U eri dezinformacija povjerenje se gradi najjednostavnijim, ali najtežim putem – istinom i dosljednošću. Novinarski stil Domagoja Mikića zato je ravan i emotivan u isto vrijeme: ne skriva osjećaj kad je iskren, ne odustaje dok ne dođe do odgovora i ne zatvara priču dok se ne ispriča do kraja. Najemotivniji trenuci stižu kad se čuje rečenica 'da nije bilo vas, nitko me ne bi čuo', a najstresniji su oni u kojima se minutu prije javljanja uživo sve promijeni – i nitko to ne smije primijetiti. Baterije mu pune ljudi i život izvan ekrana.

'Poziv' je zato više od emisije, to je obećanje da će se postavljati teška pitanja, sumnjati, provjeravati i ostati uz priču dok se ne dobije epilog.

Koje tri riječi najbolje opisuju 'Poziv' gledatelju koji ga nikad nije gledao?

Iskren, hrabar, ljudski. To su tri riječi koje najbolje opisuju ono što radimo, emisiju koja ne zatvara oči pred nepravdom i koja uvijek stane uz čovjeka.

Kako birate priče i sugovornike – koji su kriteriji da slučaj uđe u emisiju?

Priča mora imati težinu. Biramo slučajeve u kojima sustav zakaže, a ljudi ostanu sami, tada mi ulazimo u priču. Nije bitno tko si ni odakle dolaziš, bitno je da se čuje tvoj glas.

Koji vam je najdraži produkcijski detalj emisije što ga gledatelji možda ne primijete?

Definitivno tim koji stoji iza svega. Snimatelji Kristijan Janton i Tomislav Sladić imaju nevjerojatan osjećaj za kadar i atmosferu te često uhvate ono što riječi ne mogu. Montažeri Željka Biličić i Igor Lovrenčić su ti koji od sati materijala naprave priču s pulsom i emocijom. To su ljudi koji ne traže kadar slave, ali bez njih 'Poziv' ne bi imao dušu ni snagu koju ima.

Što vam je najveće iznenađenje koje se dogodilo tijekom rada na 'Pozivu'?

Koliko su ljudi spremni otvoriti dušu. Često nam se jave potpuno nepoznati ljudi koji u nama vide zadnju nadu. Ta razina povjerenja i emocije uvijek me iznenade i obavežu.

Kako biste definirali svoj novinarski stil i što smatrate svojim najvećim profesionalnim snagama?

Direktan sam i emotivan. Ne skrivam emociju ako je iskrena. Snaga mi je upornost, ne odustajem dok ne dođem do odgovora i dok ne ispričam priču do kraja.

Kako se gradi povjerenje s gledateljima u eri dezinformacija i društvenih mreža?

Jedino istinom i dosljednošću. Gledatelji odmah prepoznaju laž. Ako si autentičan, ako ne kalkuliraš i ako te vodi savjest – povjerenje se ne mora tražiti, ono se prirodno gradi.

Koji vam je trenutak u karijeri bio najemocionalniji, a koji možda najstresniji?

Najemocionalniji su trenuci kad vidiš da si nekome pomogao, kad ti se čovjek javi i kaže: 'Da nije bilo vas, nitko me ne bi čuo.' Tada shvatiš da ovaj posao ima smisla. Najstresniji su možda oni reporterski trenuci – javljanja uživo, kada se doslovno minutu pred uključenje dogodi nešto što sve promijeni iz temelja. No uvijek se treba pripremiti da gledatelji to ne osjete.

Novinarstvom se bavite od 15. godine. Da ne plivate novinarskim/reporterskim vodama, što biste radili?

Da nisam novinar, vjerojatno bih bio negdje s druge strane kamere. Makar, uvijek me vukla ta potreba da dođem do istine i da stvari koje su ispod tepiha postanu vidljive. Ali moram priznati da je ovo teško pitanje jer sam već od malih nogu znao što želim.

Što vas i danas, nakon toliko godina, motivira da radite ovaj posao s jednakim žarom?

Ljudi. Svaki put kad mi netko kaže: 'Da nije bilo vas, nitko me ne bi čuo' – to je gorivo koje ne prestaje.

Što biste savjetovali mladima koji danas tek ulaze u svijet televizijskog novinarstva?

Ne žurite biti zvijezde – budite novinari. Pitajte, sumnjajte, provjeravajte. I nikada ne zaboravite: iza svake priče stoji stvaran čovjek, ne klik.

Kakvi ste kad se kamere ugase? Čitate li još detektivske romane?

Kad se kamere ugase, postajem mirniji i povučeniji nego što bi ljudi možda očekivali. Volim tišinu, dokumentarce i dobre krimiće, a što se tiče detektivskih romana, volim ih i dalje pročitati kada ulovim vremena, no njega je u posljednje vrijeme sve manje.

Kako uspijevate balansirati obiteljski život sa zahtjevnim i napornim novinarskim ritmom?

Teško, ali moguće. Novinarstvo ne poznaje radno vrijeme, ali pokušavam kad god mogu isključiti sve i posvetiti se onome što stvarno puni baterije – životu izvan ekrana.