'Springsteen: Izbavi me iz ništavila' (Springsteen: Deliver Me from Nowhere) redatelja Scotta Coopera stigao je u Telluride, uz Brucea Springsteena u publici, i odmah započeo priče o Oscaru. Kritika hvali suzdržanu, fizički opipljivu interpretaciju Jeremyja Allena Whitea, kao i Jeremyja Stronga, koji glumi Jona Landaua, uz napomenu da film svjesno odbija biti biografski megaspektakl te igra na intimu i karakter.

Cooper, uz podršku samog Springsteena, servira anti-biopic: manje himni, više tišine i depresije dok se The Boss bori s vlastitim sjenama i pritiscima industrije.

U fokusu filma je presudna godina

Umjesto greatest hits panorame, film zaranja u razdoblje nakon albuma 'Born to Run', koji je nedavno proslavio 50. rođendan, i 'The River' te snimanje ogoljenih demo zapisa u spavaćoj sobi, pa i otpor diskografa kad The Boss inzistira na tome da ogoljene snimke ostanu takve kakve jesu. White donosi unutarnju, suzdržanu energiju i pjeva svojim glasom, hvatajući Springsteenovu grubost i krhkost; Strong je transformativan kao Landau, a Odessa Young donosi toplinu i ranjivost u sporednoj ljubavnoj liniji. The Hollywood Reporter naglašava da je 'drama često suzdržana, ali i dosljedna u ideji da se mit raspakira kroz intimu, ne spektakl, pri čemu scene iz studija i 'prvi 'Born in the U.S.A.' služe kao prozori u taj proces, ne kao pirotehnika.

Središnja 'ljubavna' priča nije romansa nego partnerstvo s menadžerom Landauom (Strong), koji amortizira pritiske diskografa dok Bruce testira granice vlastite ranjivosti i integriteta, a njihovo partnerstvo omogućuje da autor ostane vjeran sebi. Na tribini u Tellurideu, Springsteen je film nazvao anti-biopicom te objasnio zašto je pristao na ovako iskrenu verziju svoje mračne strane: 'Stariji sam i više me nije briga', a Cooper naglašava da je u fokusu jedna, presudna godina i suočenje s traumom iza zatvorenih vrata.

Ne očekujte paradu najvećih hitova

'Prvi veliki igrani film o Springsteenu igra je po vlastitim pravilima i vlastitim istinama, baš kao što je i The Boss radio stvarajući jedinstven album u svojoj karijeri 1981., kad su se, usprkos prividu, zidovi rušili. Ako neki obožavatelji uđu očekujući nešto nalik paketu najvećih hitova, neka razmisle ponovno. 'Springsteen: Deliver Me From Nowhere' prava je stvar te inteligentno i promišljeno putovanje u dušu umjetnika', piše Deadline. White ne imitira nego naseljava tijelo i glas: pjeva sam, kreće se između grubosti i krhkosti, a kamera hvata nerv, stanku i zrak oko nota dok Strong podcrtava brigu i tihe geste, bez prenaglašavanja. Deadline ovaj pristup naziva 'promišljenim putovanjem u dušu umjetnika', upozoravajući publiku koja očekuje hitove da korigira očekivanja jer je ovo 'vremenska kapsula jedne krize, a ne karaoke spektakl'.

Potrebna je zvijezda da glumi zvijezdu

Variety vidi promišljen odmak od biografskog best of modela s Whiteom koji svojim vokalom zahvaća hrapav bariton The Bossa, ali upozorava da bez dubljeg konteksta priča može djelovati 'mršavije' za dio publike.

Ovaj film nije samo još jedan biografski uradak s trake, i to je blagoslov, jer se ne fokusira na slavne dane pjevača radničkih korijena, nego na najmračnije poglavlje njegove karijere: gotovo suicidno razdoblje u kojem se povukao nakon uspjeha turneje 'The River', vratio radničkim korijenima i napisao ono što mnogi smatraju njegovim najvećim albumom, 'Nebrasku'. Duhovna kriza s kojom se Springsteen suočio tijekom pisanja 'Nebraskе' čini se kao dobar kut gledanja, premda redatelj pretpostavlja da već znamo i marimo za taj album više nego što je razumno očekivati. Teško je zamisliti da će publika mlađa od trideset prepoznati značenje zvijezde Springsteenova kalibra koja snima album u svojoj spavaćoj sobi, ne svoj prvi, nego šesti, što ga čini još radikalnijim, čime je praktički otvorio put DIY indie rock zvuku što je uslijedio. No bez tog konteksta riječ je o poprilično jednoličnoj priči.

Usporedimo li ga s imenima poput Michaela Jacksona i Princea, Springsteenov robustan šarm i persona 'čovjeka iz naroda' trebali su ga učiniti relativno jednostavnim za odabir glumca, a ipak je trebalo vremena da se pronađe pravi čovjek za tu ulogu. Potrebna je zvijezda da glumi zvijezdu i glumac koji može dohvatiti Bossovu introvertiranu stranu, a White lako ulazi u iznošeni traper i majice bez rukava, Springsteenov zaštitni znak. Još važnije, sam pjeva sve svoje dionice, hvatajući hrapavi, samopropitujući bariton koji je obilježio to razdoblje njegove karijere', piše Variety.

Film se uzdiže time što ne mitologizira Springsteena

RogerEbert.com pak piše da početak zapinje u klišejima, no film se otvara i pretvara u meditativnu studiju depresije koja ostavlja lika sirovim, pa čak i poticajnim u ideji traženja pomoći.

'U početku je film preopterećen klišejima. Ali tada se 'Deliver Me From Nowhere' preokreće. Počinje se otvarati, pretvarajući se u duševnu, meditativnu studiju o depresivnom umjetniku ogoljenom do kostiju. Dok se prva trećina oslanja na izlizane slike magično nadahnutog umjetnika pomiješane s vibrantnim, neonom okupanim izlascima Brucea i Faye, središnji dio fokusira se na njegovu potragu za autentičnošću. Odjednom, kad Springsteen pokušava u studiju replicirati svoje demo snimke iz spavaće sobe, White više ne djeluje kao karikatura klinca iz Jerseyja; on je povrijeđen, mučen i ustrašen, emocije mu se provede kroz napete crte lica i mucavu isporuku teksta. Manje oponaša, a više glumi, sluša i reagira, promišljajući emocije svog lika. Strong također dobiva veću ulogu, nudeći najnježniji nastup u svojoj karijeri; Landau se brine o Springsteenu, ne kao o proizvodu, nego kao terapeut i prijatelj, a Strong nikad ne pretjeruje s podrškom, dopuštajući da mu oči prenesu dobrotu uz lagan osmijeh koji zaokružuje taj trenutak.

Ti humanistički potezi pojačavaju već nevjerojatnu snagu glazbe. Ovaj se film uzdiže time što ne mitologizira Springsteena', piše RogerEbert.com.