U zadnjih pet godina čak četiri izraelska filma bila su nominirana za Oscar za najbolji strani film (‘Beaufort’, ‘Ajami’, ‘Valcer s Bashirom’ i ‘Footnote’). Iako nijedan nije osvojio nagradu, koja je doduše, što se tiče te kategorije, u posljednje vrijeme dosta izgubila na relevantnosti, ta činjenica, kao i ona da je ‘Libanon’ prije tri godine dobio Zlatnog lava u Veneciji, svejedno svjedoče o kvaliteti tamošnje produkcije
O tome što se u svijetu izraelskog filma događa mimo spomenutih naslova saznat ćemo na ovogodišnjem Tjednu izraelskog filma, koji se održava od 15. do 20. studenoga u kinu Europa u Zagrebu, na kojem se prikazuje 13 recentnih izraelskih uradaka.
‘Moja Australija’ prilično je intrigantan redateljski debi poljskog montažera Amija Drozda. Film se bavi sudbinom desetogodišnjeg Tadeka, člana neonacističke bande u Lodzu, koji ne samo da saznaje da je zapravo Židov, nego ga njegova majka ‘na prevaru’ odvede da zajedno s njom živi u kibuc u Izraelu, gdje će upoznati ‘čudne Židove koji se ne srame svog porijekla’. Iako je ideja da se cijela priča ispriča iz često dezorijentirajuće perspektive desetogodišnjaka vrlo inventivna, film pati zbog čestih promjena tona i nemotiviranih postupaka likova, kao i povremeno slabije glume.
Magični realizam na izraelski način. Tako bi se u par riječi mogao okarakterizirati film ‘Moja divna sestra’, dobitnik dviju nagrada na lanjskim izraelskim Oscarima (najbolja glavna i sporedna glumica). U centru priče su dvije sestre, jedna živa, druga u formi duha, do groba posvađane, jer preživjela nije mogla mrtvoj oprostiti što se udala za Arapa, a i sumnja da je ova šurovala s njezinim mužem. Obiteljsku dramu snimljenu po marokansko-židovskoj legendi krasi fina režija i kamera, a da je srednji dio filma malo kraći, bilo bi to sasvim uspjelo djelo.
U petak su na programu 'Sanjalice', dokumentarac o učiteljici u vjerskoj školi Ruhami i vlasuljarki Tikvi koje se žele okušati kao filmske režiserke. Problem je u tome što su one pripadnice ultraortodoksnog dijela židovske crkve i ne bi se smjele baviti takvim aktivnostima. Nažalost, film redateljice Efrat Shalom Danon dosta je konzervativno, zastarjelo i neambiciozno napravljen, i još jednom pokazuje da zanimljiva tema ne čini automatski i dobar dokumentarac.
Svojevrsni par 'Sanjalicama' je i dokumentarac 'Ne pleši!', koji je na programu u subotu, priča o tri ortodoksna Židova koji su otvorili prvu školu za suvremeni ples za vjernike. Naravno, njihova okolina nije oduševljena tom idejom, no mladići će ustrajati u svom planu. Film je modernije snimljen od 'Sanjalica', no u ključnim trenucima ga kvari prilično patetična glazba.
U zapletu ‘Salse Tel Aviv’ meksička plesačica salse odlazi u Izrael maskirana kao časna sestra, kako bi tamo pronašla dečka, usto i oca svog djeteta. Na putu upoznaje mladog znanstvenika Yonija i, kako to već u romantičnim komedijama biva, s njim pronalazi ljubav. Iako bi se iz sinopsisa moglo zaključiti da se radi o komediji koja počiva na kulturalnim različitostima, ‘Salsa Tel Aviv’ klasična je screwball farsa. Nažalost, samo umjereno duhovita.
'Lia' je filmski portret osnivačice izraelskog filmskog arhiva i kinoteke u Jeruzalemu i jedne od pionirki filmske arhivistike, gospođe Lije Van Leer. Dokumentarac prati njezin život, od rođenja u Moldaviji, preko Holokausta u kojem su joj stradali roditelji, sve do današnjih dana kada je dobila nagradu za životno djelo na berlinskom filmskom festivalu. Radi se o konvencionalno napravljenom dokumentarcu, no u isto vrijeme i filmu iz kojeg zrači istinska sinefilija.