U emotivnom videu, koji je objavila na društvenim mrežama, 25‑godišnja umjetnica opisuje kako je završila u programu tzv. ‘terapije u divljini’, za koji danas kaže da je bio zlostavljački i sve samo ne terapeutski. ​

Lexi tvrdi da je kao 14‑godišnjakinja bila ‘prisilno odvedena’ iz doma te smještena u kamp za preodgoj problematičnih tinejdžera, dok se njezin otac u tajnosti borio s rakom jetre. Ispričala je kako su jedne noći na vrata došla dvojica nepoznatih, visokih muškaraca, koji su joj rekli da pođe s njima, dok je očajnički plakala i pokušavala se zadržati u kući. ​

‘Imala sam osjećaj kao da me netko iščupao iz vlastitog života’, kaže Lexi, prisjećajući se vožnje u crnom SUV‑u tijekom koje nije znala kamo je vode niti kada će ponovno vidjeti roditelje. U kampu je, kaže, provela 91 dan, spavajući u šatorima, bez privatnosti i s vrlo ograničenim kontaktom s vanjskim svijetom, uz stroga pravila i kažnjavanja. ​

Nakon boravka u divljini poslana je u rezidencijalni centar za liječenje, nešto poput terapeutskog internata, gdje je provela još više od godinu dana pod 24‑satnim nadzorom. ‘Sve je bilo strukturirano – od odlaska na WC do spavanja. U jednom trenutku imala sam osjećaj kao da više ne pripadam sama sebi’, priznaje. ​

Nakon očeve dijagnoze borila se s depresijom

Lexi otvoreno govori i o razdoblju prije odlaska u programe, kada se, nakon očeve dijagnoze 2014., počela boriti s depresijom, poremećajem prehrane te posezala za alkoholom i drogama. ‘Dok su se moji vršnjaci samo zabavljali, ja sam pila i uzimala drogu sama, pokušavajući pobjeći od stvarnosti’, opisuje. ​

Posebno bolna tema za nju je činjenica da nije bila uz Bowijevu stranu u danima prije njegove smrti 2016. godine. Iako je uspjela razgovarati s ocem dva dana prije nego što je preminuo, osjećaj propuštenog oproštaja i dalje ju prati. ‘Rekla sam mu da ga volim, a on je meni rekao isto. Oboje smo znali što to znači’, prisjetila se.

U videu pokazuje i pismo koje joj je Bowie napisao uoči odlaska u program, u kojem joj se ispričava riječima: ‘Žao mi je što ti ovo moramo napraviti’, a Lexi danas priznaje da godinama nije znala kako se nositi s tom rečenicom. Ipak, naglašava da roditeljima ne zamjera njihovu odluku te da vjeruje kako su tada mislili da čine ono što je najbolje za nju. ​

Danas, nakon godina terapije i rada na sebi, Lexi kaže da je uspjela izgraditi život u kojem se napokon osjeća sigurno i emocionalno stabilnije. Bavi se slikarstvom i glazbom te nastoji ispričati vlastitu priču ne samo kao kći rock legende, nego kao osoba koja je preživjela traumu i pronašla način da iz nje izađe snažnija. ‘Ne pokušavam ispuniti ničije tuđe cipele. Nisam kopija svog oca – gradim svoj put’, poručuje Lexi.