju sam igrao protiv Danske. Bilo je to u ožujku 2006. Onda me je Bilić pozvao i kao mladog igrača na Euro 2008. godine u Austriji i Švicarskoj, ali tamo nisam igrao. No, jesam 2009. godine u prijateljskoj protiv Katara. Bilo je to na Kantridi.

Niste zaigrali na Euru, ali ste bili hit u jednom trenutku, jer su vas fotoreporteri uhvatili na balkonu golog?

Ha, ha… Barem po nečem da me se sjete. Šalim se, jer je to ispalo baš nepotrebno. Prvo, mi smo bili u kampu, odvojeni od javnosti. Iskreno, ne sjećam se zašto sam izašao na balkon, ali valjda je i ta sekunda bila dovoljna da se napravi 'cirkus' ni iz čega. S time da nisam bio ni potpuno gol, već sam bio umotan u ručnik.

Za reprezentaciju ste igrali i 2014. godine, kod Nike Kovača, a svi pamte utakmicu protiv Argentine, predvođene Messijem, kojem ste gurnuli loptu kroz noge, ali i prekrasno zabili?

Niko Kovač me gotivio. I zvao me u reprezentaciju. Istina, ali nisam igrao, osim u dvije utakmice. A ta protiv Messija i Argentine? Bila je to prijateljska, tijekom tjedna, u Londonu, par dana prije one kvalifikacijske na Poljudu, s Italijom, kada je bila iscrtana svastika. I Kovač je malo kombinirao sastav, štedeći igrače za Italiju. Dok su Argentinci stigli u punom sastavu. I prije utakmice sam pomislio 'ajme, kad nas nabiju'. Ali kad utakmice krene, zaboraviš tko je s druge strane. Naravno, gledao sam u Messija s čuđenjem, vidiš da je 'čudo', ali utakmica je utakmica. I sve zaboraviš, valjda mehanički.

Imali ste iskustvo igranja protiv Messija, ali i treniranja s Lukom Modrićem?

Neću ja sada reći ništa novo što drugi nisu već rekli. Bio sam na pripremama pred Euro, pa i u tim kvalifikacijama za SP, ali odmah se vidjela razlika. Svi ostali su otprilike podjednaki, ali Modrić i Eduardo da Silva su drugačiji, bili su viši nivo.

Čitali smo da je Modriću poraz od Turske najteži u karijeri. Kako ste vi to doživjeli, jer niste igrali?

Ja sam tamo bio najmlađi, išao sam kao 24. Naravno, ja taj poraz nisam mogao tako doživjeti, ali tugovali su oni, tugovao sam i ja. Jer sam osjećao koliko im je teško. Patio sam i zbog Slavena (op.a. Bilića), jer njega sam baš volio.

Odradili ste trogodišnji ugovor s Hajdukom i 2012. otišli u Saudijsku Arabiju?

Imao sam ugovor na dvije godine, ali sam proveo tamo tek osam, devet mjeseci. Nikoga od stranaca nisu plaćali, ali sam imao pravo nakon tri mjeseca raskinuti ugovor. Naravno, nisam bio sretan, jer bio sam u najboljim godinama, 26, 27. I htio sam igrati. Vratio sam se taman u Rijeku kada je došao i Matjaž Kek.

Bio sam igrač Rijeke kada je osvojila naslov, ali medalju nisam dobio

Bila je to trofejna Rijeka, koja je 2017. godine osvojila naslov prvaka. Ali vi se niste okitili tim uspjehom?

Kad sam došao, dobio sam ugovor do 2018. godine. I igrao sam 2014. i 2015. godine. I onda smo se 2016. godine posvađali.

Tko s kime?

Ma, ne znam ni ja dan, danas. Nešto je bilo u stilu da je Armada protiv mene, da odem u Tursku, jer kvarim atmosferu. A imao sam ugovor do 2018. godine. Ali jednostavno, nisam želio ići nikamo. I tako sam dvije godine trčao krugove.

Znači, bili ste pod ugovorom i 2017., kada je Rijeka osvojila naslov. Ali medalju niste dobili?

Nisam. Ali sam dočekao momčad na Korzu i feštao s navijačima.

U intervjuu tjedna prošle subote imamo i Kekovu izjavu u kojoj kaže da vas je kao igrača volio, ali da nije htio remetiti koheziju momčadi?

On i ja smo imali bolji odnos izvan terena, nego na terenu. I znam da me je volio više od bilo koga u ekipi, ali izvan terena. Na terenu bi mene, ajmo tako reći, više maltretirao nego druge. Ma, znam ja da on mene voli i da osobno protiv mene nema ništa. Kod njega sam igrao i najbolji nogomet u karijeri. Ali onda je došla ta druga polusezona. Odbio sam ići u Osijek. Nisam se pojavio.

Niste htjeli ići na utakmicu?

Trajalo je to neko vrijeme. Igrali smo kod kuće protiv Dinama i ako pobijedimo, u tom trenutku bit ćemo prvi. I pobijedili smo 2:1, ja sam u sudačkoj nadoknadi zabio i bio sam igrač utakmice. Idućeg vikenda gostovali smo na Poljudu, a u međuvremenu nas je čekao Kup protiv Opatije. I kaže mi Kek da neću igrati u Kupu kako bi me sačuvao za Poljud. I ja u obje utakmice ostanem na klupi. Kolo potom pobijedimo Split i ja sam opet bio najbolji, pa idemo u Osijek i vidim u petak da opet nisam u ekipi. Nisam bio ljutit što neću igrati nego što moram ići u Osijek dva dana. Pa sam pobjegao! Zvao me i rekao mi da ćemo javnosti reći da sam suspendiran. Digla se tada i Armada, kaznili su me i sve OK, idući vikend sam igrao normalno. Jednostavno, nisam htio ići u Osijek. Imali smo trening pa ručak pa put, a ja sam nakon treninga otišao doma. Armada mi je potom fućkala pa su me poslali u Tursku. Jer koji tjedan kasnije već je izašao tekst kako sam na transfer listi. A tko je to htio ne znam. Mišković? Možda. Ali kažem, zapravo pravi razlog ne znam. Iako imam osjećaj, sada, da je svima žao. Meni pogotovo, ali i Keku i Miškoviću. Sve je ispao splet nespretnih okolnosti. Međutim, bez obzira na sve, mogu reći da je Matjaž Kek najbolji trener koji me je ikad vodio. Naravno, i danas Toni Forgić, trener Rječine. A vodili su me i Bilić i Kovač, i Reja, i Balakov…

Ugovor s Rijekom dakle, odradili ste trčeći kažnjeničke krugove, ali i zapravo došli do kraja profesionalne karijere? A imali ste tek 31 godinu?

Da, iako sam zapravo 2016., kada su me udaljili iz momčadi već prekinuo karijeru. S time da su me zvali i Slaven Belupo i Istra 1961, ali nisam htio nikamo ići. Nakon te dvije godine patnje zapravo mi se nije ni dalo više igrati. Definitivno prerano sam završio. Jer vjerujem da se pripremim da bi i u ovim godinama imao još što pokazati na terenima SHNL-a.

Što mislite, da ste onda prihvatili ponudu Dinama, bi li se karijera razvila u drugom smjeru?

Ne znam, i nikad neću znati. Možda bi, možda i ne. Iako, bilo bi mi lakše i bolja ekipa i sve buduće, ali ne znam. Nije da sada žalim i razbijam glavu. Vjerojatno bi, ali ne bi bio ni u Rijeci da me Pomorac nije odbio. Ja sam u toj nogometnoj karijeri shvatio da je sreća puno važniji faktor nego talent. Jer vidim da je puno igrača, a za koje tvrdim da su bili lošiji od mene, napravili bolje karijere.

Bio sam na pregovorima u Salzburgu, ali ne znam zašto je propalo...

Kad ste već spomenuli taj svoj talent, žalite li što niste ipak napravili više? Jeste li mogli više?

Mislim da jesam. Ali nema za čime žaliti. Osim što žalim kako je završilo s Rijekom. Sve drugo nije mi žao, ni Dinama, ni onih u Hajduku. Kažem, mislim da sam prerano završio, tim prije što sam bio na vrhuncu. Godinu poslije mog odlaska osvojili su prvenstvo. A najviše mi je žao što je kraj došao iz ne znam kakve gluposti. Ili sitnice. Da sam barem nešto napravio… Ali nisam, jer i dalje imam odličan odnos i s Miškovićem i s Kekom. I znam da nemaju ništa protiv mene. Sve se dogodilo bez veze. A najgore sam prošao ja. Godinu dana nakon toga dobio sam kćer. I danas kada negdje hodam po Rijeci, netko me pita za fotografiju, a ona zapravo ne zna o čemu se radi, jer me nije vidjela na terenu. A mogla je.

Jeste li imali kakav poziv iz Europe, osim Salzburga?

Pa, i nisam. Iako me Balakov zvao u Kaiserslautern, ali me Hajduk nije pustio. S time d aje moja najveća želja bila ići probati u Italiju. Naravno, bio sam svjestan da to ne bi bili Juventus, Milan ili Inter, ali blizina Italije, taj ratnički nogomet, baš mi se sviđao.

Nakon profesionalne karijere, ipak ste zaigrali u niželigašu s Krka?

Brat me zvao, hoću li pomoći. Pa rekoh, treba mi rekreacija. I tako sam se prvo priključio njima, a sada, ove sezone mom matičnom klubu. Iako sam mogao još i sada igrati ozbiljan nogomet.

Ako može Modrić s 40, zašto ne bi i vi s 38?

Ma, da sve ono nije ispalo…

Sada možda i Armada tuguje, je s vama u sastavu već bi možda pripremala slavlje?

Je, još je četiri kola do kraja, ali ne znam kome bih dao najviše izgleda. Ustvari, možda Hajduku. Ali ne zato što igra dobro, jer na terenu izgleda katastrofalno, već zato što ima dva derbija doma. Zapravo, svi igraju loše. Ali jedina Hajdukova prednost su dva domaća derbija. Iako mi zapravo nije ništa jasno u cijeloj ovoj sezoni. Bore se za naslov prvaka, a ne mogu doma dobiti ni Lokomotivu, ni Istru… Dinamo gubi od Gorice, Rijeka od Osijeka…

Kako gledate na Miškovićeve poteze, koji uoči svake sezone, ponekad i u zimi, kao ove godine, rasprodaje svoje najbolje igrače?

Rijeka tako funkcionira godinama. I ja u potpunosti razumijem Miškovića. A što da nije prodao na zimu? Tko mu garantira da bi bio prvak? Međutim, prodao je i Galešića, i Pašalića i Smolčića, pa je u borbi za naslov. Ali i za Kup, što recimo Hajduk i Dinamo nisu. Nekim su igračima ugovori bili pred istekom, pa im trebaš ponuditi novi, vjerojatno unosniji. A recimo da nisi prvak? I što onda. Tako to funkcionira u privatnom klubu. Svaka mu čast, jedini su u borbi za dva trofeja.

Prema ovim nekim situacijama iz vaše karijere, čovjek bi mogao zaključiti da ste malo 'problematičan tip', mislimo tu na ono odbijanje Ladićevog poziva, pa to što niste išli u Osijeku na utakmicu, nes(p)retan rastanak s Rijekom…

Znam, puno njim mi to kaže, pogotovo oni koji me ne poznaju, odnosno prema onom što su mogli pročitati u medijima. Kao ja sam nekakav skandal-tip. I kad me netko vidi, misli da sam umišljen, uobražen. Ali zapravo mislim da sam potpuna suprotnost. Povučen sam, nisam nametljiv, nisam od priče… I nije da neću pozdraviti, nego jednostavno, takav sam. I onda prema nekome izgledam grub. Uz sve to, mediji su me često imali na 'piku'. I izvlačili puno banalnije stvari nego drugima.

Rekli ste da vam je Kek najbolji trener. A tko je najbolji suigrač, osim naravno brata Ahmada?

S Ahmadom sam se baš razumio, osjećao na terenu. Ali najbolji mi je možda i Florin Cernat, s kojim sam igrao u Hajduku. Rumunj, koji je prije dolaska na Poljud bio u kijevskom Dinamu. On je bio čudo, vrhunski igrač. Na treningu ga vidiš, zvijer. Iako u Hajduku napravio nije napravio puno, zbog čega ga ni ne pamte u Splitu. I on mi je ustvari sjajan primjer za ono što sam malo prije rekao, da ti se puno stvari treba poklopiti. Kao sada i Rijeci. I Hajduku. Koji nemaju neku ekstra ekipu. Tako i za naslov, treba ti se nešto poklopiti. Pa ćemo vidjeti tko će biti prvak. Ali ne možeš reći niti da su Hajduk ili Rijeka bolje od Istre. Makneš Livaju, Istra i Hajduk su tu negdje. Možda je čak Istra i bolja.

Kad ste već spomenuli Livaju, on odskače u HNL-u?

Da, vidi se. I svaka mu čast. Kakav on pritisak ima, stvarno igra top. Imam osjećaj da sam igra protiv svih. I mora primiti, i mora dodati, i mora trčati, i mora zabiti. Jedino još ne može na gol. Šteta što nema još nekoga da mu malo olakša. I stvarno mi nije jasno kako su ovakvu priliku prokockali Hajduk i Rijeka.

A što reći za Dinamo? Prepun klasnih igrača, ali već četvrti trener u sezoni?

Nikako da mu se poklopi. Iako ja mislim da je Dinamu najveća greška bila što u maknuli Jakirovića. Trebali su ga ostaviti. On je odličan trener, koji bi po mom mišljenju s Rijekom prošle sezone, da je ostao, bio prvak. Sto posto. Sva čast Cannavaru, Gattusu, to su velika imena, ali našim klubovima treba naš trener. Ali po čemu su Gattuso ili Cannavaro bolji treneri od Jakirovića. S time da se meni, od aktualnog kadra, najviše sviđa Rožman.

Nego, rekli ste da vas 'vuče' malo za trenera. Kako biste, da ste Kek i da imate Anasa u ekipi, postavili prema njemu?

Ne znam. Lako. Stvar je u tome što ja nikad nisam bio problematičan. Ha, ha… Ali da mi donese ono što sam ja donosio na terenu, pustio bih ga. Ali ako bi zaje*** na terenu i van terena, onda bih isto znao što s njime.

A jeste li vi imali van terena kakvu 'epizodu', pijanstvo?

Ništa specijalno. Istina, znalo se nekad popiti, nakon kakve pobjede ili osvajanja naslova. Ustvari, popio sam puno manje nego mnogi drugi. Ali sjećam se, ustvari i ne baš, već sam vidio fotografije, onog reprezentativnog 'team-buildinga' u Funtani, u Istri, kada mi je Mandžukić točio topli 'Jägermeister'. I kada sam mu poslije nosio u sobu.

Jeste li uspjeli zaraditi u karijeri?

Uspio sam, ali se i potrošilo. Fajn sam zaradio, a fajn potrošio. Iako ne žalim ni zbog toga. Žalim jedino što je bio takav rastanak s Rijekom. Naravno, sada da krenem ponovno, vjerojatno bih mnoge stvari drugačije. Ali to shvatiš tek s godinama. Znao sam i ja da neke stvari radim krivo, još kada sam imao 18, 19. Ali to su valjda te neke godine, koje moraš proći… Govorili su meni mnogi, pa i tata, daj ovako, ne onako… Ali što napraviti, šest mjeseci ne dobiješ plaću, pa eventualno dobiješ 500 eura, a onda otiđem u hajduk i dobijem 400.000. I onda si mega-zvijezda, u Splitu, gdje god se pojaviš. Sve to malo lupi u glavu.