ZGDOX, PETAK

Ukrajinski goli feminizam, Wagnerov san i Zafranovićev opus

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 01.03.2014 13:53
  • Objavljeno 01.03.2014 u 13:53
Ukrajina nije bordel

Ukrajina nije bordel

Izvor: Promo fotografije / Autor: ZagrebDox

Femen pokušava mijenjati Ukrajinu golim grudima, Metropolitan se hvata ambiciozne produkcije Wagnera, a Lordan Zafranović podsjeća na doba kada je vladao festivalima i svijetom filmske provokacije – sve to gledali smo jučer na ZagrebDoxu

Već su jednom probali, kada su prije pedesetak godina na Haight-Ashburyju pokušali mijenjati svijet golim sisama i pimpekima. Ali baš i nije upalilo. Doduše, iako svijet nije bacio odjeću i zaživio u košnici svingerskih komuna, konačni rezultat jednadžbe nove kulturne revolucije ipak je radikalno liberalizirao američko društvo na dobrih desetak godina, sve do Reaganove konzervativne kontrarevolucije osamdesetih.

Svijet, dakle, nije bio promijenjen, ali puno individualnih svjetova, niša i subkultura lansirano je na zgarištu primalne hipijevštine.

O tome koliko Ukrajina vrišti za promjenom, ne treba previše govoriti – vijesti u posljednjih nekoliko mjeseci, ali i one koje čitamo danas i sutra, jasno nas podsjećaju da su mnogi spremni ginuti za rušenje statusa quo. Ništa nije bilo drugačije ni prije revolucije, kada je redateljica Kitty Green po Ukrajini i susjedstvu jurila za članicama Femena, ratnicama ‘novog feminizma’, prateći njihove akcije, ali i grabeći duboko u psihologiju i sociologiju organizacije.

Prosvjedujući protiv tradicionalnog patrijarhata i seksualnog turizma, Femen pokušava instalirati feminističku svijest u Ukrajini, metodama odreda djevojaka manekenskih fizičkih atributa, koje umjesto tipičnog poziranja za magazine, u toplesu poziraju jurišajući na političare, crkvu i druge problematične institucije. A ponekad se i skinu za intervju, što im otvara sve medije svijeta. I donosi solidnu lovu.
I da, najglasniji 'femistički' pokret današnjice osmislio je, organizira te iz sjene predvodi - muškarac. Nadrkani, patrijarhalni i napaljeni muškarac. Ako to nije paradoksalni zeitgeist, što jest – ako to nije najveće i najdragocjenije otkriće 'Ukrajina nije bordel', što jest?

Kitty Green, Ukrajinka po baki, uspjela je zadobiti povjerenje i upecati duh pokreta, razotkrivajući dobre i loše strane Femena iznutra i izvana, bez previše idealiziranja, trčeći kroz strast, zabavu, strahove, prijetnje, nasilje, ideje, obitelji i licemjerje, s odmjerenom kompilacijom videosnimaka aktivističkih akcija i sjajnim dnevničkim zapisima svakodnevice glavnih protagonistica.

Na kraju balade, Femen možda nisu ono što bi po ambalaži htjele i trebale biti, ali ovaj sjajan dokumentarni film podsjetit će vas na to da uistinu nema ništa loše u tome što neke Ukrajinke od života žele više i uzbudljivije nego što pruža brza udaje kod kuće ili traženje partnera preko Nediljka Babića.


Ako je uloga dokumentarca svrgnuti pažnju na fenomen, onda kada ne kapitalizira obrađivanjem već postojećeg, ‘Wagnerov san’ svakako ostvaruje misiju – dokumentarni film Susan Froemke pet je godina bilježio kompleksan postupak uprizorenja Wagnerovih ‘Prstena Nibelunga’ u Metropolitanu te konačno stigao do kina, ne bi li pokazao da je takav jedan zadatak uistinu divljenja vrijedan pothvat.

‘Wagnerov san’ je u osnovi najškolskije moguće snimljeni dokument jedne produkcije, gotovo kao making of dokumentarac s filmskih DVD-a, samo upakiran u luksuzni ep rastegnut na dva sata i distribuiran u HD-u po američkim kinodvoranama. Što je za jedan operni dokumentarac itekako velik uspjeh.

Froemke uspijeva i ono što mnogima nije pošlo za rukom pa se razbijajući balon elitizma posve usmjerava na zanat i emocije, približavajući svijet opere čak i onima kojima ona zvuči kao cjelovečernje grebanje noktiju po ploči.


Zahvaljujući ZagrebDoxu, domaća se publika konačno može informirati i o filmskoj karijeri vodećeg ‘disidenta’ hrvatskog filma – dokumentarac o Lordanu Zafranoviću pogledali smo lani na Karlovy Vary Film Festivalu, a kada smo objavili i tekst na koji vas podsjećamo:

'Ako film nije kontroverzan, zašto ga uopće snimaš?' jedno je od najvažnijih retoričkih pitanja koje hrvatska redateljska legenda Lordan Zafranović, trenutačno u prisilnom/dobrovoljnom egzilu u Češkoj, izgovara u dokumentarnom filmu o samom sebi.

Nekoliko desetljeća nakon što je s 'Okupacijom u 26. slika' bio nominiran za prestižnu Zlatnu palmu u Cannesu, Zafranović svoje klasike prikazuje na televizoru u češkoj birtiji, znatiželjnicima s područja bivše Jugoslavije – tako nekako počinje 'Okupacija, 27. slika', dokumentarac o redatelju koji je svojim tematskim i političkim odabirom u Hrvatskoj devedesetih zadobio status 'izdajnika, iako ne razumije zašto', kako osobno kaže u cjelovečernjem seciranju lika i djela, ispunjenom razgovorima s poklonicima i kritičarima, arhivskim snimcima, insertima i šetnjom kroz sadašnjicu tvrdoglavog filmskog autora.

Ako imamo na umu da je 'Okupacija, 27. slika', češko-hrvatska koprodukcija, u osnovi televizijski dokumentarac o 'Okupaciji', kontroverzi i političkom aspektu jednog dijela Zafranovićevog opusa, možemo zažmiriti na to da su veliki dijelovi filmografije jednostavno preskočeni i prešućeni (sve između 'Pada Italije' i 'Testamenta'), a iako je Pavo Marinković dokazao da je kompetentan redatelj, prilično je grozan narator, a cijeli uradak krasi i jako loš soundtrack. No 'Okupaciju, 27. slika' prije svega nose dobri sugovornici (Polimac, Kuljiš, Turković, Rafaelić, Radić...), zanimljiva tema i činjenica da je Zafranović konačno dobio dokumentarac koji će jednako zadovoljiti one koji ga vole, kao i one koji ga mrze.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!