S urednicom i voditeljicom rubrike Ivanom Vilović za tportal smo popričali o tome koga i zašto bira od gostiju, što publika ne vidi iza kamere te koje su priče i lekcije na nju ostavile najdublji trag.

Na HTV-u radi više od 20 godina i okušala se u različitim poslovima - i u odnosima s javnošću i na radiju i na televiziji, a prekretnicu u karijeri smatra to kad je počela raditi emisije uživo. Kako joj je novinarstvo uvijek bilo prva ljubav, bila je sretna kad se na poziv tadašnje urednice mozaičnog programa HTV-a Ane Milić pridružila ekipi emisije 'Dobro jutro, Hrvatska'.

Kako je došlo do ideje za rubriku 'Stranci u Hrvatskoj'?

Rubrika 'Stranci u Hrvatskoj' u emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska' emitira se već nekoliko godina. S obzirom na rastući broj doseljenika u našu domovinu, namjera je bila približiti gledateljima njihove priče, bolje razumjeti s kakvim se preprekama i teškoćama susreću te na taj način senzibilizirati javnost i pomoći njihovoj lakšoj integraciji u hrvatsko društvo.

Jeste li zadovoljni reakcijama gledatelja?

Izuzetno sam zadovoljna, a to pokazuju i brojke. Ti razgovori, osim na televiziji, ostvaruju ogroman broj pregleda na društvenim mrežama. Prošle su godine neki od njih bili u top pet najgledanijih objava na svim nelinearnim platformama HRT-a.

'Isključivost potiče najgore ljudske mane'

Kako birate ljude koje ćete predstaviti i gdje ih nalazite?

Uopće mi nije važno da su to ljudi s nekim statusom ili reputacijom. Baš naprotiv, želim gledateljima približiti životne priče i sudbine ljudi koji su javnosti potpuno nepoznati, koji su u Lijepu Našu došli u potrazi za boljim životom ili boljim poslovnim prilikama. Nerijetko su to ljudi koji su zbog svog migrantskog statusa etiketirani i stigmatizirani, a ja želim to promijeniti, razbiti te predrasude i pomoći da se čuje i njihov glas. U početku mi nije bilo lako pronalaziti sugovornike, osobito zato što nije lako 'ogoliti dušu' u televizijskoj emisiji uživo. No s vremenom sam se povezala s brojnim udruženjima manjinskih zajednica i ljudima koji kroz slične edukativne i kulturne projekte nastoje povezati kulturu, tradiciju i običaje doseljenika s domaćim ljudima. Puno mi u tom procesu pomažu i kontakti koje ostvarujem putem društvenih mreža.

Koje su vam najvažnije lekcije što ste ih naučili razgovarajući s ljudima iz različitih kultura i zemalja?

Iz vlastitog iskustva mogu reći da će nas danas lakše razočarati osobe iz bliskog poslovnog ili privatnog okruženja, a da ćemo ruku prijateljstva, podršku i razumijevanje prije dobiti od potpunog stranca, makar s njim ne dijelimo ni istu nacionalnost, ni političke, ni vjerske svjetonazore, čak ni boju kože. I zato je važno te ljude integrirati u društvo. Isključivost je opasna stvar koja je postala bolest čovječanstva. Isključivost potiče najgore ljudske mane i vodi u sukobe i ratove.

Možete li se prisjetiti priča ili gostiju koji su vam najviše ostali u sjećanju i zašto?

Kroz godine ih se puno nakupilo, ali neke su mi posebno upečatljive. Primjerice, doseljenik iz Sudana mi je govorio o vudu obredima koje tamo još uvijek prakticiraju, a s cirkuskim umjetnikom iz Venezuele izvela sam opasan trik koji prije emisije nismo probali. Kasnije mi je priznao da je zadovoljan kako je sve ispalo, jer tu točku ni on nije dugo uvježbavao i prakticirao. Zanimljive su mi i nepoznanice iz drugih kultura koje sam i sama otkrila kroz razgovore sa strancima. Primjerice, da etiopski kalendar ima 13 mjeseci, a Nova godina se slavi u rujnu, pa su oni tako nedavno tek dočekali 2017. godinu. Nasuprot tome, u Nepalu žive 57 godina u budućnosti, pa je tamo kalendarski već 2082. godina.

Dobra suradnja s ostatkom tima

Što publika ne vidi, a ključno je da emisija teče glatko?

Koliko god je to meni prirodno i dio moje svakodnevice, uvijek polazim od toga da ljudima nije lako stajati pred kamerom i govoriti o svom životu. Mnogima je to prvi nastup na televiziji i još pritom uživo. Često imaju tremu, pogotovo kad uđu u veliki osvijetljeni studio s pet kamera, a moj zadatak je opustiti ih i učiniti taj razgovor ugodnim. Također, za goste koji ne govore hrvatski nužno je osigurati simultani prijevod, odraditi prije emitiranja uživo tonsku probu i pobrinuti se za još niz drugih tehničkih detalja. Za to je, dakako, nužna dobra suradnja s ostatkom tima.

Što biste rekli da je strancima u Hrvatskoj najteže – jezik, stan, papiri ili posao? I gdje ih Hrvatska najviše iznenadi u pozitivnom smislu?

Kako kome. No, sudeći po njihovim pričama, oni imaju puno više strpljenja za hrvatsku birokraciju od nas samih. I zato se divim strancima koji u Hrvatskoj odluče pokrenuti vlastiti posao. Mnogi naši poduzetnici često odustanu kad vide s kolikom se papirologijom moraju suočiti, a možete samo zamisliti koliko još dodatnih dokumenata i dozvola moraju ishoditi stranci u našoj zemlji. Ali oni pak cijene ono što mi uzimamo zdravo za gotovo: mir, sigurnost, slobodu kretanja, zdrav i čist okoliš i puno sporiji tempo života nego što je u ostatku svijeta.

Koje su najveće predrasude ili stereotipi o strancima u Hrvatskoj što ste ih susreli?

Da su neobrazovani i skloni nasilju. U emisiji sam ugostila brojne sugovornike koji su stekli titule doktora znanosti, ljude koji su vrhunski stručnjaci u raznim područjima znanosti ili umjetnosti i koji su ostavili puno bolje plaćene poslove u svojim matičnim zemljama jer su prepoznali da nije sve u novcu i da im je kvaliteta života koju su pronašli u Hrvatskoj puno važnija. S druge strane, čovjek koji je negdje iza sebe ostavio svoj dom i dio svoje obitelji ne odlazi u tuđinstvo u potrazi za nevoljom, već nastoji izgraditi dobre odnose s domaćim ljudima i s vremenom postati ravnopravan član društva, jedan od njih.

Veseli je kontakt s gledateljima

Kako mislite da rubrika doprinosi razumijevanju i uključivosti u hrvatskom društvu?

Nadam se da mijenja svijest ljudi o tome da se migracije neće zaustaviti. Stranci će i dalje dolaziti u našu domovinu, pa zašto im ne bismo olakšali njihovu integraciju u društvo. Sitnice koje za njih možemo učiniti čine čuda. Pomoći im u svladavanju jezika, dijeljenju informacija i povezivanju s relevantnim osobama i institucijama.

Koje savjete imate za gledatelje kako bi bolje razumjeli i prihvatili ljude različitih kultura koji žive u Hrvatskoj?

Mislim da je 'biti čovjek' jedini savjet koji mogu dati. Pokušati se staviti u tuđe cipele i razumjeti osobu koja je negdje, na nekom drugom kraju svijeta, ostavila sve što je imala da bi ovdje potražila sreću. Nije to nečiji hir, nego životna odluka koju je netko stoput izvagao prije nego što ju je konačno donio. Samoća, neizvjesnost, strah, samo su mali dio toga što te osobe proživljavaju. Zašto im dodatno otežavati ionako nezavidan položaj u kojem se nalaze?

Razmišljate li o podcastu ili web ekstenziji s duljim razgovorima?

Bilo je nekih ideja i inicijativa. Doista bih voljela da se to ostvari iako tu ima materijala čak i za dokumentarni serijal u nastavcima…

Održavate li kontakt s gostima nakon emitiranja?

Često. S nekima od njih postala sam prijateljica i to mi jako drago.

Kako balansirate osobni život i rad u javnosti?

Nastojim ga uskladiti, baš kao što to čine i drugi ljudi različitih profesija. Ne smeta mi kad mi ljudi prilaze na ulici jer me prepoznaju s TV ekrana. Veseli me taj kontakt s gledateljima. Tada doista imam priliku iskreno čuti što misle o mojem radu, što im se sviđa, a što bi moglo drugačije. I cijenim svaku kritiku, jer to je najbolji način za profesionalni rast.